Iranski redatelj Jafar Panahi pobjednik je ovogodišnjeg, 78. filmskog festivala u Cannesu. Festivalski žiri kojim je predsjedala glumica Juliette Binoche nagradio je Zlatnom palmom njegov film "Jedan obični incident". Pobjeda iranskog režisera nije iznenađenje: već tijekom festivala Panahi se izdvajao kao mogući favorit, što se na koncu i obistinilo.
"Jedan obični incident" politički je triler kojeg je Panahi snimio u Iranu i s iranskom filmskom ekipom, ali ilegalno i bez službene dozvole iranskih vlasti. Junak filma je mehaničar kojem jednog dana u radnju zabasa vozač kojem je zakazao auto. Junak filma prepozna pridošlicu: to je isljednik koji ga je mučio kad je bio priveden kao politički zatvorenik. Prepozna ga jer pridošlica ima drvenu nogu. Onesvijesti ga, sveže i utrpa u kombi. Novopečeni uznik- međutim- niječe da je on taj tamničar i tvrdi da je žrtva zabune. Stoga junak traži druge tadašnje zatvorenike ne bi li potvrdili identitet mučitelja. Predlaže im da zajedno sude i kazne progonitelja. Sve se to skupa pretvara u smjesu trilera i komedije apsurda koja pokatkad podsjeti na Becketta.
Ako u svijetu postoji režiser koji ima pravo snimiti film o političkom isljeđivanju, onda je to Jafar Panahi. Iranski režiser, naime, ima s tim stanovita iskustva. Godine 2010. bio je priveden i osuđen na šest godina zatvora zbog klevetanja Islamske republike. Odgulio je dio kazne, pušten u kućni pritvor, ali mu je izrečena zabrana snimanja filmova. Tu zabranu Panahi nije ispoštovao. Već 2011. je snimio film umjesnog naslova "Ovo nije film" – i to u vlastitoj obiteljskoj kući, jer je još bio pod režimom kućnog pritvora. Nakon toga je nastavio snimati filmove izvan sistema i bez dozvole. U međuvremenu ih ilegalno snimio šest -uključujući i novopečenog canneskog pobjednika "Jedan obični incident".
Jafar Panahi rođen je 1960. u Mianehu u sjeverozapadnom Iranu, u obitelji azerske narodnosti. Počeo je kao TV redatelj, a afirmirao se omladinskim filmom "Bijeli balon" (1985), jednim od rijetkih njegovih filmova unutar državne iranske kinematografije. Već idućim filmom "Zrcalo" (1997) dobit će glavnu nagradu festivala u Locarnu, da bi još veći uspjeh postigao 2000. trećim filmom "Krug". "Krug" je bio mozaička drama koja prati više ženskih likova- kažnjenica koje su istog dana puštene iz ženskog zatvora. Kroz njihova putovanja Panahi prikazuje svakodnevne teškoće žena u Iranu, od kupnje kartu za autobus do zabrane auto-stopiranja. "Krug" je 2000. u Veneciji osvojio Zlatnog lava, a Panahi postaje zvijezda.
Canneskom pobjedom Panahi je postao prvi režiser u povijesti koji je kompletirao pobjede na sva tri veliki europska filmska festivala. Godine 2000. "Krugom" je osvojio Veneciju, godine 2015. filmom "Taksi" berlinskog Zlatnog medvjeda, da bi sad tu nisku kompletirao i canneskom Zlatnom palmom.
Žiri festivala drugom je festivalskom nagradom, Grand Prixom, nagradio norveškog režisera Joachima Triera i njegov film "Sentimentalna vrijednost". "Sentimentalna vrijednost" film je o odnosu kazališne glumice (Renate Reinsve) i njenog oca, zahtjevnog i sebičnog filmskog režisera svjetske slave (Stellan Skarsgard). Otac režiser jednog dana dođe kćeri, kaže joj da kani snimati film-kroniku njihove obitelji, te da želi da ona glumi glavnu ulogu, onu vlastite bake. Kćer ga glatko odbije, ne želi ni čitati scenarij jer naprosto s ocem ne želi imati posla. Redatelj potom angažira holivudsku zvijezdu (Ella Faning) i planira film na engleskom. No, ni u obitelji ni unutar filmske ekipe stvari ne teku glatko, pa otac i kćer konačno moraju rekapitulirati vlastiti odnos. Je li "Sentimentalna vrijednost" film koji je zaslužio drugu cannsku nagradu? Osobno mislim- ne. Režiser Trier i glumica Reinsve zajedno su napravili i film koji je igrao u Cannesu pred dvije godine, "Najgora djevojka na svijetu", ali taj je film bio puno bolji od ovog.
Nagradu žirija, svojevrsnu brončanu medalju, podijelila su dva filma: španjolsko-marokanski "Sirat" režisera Olivera Laxea, te "Zvuk pada" njemačke redateljica Masche Schillinski. "Sirat" je pustinjski road movie koji prati oca (Sergi Lopez) koji u Maroku traži kćer nestalu nakon rave partya. Film je grozan, tako da mi je teško zamisliti što je žiriju bilo u glavi kad ga je nagradio. "Zvuk pada" kronika je četiriju generacije žena koje žive u istoj seoskoj kući u ruralnoj Saskoj od 1918., preko doba DDR-a do danas. Film je malo pretrpan i preuzetan, ali vizualno i režijski očaravajući tako da mlada Njemica Schillinski sigurno jest novi zanimljivi autorski glas.
Nagradu za najbolju režiju dobio je Brazilac Cleber Mendonça Filho za politički triler "Tajni agent" koji se zbiva u Brazilu tijekom vojne diktature 1977. Glumac Wagner Moura za taj je film dobio glumačku mušku nagradu. "Tajni agent" je jedan od najboljih među nagrađenim filmovima. Prati ljevičarski orijentiranog inženjera (Moura) koji iz razloga koje ne znamo bježi. Skriva se u kući u gradu Recifeu u kojoj disidenti i bjegunci pred sistemom čekaju lažne dokumente za bijeg u inozemstvo. U međuvremenu, pokvareni industrijalac kojem se junak zamjerio šalje za junakom plaćene ubojice koji se povežu s pokvarenim lokalnim policajcima. Sve se to zbiva u prilično uvrnutom kontekstu vojne diktature 70-ih, sa sveprisutnom korupcijom i nasiljem, ali i živopisnim brazilskim koloritom.
Nagradu za najbolju žensku dobila je arapsko-francuska glumica Nadia Melliti za film "Mala otraga" Hafsije Herzi. Nagrada za najbolji scenarij –pak-dodijeljena je belgijskoj braći Dardenne za film "Mlade majke". Zlatna kamera- nagrada za najbolji debitanski film-otišla je iračkom režiseru Hassanu Hadiju za film "Torta za predsjednika".
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....