Sve do nedavno, godišnja je lista najboljih filmova Jutarnjeg lista zapravo bila lista najboljih filmova koji su igrali na kinorepertoaru. Od tog smo principa posljednjih godina puzeći odustajali, jer nas je na to tjerala sve ambicioznija produkcija streaming servisa. Ove godine od tog kriterija nije ostao ni kamen na kamenu.
Razloge znate. Pandemija covida zakratko je posve zatvorila, a na dulje vrijeme desetkovala posjet kinima. U tom okolnostima, holivudska su studija povukla svoje najjače naslove te odgađaju njihove premijere za neku neodređenu budućnost. Kina su ostala bez udarne robe, naslova oko kojih se osovljuje cijela nadgradnja kokica, igračaka i oslikanih čaša. To je - u povratnoj petlji - odvratilo od kinodvorana i preostalu publiku. Kao rezultat smo dobili svijet u kojem hrvatski Stožer ni ne pomišlja zatvarati kina: jer, kinodvorane su trenutno perfektna mjesta da budete samoizolirani.
Manju verziju slične drame proživjela je i hrvatska nezavisna mreža, inače žilava i brojna, pravo nacionalno bogatstvo. S pojavom pandemije, najveći distributeri "art" i "indie" filmova ponijeli su se isto kao Hollywood: povukli su glavne naslove i utopili vlastite klijente. Nezavisna je mreža ove godine živjela od repriza i filmova Kina Mediteran.
U tim okolnostima, i globalni se i hrvatski filmski život preselio na streaming: Netflix, Amazon, Disney+ i HBO. To je početak jednog novog monopola/oligopola, možda i pogubnijeg od onog velikih studija. No, teško se oteti dojmu da se ponuda zapravo- diversificirala. Dominacija kina ujedno je značila dominaciju malog broja proizvođača i uvijek istih žanrova (superheroji, 3D animacija). U novom netfliksiziranom svijetu, najednom je postalo moguće da globalni hype postanu filmovi kao španjolska "Platforma" ili francuske "Mignonnes", ili - gle čuda - jedna serija o šahu.
Jesu te okolnosti jednokratne, ili početak "novog normalnog"? Ne znamo. Ali - tijekom 2020. one su oblikovale jedan sasvim novi filmski pejzaž.
Izbor najboljih stranih filmova Jurice Pavičića:
1. Bijeli bijeli dan (Hlynur Pálmason, Island, HBO)
Filozofski krimić islandskog režisera Pálmasona izazvao je ushit kad se 2019. pojavio u popratnom programu Cannesa. Nakon toga, film je putovao festivalima, dobivao nagrade (među inim u Motovunu), no, nažalost, nije nikad došao do redovite hrvatske distribucije. Tek se ove godine pojavio na HBO-u, pa hrvatska publika sa zakašnjenjem može vidjeti zbiljski suvremeni klasik.
"Bijeli bijeli dan" film je o obudovjelom provincijskom policajcu koji uživa u mirnoj mirovini i vezi s unučicom. Sve se poljulja kad junak slučajno otkrije da ga je mrtva supruga varala. Od te se točke "Bijeli bijeli dan" pretvara u inverzni whodunnit u kojem je - obratno no inače - osumnjičeni mrtav, a žrtva nedjela živa. Biblija nas uči da nas "istina oslobađa". Pálmasonov film potkopava tu istinu i ustvrđuje obratno: znanje nas bar ponekad porobljava, a neznanje oslobađa.
Island je zemlja koja ima manje stanovnika od Splitsko-dalmatinske županije, a svake godine proizvede bar dva briljantna filma. Taj fenomen i dalje ne prestaje frapirati.
2. Asistentica (Kitty Green, SAD, HBO)
Film o tmurnom radnom danu asistentice u produkcijskoj tvrtki pretvorio se u programatski film #MeToo pokreta. Ali, "Asistentica" nije samo politički važan, nego i stvarno dobar film: školska demonstracija precizne režije i sporogoreće dramaturgije.
3. Nebrušeni dragulji (Josh i Benny Safdie, SAD, Netflix)
Njujorška braća Safdie podsjetili su nas kako je to izgledalo kad su Coppola i Scorsese bili mladi i uzbudljivi. Njihov "Uncut Gems" je prvorazredni urbani triler s Adamom Sandlerom u ulozi koja baca sasvim novo svjetlo na tog podcjenjivanog glumca.
4. Nekad, rijetko, ponekad, uvijek (Eliza Hittman, SAD, HBO)
Film o maloljetnici koja krišom putuje u New York napraviti abortus nije samo putopis po američkom zdravstvenom sustavu, nego i divna priča o prijateljstvu. Film Njujorčanke Hittman je ženski "Tom Sawyer" po kolodvorima i bolničkim čekaonicama.
