Godina 1981. bila je - kako danas gotovo svi znaju - prijelomna godina za povijest jugoslavenske pop kulture. Te godine - godinu nakon Titove smrti - u Zagrebu izlazi zajednički istup novovalske muzičke generacije, album “Paket aranžman”. U Zagrebu, Azra je objavila “Lijepe žene prolaze kroz grad”, Prljavo kazalište netom je objavilo “Heroje ulice”, a Polet glasovitu naslovnicu sa sloganom “Polet je kriv za sve”. Jugoslavenska omladinska i pop kultura ulazile u svoje “atensko peto stoljeće”, mitsko razdoblje koje će naknadno biti kanonizirano kroz dva važna audiovizualna proizvoda: dokumentarac “Sretno dijete” Igora Mirkovića te seriju “Crno-bijeli svijet”. Oba su pripomogla da se muzika, novine i pop kultura te ere kanoniziraju kao klasično nasljeđe post-Jugoslavije.
Ovaj tjedan, u Cannesu je prikazan jedan sjajni film koji, na neki način, radi isti posao. Vraćajući se u godinu 1981. te u jednu također komunističku zemlju, autor tog filma rekapitulira rock, pop i kontrakulturno nasljeđe te epohe, nastojeći ga pretvoriti u kolektivni identifikacijski mit. Film o kojem je riječ nosi naslov “Leto” (Ljeto), redatelj mu je Rus Kiril Serebrennikov, a film se bavi usponom lenjingradske rock scene u posljednjim godinama vlasti Leonida Brežnjeva.
Imperijalistički import
Film Kirila Serebrennikova u Cannesu je dočekan s vidnom euforijom, koja ima uporište i u kvaliteti filma, koji je izvrstan. No, toj je euforiji sigurno pridonijela i mučna situacija u koju je zapao redatelj filma. Naime, Serebrennikov (1969.) jedan je od najistaknutijih ruskih filmskih, a pogotovo teatarskih režisera. Također, on je oštar kritičar i Putina i ruskog državnog pravoslavlja, a njegov u Hrvatskoj najpoznatiji film “(M)učenik” - nastao prema drami Nijemca Mariusa Von Mayenburga - prikazuje pasivnu kapitulaciju sekularnog društva pred vjerskim fanatizmom u jednoj kalinjingradskoj srednjoj školi. Kiril Serebrennikov dospio je i radom i javnim djelovanjem na žulj ruskim vlastima. One su ga optužile za pronevjeru donacija za kazališnu trupu koju vodi, i zatvorile ga. Serebrennikov je cannesku premijeru već dovršenog filma dočekao u kućnom pritvoru, a ekipa filma na crvenom je tepihu i na presici nosila kartonski natpis s njegovim imenom, kako bi prisjetila prisutne da je tvorac filma trenutno uznik.
Uznik Serebrennikov napravio je - ukratko - film koji bi se lako mogao opisati kao ruska verzija “Sretnog djeteta” ili “Crno-bijelog svijeta”. No, priče o rock scenama tih dviju komunističkih država uvelike se razlikuje u onoj mjeri u kojoj su se razlikovala i ta dva komunizma. Dok su se 1981. u Jugoslaviji zapadne ploče mogle kupiti u svakom gradiću, u SSSR-u 1981. one su rijetka dragocjenost koja dolazi švercom iz Finske. Dok se u SFRJ zapadne ploče normalno razmjenjuju, kupuju i slušaju na radiju, sovjetski ljubitelji slušaju ih s piratskih LP-a narezanih na iskorištene rendgenske snimke. Dok se u SFRJ rock muzika institucionalno promovira kroz omladinske časopise, radne akcije, radiostanice i gitarijade, u SSSR ona je na rubu legalnosti. Dok u SR Hrvatskoj udžbenik marksizma za srednje škole počinje kao motom stihovima Dylanove “Times They Are Changing”, za SSSR je rock zloćudni, imperijalistički import, koji se tolerira na kapaljku. Film Serebrennikova počinje upravo u trenutku kad se u Lenjingradu 1980. prvi put otvara legalni rock klub. Klub strogo nadzire Komsomol, svi bendovi moraju predati koordinatorici tekstove na prethodni uvid, publika mora sjediti na stolcima, zabranjeno je svako divljanje i drmusanje, svi transparenti i znakovi, a pogotovo sviranje iza leđa ili stage-dive. Samim tim, i muzika tadašnjih rokera je onakva kakvu očekujete: lirska, puna evazije i bijega od zbilje. Voditeljica kluba balansira između komiteta i buntovnih mladih, a na svaki prigovor muzičarima odgovara “sve smo ovo napravili da se rock ne bi valjao u blatu: vi ga sada želite vratiti u blato”.
