Godine 1929. mladi kompozitor Dmitrij Šostakovič bio je na kreativnom usponu. Nakon uspjeha prve, upravo je dovršavao svoju drugu simfoniju. Oduševljen novim komunističkim poretkom, posvetio ju je mjesecu revolucije - Oktobru.
Gorljivi skladatelj postavio je sebi zadatak: pisanje prve prave komunističke opere. Muzički rod koji je nosio reputaciju klasnog i elitističkog Šostakovič je želio prevesti u duh novog vremena i revolucionarne avangarde. A za predložak prve opere odlučio je uzeti prozni tekst koji je unutar ruske kulture i sam imao reputaciju prevratničkog: pripovijetku "Nos" (1836) Nikolaja Gogolja.
Šostakovič je liberto buduće opere naručio od legendarnog SF pisca Sergeja Zamjatina i po njemu skladao avangardnu operu punu citata, parafraza i mješavine stilova. Opera je izvedena 1930., no reakcije oficijelne muzičke scene nisu bile laskave. Nakon harkovskog kongresa, počeo je obračun s avangardnom, "formalističkom" umjetnošću, a "Nos" Šostakoviča bio je dobar primjer takvog stilskog "zastranjenja". Mladi je komunistički umjetnik prvi put osjetio kako se njegova ideologija okreće protiv njega.
Staljin na premijeri
Ipak - to je bio tek početak. Godine 1936., u moskovskoj je opernoj kući igrala druga opera Šostakoviča, "Lady Macbeth mčenjskog distrikta" po predlošku Nikolaja Leskova. Na jednoj od repriznih izvedbi jedne se večeri pojavila čitava vladajuća svita: Staljin, te njegovi suradnici Molotov, Ždanov i Mikojan. Mladi Šostakovič je unaprijed slutio kamo to vodi, te - prema svjedočenjima - bio bijel kao kreda. Staljin se tijekom čitave izvedbe mrštio.
To je bio dostatan okidač za napad. Moskovska Pravda objavila je kritiku pod naslovom "Muljaža umjesto muzike", kritičari koji su dotad hvalili operu bili su prinuđeni objaviti nove, prepravljene tekstove. Šostakovič se kao "formalist" našao na tapetu Udruženja proleterskih muzičara.
Tijekom staljinističkih čistki počinju hapšenja umjetnika iz skladateljevog kruga, među kojima i kazališnog redatelja s kojim je stalno surađivao, Vsevoloda Mejerholjda. Šostakovič se preplašio za vlastitu glavu. Povukao je svoja ranija djela, objavio skrušenu izjavu i posvetio se filmskoj glazbi.
Priča o operi "Nos" i Šostakovičevoj sudbini polazište je jednog ambicioznog animiranog filma koji je ovog petka na programa Animafesta. Riječ je o filmu "Nos ili zavjera umjetnika" koji potpisuje veteran sovjetske i ruske animacije, Andrej Hržanovski (1939). Hržanovski - inače otac možda i poznatijeg ruskog igranog redatelja Ilje Hržanovskog - još je od 70-ih pripremao film koji bi se temeljio i na Gogoljevom djelu, ali i na Šostakovičevom životu.
Nakon desetljeća rada, film je premijerno prikazan prošle godine na ruskom Kinotavr festivalu, da bi potom preko Rotterdama i Annecyja (gdje je dobio nagradu žirija) stigao u Zagreb.
"Nos" počinje kao naizgled jednostavna animirana ekranizacija opere. Slijedeći Šostakovičevu muziku, Hržanovski 2D stop-animacijom animacijom ilustrira Gogoljev zaplet o majoru pod imenom Kovaljov koji je nakon rutinskog posjeta brijaču ostao bez nosa. Kovaljov čak odlazi u novine da objavi oglas o nestalom nosu. Istodobno, brijač Ivan Jakovljevič nastoji zametnuti dokaz o vlastitom nemaru.
