Na premijeri “Izbavitelja 2”, crtića koji će ovaj vikend poharati američka, a ubrzo zatim i svjetska kina, održanoj u restauriranom, raskošnom holivudskom kinu El Capitan, sada u Disneyjevu vlasništvu, nedostajala je samo jedna važna osoba - izvršni producent filma John Lasseter. Nije se pojavio da ne uznemiri javnost. Još krajem studenoga uzeo je šestomjesečni dopust, a kada je taj istekao, Disney je objavio da će do kraja ove godine biti u funkciji savjetnika u njihovim animiranim odjelima, neće imati svoj ured, a zatim će napustiti kompaniju.
Lasseter je prvi “kapitalac” odstrijeljen u pokretima #Me Too i #Time’s Up, usmjerenima protiv zlostavljanja žena i borbe za njihovu ravnopravnost u industriji zabave. Sve je počelo aferom oko producenta Harveyja Weinsteina, protiv kojega se upravo vode policijski i sudski procesi zbog brojnih optužbi za silovanje i druge oblike seksualnog zlostavljanja, no bivši šef Miramaxa danas je daleko od onog moćnika koji je dao zeleno svjetlo za snimanje kultnog “Paklenog šunda” i Oscarima ovjenčanog mjuzikla “Chicago”.
Zločesti dečko
Komičarom Billom Cosbyjem također se bavi policija i sudstvo. Zasigurno će ispaštati zbog drogiranja i silovanja niza kolegica, no i njemu je karijera na zalazu, nije više ni sjena one karizmatične TV zvijezde koja je osvojila milijune gledatelja svojim “Cosby Showom”. Lasseter je naprotiv u naponu karijere. Nadgledao je što se radi u kompaniji Pixar, kojoj je bio jedan od pokretača, i pridruženom animiranom odjelu u Disneyju, bio je bez pretjerivanja možda najmoćnija ličnost u svijetu crtića i bez njegova odobrenja ništa nije moglo u realizaciju.
Što je njegova krivnja? U odnosu na ono što su radili Weinstein i Cosby, Lasseter je ispadao kao zločesti dečko a ne seksualni manijak. Kada bi se napio na korporacijskim zabavama, nekontrolirano bi ljubio kolegice i štipao bi ih. One iskusnije znale su da ga se u takvim situacijama treba kloniti, stradale su mlađe cure nenavikle na takve ispade, ali čini se da se dalje od toga nije išlo. Ako i jest, to su diskretno zataškali Disneyjevi odvjetnici. Njegov brak s Nancy Lasseter navodno je neuzdrman. Imaju petero djece (jedno je iz njezine prethodne veze) i ponašaju se kao krajnje uzorna obitelj. Uglavnom, prošle jeseni svima je poslao memorandum u kojem se ispričao zbog svog ponašanja, prekomjernog grljenja i ostalih neprimjerenih gesti na granici dobrog ukusa, a ispostavilo se da je to samo uvod u definitivni raskid.
Disney svakako nije oduševljen takvim razvojem događaja. Ne treba im odljev kvalitetnih kadrova u trenutku kad su ostali bez Johna Skippera, šefa svog sportskog kanala ESPN (njega su ucjenjivali zbog prekomjerne upotrebe kokaina), kada se s moćnim Comcastom (njemu pripada i vrlo jaka filmska kompanija Universal) bore za 20th Century Fox i dok im “Solo: Priča iz Ratova zvijezda” predstavlja prvi ozbiljan podbačaj u toj skupoj franšizi. Lasseter je bio netko na koga su se mogli osloniti. Mnogi su se sprdali s njegovom strašću za havajske košulje - imao ih je barem tisuću, a 20 najatraktivnijih nedavno je izložio na Disneyjevoj konvenciji za fanove.
Međutim, koliko god djelovao infantilno, upravo je impresivno kako je objedinjavao sve svoje interese - vinograde i vinariju u okrugu Sonoma (za nju se istina više brinula supruga Nancy), pogon Pixara u Emeryvilleu i Disneyjev animirani odjel u Burbanku. U vrijeme kada su se Pixar i Disney spojili (bilo je to 2006.), Pixarovi crtići slovili su kao remek-djela i sjajno prolazili u kinima, a Disneyjevi smatrani drugorazrednom robom, sjenom šampiona devedesetih, kakvi su bili “Ljepotica i zvijer”, “Kralj lavova”“ i “Aladin”. Zahvaljujući Lasseterovim sugestijama, Disneyjevi crtići postajali su sve bolji i komercijalniji, a ne tako davno “Ledeno kraljevstvo” skinulo je s trona Pixarovu “Priču o igračkama 3” kao najuspješniji animirani film svih vremena.
