Film "Hajduk u Beogradu" redatelja Milana Todorovića možda bi se ponajbolje mogao opisati kao jugoslavenski "Američki grafiti". U legendarnom filmu Georgea Lucasa priča o srednjoškolskom odrastanju i ljubavima služila je kao vremeplov koji je publiku vodio u nostalgični, idealizirani svijet američkih imperijalnih pedesetih. U "Hajduku u Beogradu" opet imamo povratak u djetinjstvo, opet imamo školske peripetije. Istodobno, film služi kao nostalgični vremeplov koji nas vodi u epohu koja je jednako predmet mistifikacija kao i američke pedesete. Ta je epoha kasna Jugoslavija.
Film redatelja Todorovića nastao je prema istoimenom omladinskom romanu koji je objavio beogradski dječji pisac Gradimir Stojković. Stojković - koji je umro lani - objavio je "Hajduka u Beogradu" još 1985. Roman se u Srbiji prodao u gotovo pola milijuna primjeraka i urodio knjiškim serijalom. Film koji je pred nama adaptacija je te prve knjige. U njoj upoznajemo naslovnog junaka, školarca Gligorija Pecikozu koju se usred školske godine s roditeljima premjesti iz srbijanske provincije u Beograd. Kako je Gligorije stigao sa sela, predmet je podsmijeha i zadirkivanja arogantnih velegradskih klinaca. Oni ga - među ostalim - zovu Hajduk, što romanu i filmu daje i naslov.
Tijekom idućih sat i pol filma, "seljak" Gligorije postupno će se morati integrirati u novu školsku zajednicu, stječe prijatelje a bome i neprijatelje, te mora birati između dvije ljubavi, cura koje su sasvim različiti role-modeli. Jedna je od njih ružnjikava štreberica koja se tijekom raspusta pretvori u ljepoticu, no bude zbog bahatosti i - kažnjena. Tipično za duh osamdesetih, ako je cura svojeglava i pametna - mora dobiti po prstima.
Produkcijska ekipa navodno je isprva planirala osuvremeniti Stojkovićev predložak i smjestiti ga u svijet današnjih beogradskih tinejdžera društvenih mreža. Na koncu su se odlučili sačuvati epohu i napraviti rekonstrukciju adolescentskog Beograda 80-ih. Tom odlukom "Hajduk" je neočekivano dobio političku dimenziju: baš poput "Američkih grafita", postao je film o mitologiziranoj prošlosti.
"Hajduk u Beogradu" možda je ponajbolji primjer kulturološke tendencije koja je inače prisutna u ex-YU posljednjih dvadesetak godina. Jedan dio kulturnjaka rođenih potkraj ili nakon Jugoslavije sklon je period SFRJ dočaravati kao "kapitalizam bolji od kapitalizma": imaš zapadna konzumna dobra, Coca-Colu, rock i blue jeans, a opet imaš i radnička odmarališta i ne možeš dobiti otkaz. Ta pomalo jednostrana slika prošlosti u "Hajduku u Beogradu" napuhana je do fascinantnih proporcija. Škola u koju Hajduk dolazi moderna je i izgleda američki. Ima bazen, a učenici imaju topli ručak. Svi učenici odjeveni su retro, ali jako šminkerski, nema siromaštva, a kao začin "beogradskim grafitima" tu su i neizostavne viršle: štand za hot-dogove. Beograd 80-ih u filmu je dočaran takoreći kao Švedska. Uskoro vam postane jasno da heterokosmos Todorovićeva filma i nema zapravo veze s ikakvim zbiljskim Beogradom 80-ih: on je projicirana fantazija, mit o Jugoslaviji kao ubavoj, utopijskoj pretpovijesti koji će tek koju godinu nakon zbivanja u filmu upropastiti, pa - hm, "hajduci".
Dio tog prodavanja nostalgije je - naravno - i soundtrack. Produkcija filma pokušala je "Hajduka" nadograditi s ponešto onodobnih hitova, a u filmu se pojavljuje i glumi sam sebe i Neno Belan. Šteta je što producenti filma nisu možda uložili nešto više para da kupe još glazbe i cijeli film pretvore u džuboks mjuzikl. To bi, naime, pasalo idealizirano-pasatističkom tonu filma i zamaskiralo povremene shematičnosti zapleta. Također je šteta što nisu malo modernizirali jedan aspekt filma koji je zaista ostao ukopan u 80-ima: a to je odnos prema ženskim likovima.
HAJDUK U BEOGRADU (Srbija 2025.), režija: Milan Todorović, uloge: Todor Jovanović, Dragan Mićanović, Sloboda Mićalović; kino
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....