Samo 16 mjeseci nakon pokretanja Televizije Zagreb, a četiri od prvog izravnog sportskog TV prijenosa (nogometne utakmice Jugoslavija - Italija), osnovana je sportska redakcija današnjeg HTV-a. Njezino formiranje 1. listopada 1957. inicirao je Hrvoje Macanović, urednik sportske redakcije Radio Zagreba, a za urednicu je postavljena Milka Babović. Prema pisanju medija, ta odluka nije prošla bez prijepora u javnosti. Mnogi su smatrali da je time zakinut već u ono doba slavan i cijenjen Mladen Delić. No, Macanović je bio jasan; smatrao je kako je Delić u tom trenutku kao komentator naprosto bio nezamjenjiv. Uz tu malu crticu iz prošlosti, prije gotovo sedam desetljeća počeo je slavni put Sportskog programa HTV-a koji su prije svega obilježili iznimno dobri i kvalitetni novinari, komentatori koji su ubrzo postali prave zvijezde svojeg doba. Njihova imena čvrsto su vezana uz velike sportske događaje jer osim što su u njih utkali svoje znanje i talent, obogatili su ih i svojom osobnošću i stilom. Sportska redakcija HTV-a i urednik Stjepan Balog za nas su izdvojili kultne trenutke iz svoje prošlosti, u povodu nedavno obilježene obljetnice ¸100 godina HRT-a.
Milka Babović i haljinice sa šljokicama
Milka Babović bila je prva urednica Sportskog programa tadašnje Televizije Zagreb. No, malo je reći urednica. Ona je bila kolegica, mentorica, uzor svim kasnijim novinarskim generacijama. Milka je i sama bila vrhunska sportašica, atletičarka trkačica na 60 metara s preponama, i poznavala je sport iznutra. Ipak, najviše je pamtimo po prijenosima umjetničkog klizanja, gdje je gledateljima živopisnim i bogatim rječnikom vjerno dočaravala kostime klizačica i klizača: "Za vas koji imate crno bijele televizore, recimo kako je ona za večeras odabrala svijetloplavu haljinicu sa šljokicama", objašnjavala je "teta Milka".
Mediteranske igre Split 1979.
Do te 1979. godine tadašnja Televizija Zagreb uspješno je odradila niz pojedinačnih prijenosa iz različitih sportova, no izazov s kojim se tada suočila premašio je sve dosadašnje limite. Mediteranske igre Split bile su multisportsko natjecanje u 25 sportova, najviše do tada. Split je oživio - dobio je Poljud, Gripe i novu infrastrukturu, ali je i televizija dobila novu tehniku zahvaljujući kojoj je mogla pripremati izravne prijenose, ali i sažetke svih natjecanja. U sjećanju je i danas ostala maskota - sredozemna morska medvjedica Adriana i stilizirani logo Igara s tri kruga uronjena u more.
Mladen Delić - Je li to moguće?
U sportu i sportskom novinarstvu ključna je - emocija. Majstori riječi znali su događaje sa sportskih terena slikovito i strastveno prenijeti gledateljima, ali on je bio jedinstven. Mladen Delić i danas ostaje legenda sportskog novinarstva i sinonim za kultne sportske prijenose. Da, nije bio savršen, ali je svojom energijom i strašću u domove gledatelja donosio pozitivne vibracije. Tako je bilo i 22. prosinca 1983. u Splitu kad su na Poljudu igrale reprezentacije Jugoslavije i Bugarske. Oni upućeniji pratitelji sjećaju se i drugih uzvika s te utakmice poput "Ne sam, Safete", "Kuda ćeš, Simoviću" ili "Nema više vremena", ali svi koji su ikada uključili televizor znaju za legendarni uzvik iznenađenja na kraju kad je Radanović zabio gol u posljednjim sekundama: "Ljudi moji, je li to moguće?!?"