Jobs mu je pomogao
Disney strahuje što će biti dalje. Hoće li Lasseter osnovati vlastitu kompaniju i uključiti se na pretrpano tržište crtića s nečim novim i originalnim ili će ga prekupiti neki od konkurenata, poput Sonyja ili Warner Bros.-a, koji također imaju ambiciozne animirane odjele? Znat ćemo potkraj godine.
Jagma za Lasseterom je posve razumljiva jer je u pitanju čovjek koji je revolucionirao animaciju. Kao mladić svakako je htio raditi za Disney. Primili su ga početkom osamdesetih za animatora, ali im je išao na živce stalnim gunđanjem da se tamo radi staromodno, ručnom animacijom i da je budućnost u kompjutorskoj animaciji. Naposljetku je dobio otkaz, zaposlio se u grafičkom odjelu Lucasfilma, gdje je obnovio kontakte s Edom Catmulom, zanesenjakom koji je poput njega smatrao da crtiće treba praviti uz pomoć kompjutora. Ni tu nije dugo ostao jer je George Lucas bio prisiljen prodati taj odjel zbog visokih troškova brakorazvodne parnice, ali mu je Catmul ponudio atraktivnu alternativu. On je poznavao karizmatičnog Stevea Jobsa, kojemu se dopalo naklapanje o kompjutorskoj animaciji, financijski mu je pomogao da stabilizira kompaniju Pixar, nije se petljao u njegove kreativne planove, a Lasseter je bio njezin najvažniji zaposlenik.
Već 1986. godine - za samo četiri i pol mjeseca - napravili su kratki crtić “Luxo Jr.” u potpunosti animiran kompjutorom. Nije to bilo jednostavno - Lasseter je morao donijeti vreću za spavanje u ured, ali je posao na vrijeme završen, film je nominiran za Oscara, a naslovni junak - stajaća svjetiljka - postao je simbol kasnije vrlo utjecajne kompanije i zapaženo figurira na njezinu animiranom logu. Oscara su dobili dvije godine poslije za “Limenu igračku”. Ispomagali su se najrazličitijim poslovima sa strane da bi povremeno napravili neki kratki crtić i već tada, uz Jobsov blagoslov, prionuli na projekt koji su svi ocjenjivali nemogućim - cjelovečernji animirani kompjutorski film. Nisu još znali da će se zvati “Priča o igračkama”. Naslov se iskristalizirao tijekom produkcije, a osim tehničkih izazova bilo je i onih na narativnom planu. Ideja im je bila da to ne bude samo film za djecu nego i za odrasle. Tom Hanks i Bruce Willis rado su posudili glasove šerifu Woodyju i astronautu Buzzu Lightyearu, čije je trvenje ukazivalo i na puno slojevitije probleme, odnos starog i novog te nostalgiju za djetinjstvom.
Nikakvo čudo da su roditelji ponekad bili više impresionirani od svojih klinaca. Kompjutorska slika izgledala je senzacionalno, poput hiperrealističkog crteža, a kada se 1995. film pojavio u kinima, uistinu je počelo novo razdoblje crtića. Nominiran je za tri Oscara - za scenarij, glazbu i najbolju pjesmu (tada uopće nije postojala kategorija najboljeg cjelovečernjeg crtića), a John Lasseter dobio je posebno priznanje Američke akademije za kreativno dostignuće. Pixar je već tada potpisao ugovor s Disneyjem za distribuciju svojih filmova, koja je uključivala klauzulu da se ne petljaju u njihov odabir sadržaja njihovih sljedećih projekata: Disney je bio zloglasan po videoverzijama nastavaka svojih klasika, čega su se Pixarovci užasavali. U dućanima prodavači su skeptično izložili figurice Woodyja i Buzza, no kada su ih djeca razgrabila, uslijedile su milijunske narudžbe.