Šmrkanje kokaina
Nos pokušava baciti s mosta, ali ga zatekne policijska ophodnja koju siroti brijač pokuša - podmititi. Ruski animator koristi Gogoljevu priču, u glavnim se ikonografskim crtama pridržava i ikonografije epohe, no u prikaz društvene zbilje unosi suvremene, anakrone elemente koji naglašavaju socijalnu oštricu. Tako se jedan od visokih carskih činovnika - glavni savjetnik - vozi u mafijaškom cadillacu. Ruska elita šmrče kokain, a kad Kovaljov dođe u redakciju režimskih novina, borba s cenzorsko-birokratskim klupkom zbiva se u ambijentu PC-eva i tipkovnica.
Kao da autor veli: od vremena Gogolja, neke se stvari ovdje nisu promijenile. Film Hržanovskog, međutim, dobiva neočekivan smjer kad se radnja premješta iz Rusije 1830-ih u Rusiju 1930-ih. Film prikazuje Staljina kako se sprema na večernji odlazak u operu. Silom tjera da mu se u kulturnom uzdizanju pridruže i pobočnici: Mikojan, Kaganovič, Molotov i Ždanov.
Staljinistički moćnici prilično su osupnuti onim što čuju. To je "turpijanje", "zvuk bušilice". Na skladatelja Šostakoviča se podiže hajka u kojoj - tako tipično - glavnu riječ nema vlast, već prljavi posao odrađuje pravovjerna "struka". Desetljeće kasnije - 1948. - Šostakovič će napisati scensku kantatu u kojoj tematizira to kolegijalno ribanje.
Skladba se zvala "Mali antiformalistički raj" (Antiformalističeksij raiok). U njoj fikcionalni kolege kompozitori Drugin i Trećin kude junaka zbog stilske aberacije, a kao primjer "ispravne" narodu razumljive muzike Šostakovič u skladbu ubacuje niz narodnih napjeva, čak i Kaljinku. Hržanovski u film ugrađuje i dijelove "Antiformalističkog raja" koje također ilustrira stop-animacijom.
Kućni redatelj
Epilog filma je najtmurniji. Taj se epilog ne bavi Šostakovičem - koji se izvukao i poslije rata postao čašćeni sovjetski umjetnik. Bavi se njegovim kućnim redateljem Mejerholjdom koji nije bio te sreće (ili - ako bi bili zlobni - nije bio tako savitljiv). Mejerholjda su kao vremešnog gospodina u srednjim 60-ima NKVD-ovci priveli, mlatili, mučili i iznudili mu priznanje da je strani agent. Izvadci iz njegovog privatnog pisma - u kojima opisuje torturu u tamnici - završni su dio filma.
Hržanovski svoj film posvećuje trojici velikih umjetnika koje drži "prkosnicima": Gogolju, Šostakoviču i Mejerholjdu. No, nisu oni jedini umjetnici čija djela, reference i likovi ispadaju iz kadrova "Nosa". Film Hržanovskog mali je who is who citata i referenci na rusku kulturu. Kao statisti se u masovnim scenama pojavljuju portreti ruskih kulturnih velikana, od Ejzenštejna do Puškina, Glinke i Bulgakova.
Kao vizualni citati pojavljuju se motivi iz niza klasičnih ruskih likovnih djela, od lađara na Volgi Ilje Rjepina do geometrijskih figura orača i oružnika Kazimira Maljeviča. Dojam je kao da je Hržanovski htio u "Nosu" skicirati "rusku arku": nad-povijesnu zajednicu nacionalnih umjetnika koji tvore neraskidivo bratstvo u veličini i patnji, te jedan drugom stoje na ramenima.
Taj motiv je još dodatno - nimalo suptilno - podvukao uokvirujućim igranim prizorom kojim film počinje i završava. U njemu važne figure ruskog filma, kazališta i muzike sjede u istom avionu, voze se na neznano odredište i gledaju - "Nos". Hržanovski - čovjek od 82 godine - film je posvetio pogubnoj šteti koju je umjetnosti pričinila jedna ideologija. Pri tom, paradoksalno, ne vidi da svojim filmom afirmira drugu: nacionalizam.
Nacionalizam, koji nacionalnu umjetnost zamišlja kao kompaktnu, virtualnu zajednicu, umjesto kao ono što ona jest: prostor trvenja i konflikta, otvoren prema van i proturječan iznutra. Kudeći (s pravom) jednu mrtvu ideologiju, Hržanovski diže spomenik drugoj, onoj koja je danas živa i danas tlači.