5. Mosquito (João Nuno Pinto, Portugal, Kino Mediteran)
Film o možda najbizarnijem zakutku 1. svjetskog rata: besmislenom ratu koji kolonijalni Portugal vodi protiv kolonijalne Njemačke u Mozambiku. "Mosquito" bi se mogao opisati kao miks Conradovog "Srca tame" i McCarthyjeva "Krvavog meridijana". Uznemirujuća se drama kod Nuna Pinta susreće s raskošnim spektaklom.
6. Američka tvornica (Steven Bognar i Julia Reichert, SAD, Netflix)
Ako u 100 minuta želite saznati sve o današnjem kapitalizmu, pogledajte ovaj Oscarom nagrađeni dokumentarac. Film Bognara i Reichert prikazuje nam svijet iz ljevičarske noćne more: kineski tajkun kupuju američku tvornicu, a protiv sindikata se bori - partijski sekretar.
7. Slatkice (Maïmouna Doucouré, Francuska, Netflix)
Relativno nepoznati film pariške Afrikanke postao je slavan kad su ga američki konzervativci optužili za promicanje pedofilije. Hvala im. Jer, upozorili su nas na skriveni biser: na fini, suptilni film o odrastanju, o sudaru islamske religioznosti i pubertetske hiperseksualiziranosti.
8. Tijelo Božje (Jan Komasa, Poljska, Kino Mediteran)
Lani nominiran za Oscara za najbolji strani film, "Corpus Christi" Poljaka Komase ove je godine stigao u hrvatska kina. Film se (tipično poljski) bavi odnosom stvarne vjere, te licemjerne, javne religioznosti. Izvanredno je režiran, a glumac Bartosz Bielenia je senzacija.
9. Maradona (Asif Kapadia, Velika Britanija, kino i digitalne videoteke)
Kapadijin dokumentarac u naša je kina stigao par mjeseci prije smrti svog glavnog lika. Ipak, nije to toliko film o Maradoni, koliko o vezi Maradone i Napulja. Glavni je junak grad, a sporedni junaci kamoristi, policija, mediji, poduzetnici i navijači.
10. Mank (David Fincher, SAD, Netflix)
Biografski film o scenaristu "Građanina Kanea" otac su i sin Fincher iskoristili kao polazište za sociopolitičku studiju o klasičnom Hollywoodu. "Mank" je prava slastičarnica za filmofile i povjesničare filma. Ali, to je i ozbiljan politički film koji nas vodi u "godinu nultu" ksenofobije, fake newsa i desnog populizma.
Izbor najboljih stranih filmova Nenada Polimca:
1. Časnik i špijun (Roman Polanski, Francuska/Italija, kino)
Događajima koji su izazvali javnu histeriju najbolje je pristupiti s distancom. Roman Polanski imao je dodatnu olakšicu što se afera Dreyfus, jedan od najvećih političkih skandala na prijelazu 19. u 20. stoljeće, odigrala davno, pa je mogao biti još suzdržaniji. U prvi plan nije gurnuo Alfreda Dreyfusa, francuskog časnika židovskog podrijetla optuženog da je prodavao vojne tajne Nijemcima, zbog čega je završio na Vražjem otoku, nego pukovnika Georgesa Picquarda, novog šefa obavještajne službe, koji se zainteresirao za taj slučaj.
Završni susret Picquarda i Dreyfusa sjajno je režiran, kao i cijeli film, očekivali bismo emocionalniji razgovor bivšeg zatvorenika i čovjeka koji mu je spasio život, no to je tipični Polanski - nema sentimentalnosti, samo nabrajanje što tko kome duguje. Usporedite li to s prethodnim filmskim verzijama tog slučaja, gdje su svi bili sretni što je pravda napokon trijumfirala, Polanski ovdje kao da razgrće društvene slojeve i nimalo mu se ne sviđa ono što nalazi.
2. Jojo Rabbit (Taika Waititi, Novi Zeland/Češka/SAD, kino)
Naslovni junak je mali Nijemac koji odrasta u razdoblju kad je sve više očito da Hitler gubi rat. Klinac živi s majkom, očito je da mališanu treba duhovni oslonac i nalazi ga u Adolfu Hitleru, ali to nije onaj pravi Führer nego dječačka izmišljotina. Kad mu u Hitlerjugendu narede da ubije zeca, on gotovo dobije živčani slom. Otad ga zovu "Jojo Zec", što je najgore poniženje koje je mogao doživjeti. No, to je tek početak. Film ne igra na sigurno, radnja se odigrava krajnje neočekivano, a tako su profilirani i likovi.
3. Nevidljivi čovjek (Leigh Whannell, SAD/Australija, kino)
Film se dosta dobro nastavlja na euforiju koju je izazvao suvremeni ženski pokret. Njegova protagonistica nekoć je bila talentirana arhitektica, ali je odustala od karijere kad se spetljala s moćnim tajkunom. Nesretnica je u svojevrsnom zatvoru, svega ima u izobilju, ali živi pod psihološkim terorom. Kad se odluči iz toga izvući, nije to baš lako. Toj situaciji vjerujemo tim više što je on za nas potpuna enigma, postoji samo po njezinu strahu od njega, što je najbolji način da ga se i mi plašimo više nego da je stalno u kadru.
