Dokumentarni film "Žena koja je dirala leoparda", koji se bavi istaknutom i karizmatičnom ugandskom znanstvenicom, aktivistkinjom i političarkom Stellom Nyanzi, zorno je prikazao koliko život posvećen borbi protiv moći i nepravde - u njezinu slučaju, autoritarnog predsjednika Yowerija Musevenija te diskriminacije žena i seksualnih manjina u Ugandi - može biti naporan, nestabilan i opasan. Debitantski rad redateljice i scenaristice Patience Nitumwesige, projiciran u ponedjeljak u sklopu programa "Dox otpora" Međunarodnog festivala dokumentarnog filma ZagrebDox, kronika je raznolikih javnih i političkih istupa Nyanzi te nenametljiva, ali jasna slika utjecaja tih istupa na njezinu obitelj i prijatelje. Nitumwesige se u "Ženi koja je dirala leoparda" predstavila kao srčana autorica s nosom za emociju i međuljudske odnose, ali i nedovoljno sustavna redateljica nerafiniranog prosedea te netemeljita scenaristica.
Segmenti filma posvećeni političkom i aktivističkom radu Stelle Nyanzi zanimljivi su i frustrirajući jer ilustriraju da se disidenti diljem svijeta potiskuju i guše na slične načine. Ugandske su vlasti i institucije Nyanzi postupno dislocirale sa svih prostora na kojima je djelovala protiv njih.
Kad je verbalno napala dugovječnog predsjednika Musevenija - jednom ga je nazvala "guzicom" (a njegovu suprugu Janet "praznoglavom"), a drugi put mu je posvetila pjesmu u kojoj je kreativno i prostački ustvrdila da bi bilo bolje da se nije rodio - završila je u zatvoru i ostala bez posla na Sveučilištu Makerere u Kampali, najvećoj i najstarijoj visokoobrazovnoj instituciji u zemlji. Tužitelji su tijekom sudskog procesa pokrenutog zbog afere "guzica" ustvrdili da je "luda" te zatražili da bude podvrgnuta psihijatrijskom pregledu. Nyanzi se od tog pokušaja uspješno obranila. Aktivistkinja je za vrijeme procesa ustvrdila i da je u zatvoru Luzira imala pobačaj. Na nekim su se ročištima njezini pristaše sukobili s policijom, a ona je više puta u znak protesta u javnosti obnaživala grudi.
Nitumwesiga je sukobe Nyanzi s Musevenijem i sveučilištem prikazala iz neposredne blizine te vjerno dočarala silu koja je korištena protiv aktivistkinje. Asimetričnost sukoba čini te scene duboko potresnima, poglavito zbog prikaza transformacije Nyanzina glasa - njezina glavnog oružja - koji od smirenog i staloženog prvo postane glasan i asertivan, a na koncu očajan i bijesan.
"Žena koja je dirala leoparda" još je jedan dokument notorne taštine moćnika, sad se već komotno može reći, jedne od njihovih definirajućih karakternih crta. Redateljica sugerira da Museveni, a i njemu slični, organski ne podnose nikakve kritike, neovisno o tome radi li se o pjesmama koje sadrže šarolik rječnik ili supstancijalna propitkivanja politika i zakona. Iza tih grubih pokušaja silnika da kazne bilo kakav atak na svoju pomno oblikovanu sliku stoji svijest da je ona, u najboljem slučaju, frizirana, a u najgorem slučaju čista laž. Oni znaju da su obične sirovine, a njihovi progoni svih koji ih razotkriju kao sirovine to su perfidniji i odvratniji jer znaju i da bi sami bili isključeni iz određenih segmenata društva kada bi se potpuno razotkrili kao primitivni grubijani koji društvu ne mogu ponuditi gotovo ništa. Borba u koju se Nyanzi upustila zbog toga je važna i urgentna, a porazi koje doživi demoralizirajući.
Najinteresantniji segment filma, međutim, nisu spomenuti javni sukobi koji su punili novine i portale, nego privatni život ugandske aktivistice. Nitumwesiga je diskretno, ali nedvosmisleno ustvrdila da ju je njezina borba udaljila od njezino troje djece - braće blizanaca Wasswe i Kata te kćeri Barake.
Premda je Nyanzi svoju djecu uključila u svoj politički angažman - zadužila ih je za lijepljenje svojih promotivnih plakata tijekom kampanje uoči parlamentarnih izbora 2021. godine - redateljica u jednoj sceni pokazuje da su 13-godišnji Wasswa i Kato ipak više zagrijani za igranje nogometa sa svojim prijateljima. Premda tek 16-godišnjakinja, osjetno zrelija Baraka ukori braću, ističući da bi im pomaganje majci trebao biti prioritet, no oni ustvrde da su dali određeni doprinos te da bi im se trebalo dopustiti da se malo zabave.
Nitumwesiga Baraku za vrijeme filma pozicionira kao lik koji osjeća da obitelji nedostaje povezanosti i želi to popraviti. Baraka se tako u jednoj sceni obrati Nitumwesigi, izloži problem koji je muči - majka ne provodi dovoljno vremena sa svojom djecom, što njezinoj braći osobito teško pada - te zatraži pomoć. Redateljica joj pristane pomoći i organizira snimanje scene u kojoj će djeca s majkom o tome razgovarati. Scena razgovora, realizirana u jednoj sobici, najemotivnija je u filmu jer Nyanzi na dobronamjernu inicijativu djece odgovara filozofiranjem i semantičkim akrobacijama. Distanca koja se stvorila između majke i djece, unatoč Barakinim naporima, sada je poveća, a Nyanzi, naoko, više brine o svojoj karijeri i nije voljna odreći se nje kako bi inicirala druženja s djecom. Šutljiva braća nakon njezina hladnog govora i izostanka obećanja da će provoditi više vremena zajedno samo pognu glave i pomire se sa sudbinom.
Redateljica ovom pitanju pristupa s razumijevanjem. Nyanzi se pronašla u aktivizmu i javnom djelovanju i kad god pred sobom ima publiku, bilo televizijsku, živu ili onu na internetu, energična je i rječita. Evidentno uživa u tome što radi. Takav život, na prvi pogled, posvećen višem cilju, traži stupanj predanosti koji ne ostavlja mnogo prostora za druge sadržaje, pa tako i obitelj. Iako nedvojbeno poštuje Nyanzi i njezin rad, redateljica ne može ignorirati činjenicu da je on, na neki način, ozbiljno naštetio njezinoj obitelji, odnosno majku udaljio od djece u trenutku kada im je bila najpotrebnija, u formativnim godinama. Baraka u jednoj sceni objasni da se ona naučila nositi s majčinom odsutnošću, ali da to ne znači da je to dobro, da je ta prilagodljivost nešto što nemaju svi. Kulminacija rascijepa u obitelji dogodi se pred kraj filma, nakon što je zbog problema u Ugandi emigrirala u Njemačku, kad Nyanzi krizu pretoči u izrazito bolnu deklaraciju da za vrijeme online konferencije "nije majka".
"Žena koja je dirala leoparda" nedvojbeno je vrijedno djelo, međutim, uvelike bi profitiralo od sigurnije i urednije autorske ruke. Dok su elementi koji su Nitumwesigu zanimali dobili više nego dovoljno prostora, mnogo je intrigantnih narativnih rukavaca ostalo neistraženo. To će joj doći, naravno, s iskustvom. Ostale predispozicije za pripovjedačicu već ima.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....