Brzi uspjeh
Pixar je već na svom prvom velikom startu postao senzacija. Disney je i dalje preferirao crtiće napravljene ručnom animacijom, no nove kompanije poput DreamWorksa (animirani odjel vodio je Jeffrey Katzenberg, otpadnik iz Disneyja) vrlo brzo su prihvatile novotariju. Kada je 2001. godine uvedena nagrada za najbolji crtić, dobio ju je DreamWorks za “Shreka”, napravljenog kompjutorskom animacijom, a da su je smislili nešto ranije, za 1999. bi svakako trijumfirala “Priča o igračkama 2” u Lasseterovoj režiji. Pixarovci su u početku bili protiv nastavaka, osim u slučaju ako bi novi film mogao biti bolji od originala, što je u ovom slučaj Lasseter jamčio: kada ponovno pogledate završnicu s bjesomučnom jurnjavom među koferima u zračnoj luci, shvatite da je Lasseter ne samo izvrstan animator i pripovjedač, nego i redatelj. Tako nešto niste vidjeli ni u skupim holivudskim akcijskim igranim filmovima.
Dva Oscara zaredom
Početkom milenija Pixar je otvorio novi studio u Emeryvilleu, koji je zapošljavao već 400 animatora, ali se klonio hijerarhijske strukture velikih kompanija. Svatko tko je imao zgodnu ideju mogao ju je izložiti nekom od voditelja projekata, a Lasseter i Catmul bili su svima uvijek dostupni. Projekt koji bi bio prihvaćen minuciozno je razrađivan, a autorskim sujetama nije bilo mjesta. Također, prvi su počeli brojati bebe rođene tijekom produkcije pojedinog filma, stvarajući dojam kako je to tvrtka u kojoj se radi neopterećeno, gotovo u obiteljskom duhu. Catmul je taj princip rada vrlo dobro opisao u knjizi “Kreativnost d.o.o.”, nadajući se da ne piše samo animatorima, nego i svima koji se bave show businessom, pa i šire. Pixar je dvaput zaredom dobio Oscara. Najprije za “Potragu za Nemom”, koja se prometnula u veliki svjetski hit (režirao ju je Andrew Stanton uz pomoć Leeja Unkricha, kasnijeg tvorca “Priče o igračkama 3” i lanjskog “Coca i velike tajne”), a zatim i “Izbavitelje” - potonji su važni jer redatelj Brad Bird uopće nije ponikao u Pixarovu timu, ali je figurirao kao odličan dokaz da se i pridošlice mogu u njega vrlo dobro uklopiti.
Spajanje s Disneyjem za same pixarovce nije predstavljao preveliki potres, jedino za njegove ključne ljude: Ed Catmul postao je predsjednik oba animirana odjela, a Lasseter njihov kreativni šef. Umjesto jednog filma godišnje, sada su morali paziti na dvije-tri produkcije istodobno, što se osjetilo na Lasseterovu kreativnom doprinosu. Njegovi “Auti”, nastali u potpunosti u Pixaru, prije spajanja s Disneyjem, cjelovit su i nadahnut crtić (nekima suviše sentimentalan, no o tome se da razglabati), a “Auti 2” iz 2011. zasigurno su najslabiji Pixarov proizvod - nikakvo čudo, kad je njegov redatelj morao paziti na tuđe projekte, a potpuno zapostavio svoj.
U Disneyju tvrde da se može i bez Lassetera. Mogao bi ga zamijeniti Pete Doctor, koji je režirao “Čudovišta iz ormara” i Oscarom nagrađena “Nebesa” te surađivao na nizu drugih crtića. Možda posao preuzme Jennifer Lee, redateljica Disneyjeva megahita “Ledeno kraljevstva”. Neki tvrde da u Pixaru nije vladala takva idila kakvo se opisivalo. Rashida Jones, glumica koja je posudila glas jednom od likova u Oscarom nagrađenom crtiću “Izvrnuto obrnuto”, rekla je da je u toj kompaniji najbolje muškarcima, ako su pritom i bijelci: žene i oni druge boje kože mogli bi imati problema. Jedina redateljica koja je dobila posao u Pixaru je Brenda Chapman. Počela je raditi “Meridu hrabru” po vlastitoj priči i scenariju, ali su je brzo zamijenili: ipak je potpisana na špici u svim funkcijama, no to joj nije bila osobita zadovoljština.
Pixar nakon Lassetera vjerojatno će se dosta promijeniti, no kako su u pitanju crtići koji se rade i po tri-četiri godine, proći će vremena da vidimo kakvi su novi trendovi. A bit će zanimljivo i pratiti kako će se razvijati Lasseterova karijera nakon Pixara.