Univerzijada 1987. - Zagi i Dražen za sjećanje
Tog 8. srpnja 1987. kamere su u svijet prenijele trenutak kad je točno u 19 sati, 7 minuta i 7 sekundi legendarni Dražen Petrović zapalio plamen Univerzijade. Taj trenutak izgledao je grandiozno, ali iza njega je stajao zajednički trud organizatora, lokalne zajednice i djelatnika Televizije Zagreb. Svi oni suočavali su se s nizom izazova, a pogotovo tihim bojkotom saveznih institucija u Beogradu. Najbolji komentar televizijskog posla dao je tadašnji predsjednik međunarodne udruge studentskog sporta Talijan Primo Nebiolo: "U Zagrebu ste podigli standard praćenja Univerzijade na olimpijsku razinu!"
Oi Barcelona 1992. - Spusti se Franjo
Bilo je to iščekivanje i borba s vremenom. Hoće li nas primiti? Hoće li samostalna Hrvatska moći nastupiti na Olimpijskim igrama 1992. u Barceloni? Pomlađena sportska redakcija sada već Hrvatske televizije s ratnih je terena uskočila u sportske pripreme za Barcelonu. Mnogi od njezinih reportera i komentatora sudjelovali su u programu "Za slobodu", čak se i uživo javljali s bojišta. Zato je i emocija u Barceloni bila puno veća. Cijelo to razdoblje sadržano je u jednoj sekundi košarkaške utakmice Draženove Hrvatske i američkog Dream Teama. Hrvatska je u jednom trenutku povela 25 - 23, Arapović je zakucao, a Slavko Cvitković zaurlao: "Spusti se, Franjo!" Što se naš tiče, utakmica je u tom trenutku bila gotova...
Petica - kultna nogometna emisija
Devedesete godine donijele su i promjene u načinu praćenja sportskih događanja. Izravni prijenosi nisu više bili jedina forma te su se u eter počele probijati i različite studijske emisije - snimljene ili emitirane uživo. Božo Sušec okupio je ekipu nogometnih komentatora na "brunchu" i zaredale su ideje o novoj emisiji. To mora biti više od nizanja golova - bila je osnovna ideja, koja je nakon toga prerasla u pregled događaja u najboljim europskim ligama. Božo je predložio i ime - neka se zove "Petica" jer je riječ o pet najboljih europskih liga. Već godinu dana nakon emitiranja u standardni jezik uvrstio se izraz "Lige petice" za prvenstva koja je pratila ta emisija. U to doba internet je bio u povojima, nije bilo pametnih telefona, pa je ovo gledateljima bio jedini način da vide golove s najjačih europskih utakmica. Po "Petici" se stvarao kućni raspored, bježalo se iz škole i točno se znalo gdje ćete biti u ponedjeljak navečer.
Vatreni i Ćirina, bronca 1998.
Nogomet je u Hrvatskoj uvijek imao kultni status. Sredinom devedesetih stvorila se neviđeno talentirana generacija nogometaša, na čelu s Bobanom, Šukerom, Bilićem, Štimcem. Oni nisu bili samo obični igrači nego i jake osobe sa stavom i jakim karakterom. Ipak, najveći trag ostavio je legendarni izbornik Miroslav Blažević. Samo je on mogao "ukrotiti" tu generaciju. Za nas medije Ćiro je bio kao stvoren - uvijek spreman za suradnju, željan publiciteta i pun nezaboravnih rečenica. Kad su ga na jednoj konferenciji za novinare uoči utakmice s Argentinom pitali boji li se njihova napadača Batistute, Ćiro je kao iz topa ispalio: "Ma koji Batistuta, j... te Batistuta. Mi imamo Šukera!" Takav je bio Ćiro, a njegovi "vatreni" ušli su u legendu osvojivši broncu u Francuskoj 1998.