Priču o tim pionirima sovjetskog rocka Serebrennikov pripovijeda kroz dvije glavne figure, dvojicu autora koji su kod nas posve nepoznati, no u postsovjetskim prostorima bili su i ostali velike zvijezde. Prvi od njih je Mihail “Mike” Naumenko (Roman Bilyk), čovjek kojega bi se možda moglo opisati kao sovjetski ekvivalent Dragi Mlinarcu, premda je bitno mlađi (rođen je 1955). Na početku filma, Naumenko je već iskusni roker koji je rock počeo svirati u potpunoj ilegali, veliki mu dio repertoara čine “coveri” slavnih zapadnih standarda, no ima i svog materijala, a najslavniji mu je hit pjesma prema kojoj naslov nosi i film - “Leto”, balada o mladiću koji uživa glavinjajući ljetnim, praznim gradom. Oko Naumenka i njegove grupe Zoopark skuplja se krug lenjingradskih alternativaca, a svi muški u tom društvu izgledaju kao imitatori Jima Morrisona ili Marka Bolana. Između svirki u strogo kontroliranom klubu, oni pohode ilegalne koncerte po stanovima. Naumenko nije u tom trenutku vise mladica, ima i dijete, kao i posao tonca u lutkarskom kazalištu.
Na početku filma, u Mikeovo društvo stiže novi, nepoznati mladac azijatskog izgleda (otac mu je bio korejski inženjer). Momak odsvira nekoliko svojih stvari, a Naumenko odmah uočava njegov talent. Podrži ga, producira mu prvi album, a mladi Azijac - pod imenom Viktor Tsoi (Teo Yoo) - u hipu postaje generacijski heroj. Popularnost mu naraste enormno, a pod sam kraj karijere dočekat će da u (tada već u postkomunističkoj) Moskvi svira na stadionu Lužniki pred 100.000 ljudi.
Ovo se nije dogodilo
Serebrennikov zaplet filma gradi na zanimljivom odnosu dva rock heroja. Na početku filma, Mike je u svom uskom krugu zvijezda, no svjestan je svojih limita i guši ga stvaralačka kriza. Mladi Korejac najednom opčini sve, pa i Mikeovu ženu (Irina Starshenbaum), koja je spremna na preljub s kosookim kantautorom. Unatoč tome, Naumenko je spreman pružiti drugi obraz, svjestan je da je talent darovitog klipana važniji od njih obojice, te pruži svu pomoć ljubavnom i muzičkom konkurentu kako bi ga napravio onim što će postati: zvijezdom većom nego što je on sam.
Pritom, taj se sraz generacija manifestira i kroz muziku, na način na koji se mogao osjetiti i na jugoslavenskoj sceni, ali debelih 6 ili 7 godina ranije. Naumenko muzički pripada svijetu Indexa ili Grupe 220, svijetu u kojem je rock još dijelom reproduktivna muzika, sviraju se coveri, a tekstu se ne pridaje veća važnost. Viktor Tsoi upada u priču kao neki sovjetski Johnny Štulić, koji u muziku unosi urbanu ikonografiju, čamotinju mladih, senzibilitet ulice. Također, kroz film on od blesana s “fudbalerkom” evoluira u stilski formiranog novoromantičara.