4. Vlak za Busan (Yeon Sang-ho, Južna Koreja, kino)
Film je jako zakasnio na naš repertoar, skoro punih pet godina, no kako su mu upravo otkupili nastavak, smilovali su se i na original. Olakotna je okolnost da je stigao upravo u doba pandemije, ovdje je to pošast koja ljude pretvara u zombije, što se otkrije u jurećem vlaku bez reda vožnje. Izvrsno profilirani likovi, inventivna akcija i frenetični narativni ritam tek su neki od aduta ostvarenja koje vrlo slojevito secira boljke današnjeg društva.
5. Sound of Metal (Darius Marder, SAD, Amazon Prime)
Ništa čudno, od silne buke heavy metal bubnjar počinje gubiti sluh, no film nije osuda zaglušujuće glazbe, nego otvara potpuno novi pogled na ljude s tim hendikepom. Kako kaže jedan od protagonista (sjajni Paul Raci), prostori tišine imaju svojih draži i treba naučiti u njima uživati, a ne pokušavati po svaku cijenu vratiti se u "normalno" stanje. Izvrsno režirano ostvarenje na kojem je surađivao kultni američki filmaš Derek Cianfrance ("Grijesi očeva").
6. Mosul (Matthew Michael Carnahan, SAD, Netflix)
Rijetkost je da Amerikanci snime film o ratu na Srednjem istoku u kojem su glavni junaci Arapi i još se govori njihovim jezikom. Junaci su irački policajci, odnosni njihovi specijalci koji se nemilosrdno bore protiv IS-a i zbog svoje nepopustljivosti nisu u milosti nadređenih, ne mogu računati na pomoć ni u hrani, ni u lijekovima, a kamoli u zračnoj podršci. Neobično je da su producenti braća Russo, prekaljeni Marvelovi filmaši, no to samo pokazuje koliko Hollywood zna biti raznovrstan.
7. Colectiv (Alexander Nanau, Rumunjska/Luksemburg, HBO)
Krajem listopada 2015. uvečer u bukureštanskom rock klubu Colectiv izbio je požar, na mjestu je poginulo 26 ljudi, više od 180 ih je ranjeno, no to je bio samo početak. Kao prvo, ispostavilo se da dvorana nema protupropisnu vatrogasnu zaštitu, a drugo - i još gore - u bolnicama je umrlo još 38 stradalih, od kojih neki uopće nisu imali opekline opasne po život. Ispostavilo se da je za sve krivo korumpirano zdravstvo, što je razotkrio - o, apsurda - dnevni list Sportska gazeta. Izvrstan dokumentarac Alexandera Nanaua o grozotama tranzicije.
8. Djelo bez autora (Florian Henckel von Donnersmarck, Njemačka, Cinemax)
Veliki povratak u formu redatelja Oscarom nagrađenog filma "Život drugih"(nakon kreativnog debakla holivudskog "Turista"). Razlog je vjerojatno u tome što se vratio na domaći teren i napravio njemačku kroniku u razdoblju od kraja 30-ih do sredine 60-ih, a njezin protagonist je dječak koji sazrijeva u mladića sa slikarskim ambicijama. Prelazak iz Istočne u Zapadnu Njemačku za njega je stresan jer je tu konceptualna umjetnost u procvatu, ali kad pronađe svoj stil, sve je lakše. Sjajna je kamera holivudskog majstora Caleba Dechanela, a jedan od likova parafraza je na Josepha Beuysa.
9. Oprostite, mimoišli smo se (Ken Loach, Velika Britanija/Francuska/Belgija, kino)
Već su mu 84 godine, no karizmatični britanski redatelj ne odustaje od seciranja društva u kojem živi, krajnje nenaklonjenog njegovim protagonistima, pripadnicima niže srednje klase. Glumci su manje poznati ili neprofesionalci i uspješno posreduju dojam da je u pitanju dokumentarna drama o dostavljaču i njegovoj obitelji koja se polako raspada pod teretom dugova i okrutnih gazda. Kao i uvijek kod Loacha, ima dosta prostora za emocije.
10. Kuća straha (Dave Franco, SAD, kino)
Brat Jamesa Franca po svemu sudeći ima više talenta za režiju od svog glasovitijeg srodnika, precizan je i izbjegava projekte koje nije u stanju kontrolirati. Njegov prvijenac naizgled je rutinski horor o dvojici braće (karakteristično!) koji sa svojim curama unajme kuću pokraj mora preko vikenda. Kako je to horor, znamo da odnekud vreba manijak, ima tu i dosta žaoka na aktualnu društvenu situaciju, no završnica je zbilja neočekivana i krajnje originalna. Idealno je gledati film u kućnom kinu