Mićo Dušanović i Goranov Wimbledon
Te 2001. godine Goran Ivanišević je imao iza sebe već tri izgubljena finala Wimbledona. Lagali bismo kad bismo rekli da smo bili sigurni da će ga konačno osvojiti. Uostalom, na terene All England Cluba došao je s posebnom pozivnicom. U takvim okolnostima komentator Mićo Dušanović odradio je prvi dio turnira iz off-kabine u Zagrebu. Kako je vrag odnio šalu, odnosno Goran rušio protivnike redom, Mićo se preselio u London. Zanimljivo, tada još nije bilo krova na središnjem terenu i dosadna engleska kiša stalno je prekidala mečeve. Finale Ivanišević - Rafter tako se odigralo u ponedjeljak. I tada je, u trenutku kad je Goran iskoristio meč-loptu, Dušanović je u zanosu izgovorio one poznate riječi: "Uživajte, gledajte, plačite, skačite. Goran Ivanišević je pobjednik Wimbledona!" Eto koliko sreće i zadovoljstva može donijeti jedan obični ponedjeljak.
Četiri Janičine medalje u Salt Lake Cityju
“Sve mi je nekak‘ nejasno, to je nemoguće. Samo sam išla dolje glavom bez obzira!" još u šoku govorila je Janica Kostelić u mikrofon Bruni Kovačeviću nakon pobjede u kombinaciji i osvajanja prvog olimpijskog zlata u Salt Lake Cityju 2002. Bilo je to baš na Valentinovo. I s tom medaljom bili bismo prezadovoljni, a Janica nam je poklonila još tri. Još su žive slike tih utrka, mećave za vrijeme slaloma, suza na cilju i hrvatske zastave na jarbolu. Hrvatska publika tada je zavoljela zimske sportove, glednost skijaških utrka izjednačila se s nogometom. I na kraju doček u Zagrebu sa 100 tisuća ljudi. Janica Kostelić slavi, Ivica svira "Johnny be good"....
Doček nogometaša 2018. - Najdulji prijenos u povijesti
Trebao je to biti jedan rutinski prijenos. HRT je na sličan način već pratio papu Ivana Pavla II., rukometaše, obitelj Kostelić... Na sastanku uoči dočeka nije bilo neke posebne užurbanosti. Stigao je i podatak da "vatreni" slijeću u zagrebačku luku malo poslije 15 sati.
“O. K., ajmo onda krenuti ranije, oko 14 sati, da imamo neki uvod i da sve prebrzo ne prođe", bio je zaključak s posljednjeg kolegija. Prebrzo? Bio je to uvod u najdulji sportski prijenos na području Republike Hrvatske. Znali smo da su navijači "ludi", da vole nogomet i reprezentaciju, ali da će na svakom koraku zaustavljati autobus s ekipom, da će gospođa vozačica stalno voziti u prvoj brzini, to nitko nije mogao pretpostaviti. Od zračne luke do Trga postavili smo svoja reportažna kola na svaki strateški punkt, sportski program dobio je pojačanje iz informativnog, a sve ostalo je povijest. Pola milijuna ljudi na ulicama, više od sto tisuća na Trgu bana Jelačića... Prijenos koji je počeo nešto poslije podneva potrajao je do duboko u noć.
Katar 2022. i Hrvatska - Brazil - dan kada su pucali živci
Nakon Rusije 2018. mnogi su rekli - nikad više. To "nikad" dogodilo se četiri godine nakon toga u Kataru. Čudno, netipično Svjetsko prvenstvo usred zime donijelo je mnogo upitnika. Hoće li se gledati, hoće li ljudi biti zadovoljni? No, kad je počelo, kad su i "vatreni" prolazili korak po korak, sve je postalo lakše. I onda taj čarobni 9. prosinca 2022. i utakmica s Brazilom. Totalna drama, Brazil vodi, svi grizu nokte... i onda gol Brune Petkovića za izjednačenje i sveopće ludilo. Možda je manje poznato, ali nedugo prije toga Petković je trebao biti zamijenjen, ali su naši odustali od te zamjene. I dobro da jesu. Naše kamere zabilježile su trenutak kad komentator Marko Šapit ustaje sa svojeg mjesta i u općem zanosu ruši sve ispred sebe. Luduju i kolege s Hrvatskog radija, a ostali komentatori u čudu gledaju... Dajte Brazil da se igramo! q
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....