Na samom kraju filma, Serebrennikov ne propušta podsjetiti da su obojica heroja filma završili tragično. Obojica su dočekala pad SSSR-a, ali odmah potom umrli mladi: Tsoi 1990. u automobilskom udesu, a Naumenko 1991. od moždanog udara, koji je možda povezan s uličnim premlaćivanjem.
Serebrennikov je svjestan društva u kojem se priča “Leta” zbiva. Omladinska kontrakultura živi pod enormnom stegom, nema tu ni gitarijada ni demo bendova, ni Poleta ni Palacha. Samim tim, i muzika lenjingradskih rokera je prigušena, kantautorska, bez buke, agresije, izravne provokacije. Svjestan toga, Serebrennikov je u film uveo zanimljive metafilmske dijelove koji komentiraju to odsustvo bunta. Na pet mjesta, on u film ubacuje poznate zapadne pjesme koje je ta generacija jamačno slušala, od “Psycho Killera” Talking Headsa, preko “Perfect Day” Loua Reeda, do “Passenger” Iggyja Popa. Te pjesme on svaki put prati filmom unutar filma u kojem likovi filma grunu u bunt, razmašu se, luduju po tramvaju, lete po stubištu, obrnu naopako koncertnu salu, a u refren pjesme upletu se kao “zbor” sivi, anonimni građani iz tramvaja, stubišta ili s kišne ulice. Ti dijelovi - ujedno - razlikuju se od ostatka filma po efektnim animiranim intervencijama u boji, koje odskaču u (inače) crno-bijelom filmu. Taj “spot” unutar filma ujedno je svaki put u domišljatoj relaciji s emocionalnim stanjem likova: “Psycho Killer” - recimo - kreće kad policija počne kinjiti rokere u vlaku zbog duge kose, a “Perfect Day” u trenutku kad Naumenko sam i (doslovno) pokisao ide kući nakon što mu je žena priznala da voli drugoga. Svaka od tih eksplozija boje, tempa i buntovne energije završava na isti način. Pojavi se lik kojeg se na špici naziva Skeptik (Aleksandar Kuznjecov), koji funkcionira kao svojevrsni redateljev alter ego. Nikad uključen, vazda promatrač, ali uvijek tu, Skeptik se ili obrati kameri ili pokaže natpis: Ovo se nije dogodilo. Nije bilo bunta. Nismo razbili tramvaj. Nismo otkazali poslušnost.
Zrcalo jedne generacije
Disident Serebrennikov na neki je način kroz te “spotove” ugradio i očitu političku poantu filma. Lenjingrad 1981. je, naime, mjesto kojim vlada diktatura. No, rokere ne tišti samo režim. Njih tišti šutnja, suglasnost, tište ih krotki građani koji ih koji put više mrze i od samih vlasti (u jednoj od ranih scena, rokeri se u vlaku nađu na zubu agresivnog pijanog građanina). Ta atmosfera bunt je učinila nemogućim. Naposljetku, formalna je sloboda došla, barem u vidu izbora - no, pravo pitanje je što su građani napravili s njom?
Kiril Serebrennikov
Serebrennikovljev film bavi se malom, osamljenom i izoliranom manjinom mladih, obrazovanih građana, koja je zarobljena u društvu koje ne želi zaista promjene i prezire onog tko ima sklonost prema Zapadu. U trenutku kad se jedna druga mala, urbana manjina u Rusiji suočava s time da većina ne želi promjenu te kako većini satrap zapravo odgovara, Serebrennikov je u rokerskim herojima 80-ih pronašao daleko zrcalo svog kruga i svoje generacije. U jednoj sad već dalekoj epohi, pronašao je ljude koji su bili u istoj koži u kojoj su on i njegovi sudruzi danas. A usput je napravio predivan filmski spomenik jednom naraštaju, i jednoj skupini darovitih ljudi za koje nije pošteno da ih dosad nismo poznavali. Barem nakon ovog filma, Tsoi i Naumenko morali bi postati dio globalne opće pop kulture.