JASMILA ŽBANIĆ

Redateljica filma o Srebrenici o pozadini genocida: ‘Postojao je dogovor s Miloševićem iz 1995.‘

Film ‘Quo vadis, Aida?‘ Jasmile Žbanić imao je premijeru na filmskom festivalu u Veneciji početkom rujna
Emir Hadžihafizbegović u filmu glumi srpskog časnika
 Screenshot YouTube

Snimljen u godini kad se obilježava 25. godišnjica genocida u Srebrenici, jedne od najvećih strahota modernog doba, film "Quo vadis, Aida?" Jasmile Žbanić imao je premijeru na filmskom festivalu u Veneciji početkom rujna. Snažna drama je potom imala premijeru u Bosni sredinom listopada, baš u memorijalnom centru Srebrenice, nakon čega je krenula u distribuciju po BiH, piše Slobodna Dalmacija.

Sada je došao red da film pogleda i hrvatska publika. "Quo vadis, Aida?" kreće u "online" distribuciju idućeg tjedna, od 3. prosinca, i bit će dostupan na ondemand.kinomeetingpoint.ba u Hrvatskoj i cijeloj regiji.

image
Jasmila Žbanić
Lapresse/Ddp Usa/Profimedia

Je li vam žao što film nema "normalnu" distribuciju i mislite li da će svejedno izazvati pažnju najšire javnosti? Kako gledate na koronu u kontekstu filma i kina u regiji i svijetu? Kakvo je stanje u Bosni s koronom i kinima?

– Nažalost, brojevi zaraženih i u Hrvatskoj i BiH su izuzetno visoki i mogli smo pretpostaviti što nas čeka. Film je rađen za veliko platno, profesionalnu projekciju, za kolektivno gledanje. Detalje na koje smo posebno obratili pažnju u slici i zvuku moguće je vidjeti samo u kinu i zato mi teško pada ova odluka jer imam osjećaj da se film neće doživjeti u punoći koju sam htjela gledateljima prenijeti. Međutim, odlučili smo se da idemo na VOD platformu zbog interesa publike, imamo puno upita iz Hrvatske i Srbije. Još jedan razlog je i to što se distributeri u Srbiji boje ovog filma, a još veći strah je u Republici Srpskoj, iako ljudi i tamo žele pogledati film. Na ovaj način želimo prevladati i tu prepreku. Što se tiče kina u BiH, ona još uvijek rade. Film je bio nekoliko tjedana na vrhu box-officea. Još uvijek "tučemo" Nolanov "Tenet", iako se, kao što sam rekla, prikazujemo na svega 50 posto teritorija, dok se "Tenet" prikazuje u cijeloj BiH. Približavamo se brojci od 10.000 gledatelja, što je u ovim uvjetima izuzetno veliko jer zbog pravila sigurnosti zbog COVID-a u nekim gradovima je dopušteno maksimalno 25 ljudi u kinu, dok je u ostalima 60. I još se ne prikazujemo u Republici Srpskoj.

"Quo Vadis, Aida?" je, navodno, slovio za jedan od favorita Venecijanskog festivala i bio u samom vrhu za nekog od "lavova", ali nagradu ipak nije dobio. Je li vas to razočaralo?

– Nama je bila nagrada što smo bili u natjecateljskom programu Venecije. A posebna nagrada reakcija publike i kritike pa smo kući otišli prepunog srca. E sad, bilo bi dobro da smo dobili i nagrade od žirija jer je onda film još prisutniji na filmskoj mapi i u medijima, ali na to ne možemo utjecati. Što je bilo do nas, mi smo napravili. Jako smo zadovoljni.

Kakve dojmove nosite iz Venecije? Kakve su bile reakcije?

– Zaista nismo očekivali da će ljudi tako emotivno prihvatiti film i da će reakcije poslije projekcije biti suze i dugotrajni aplauz, koji nije prekidan ni kada smo morali napustiti dvoranu zbog iduće projekcije. Bio je to zaista poseban doživljaj za sve nas. Talijani su poludjeli za Jasnom Đuričić, gdje god je išla, dobivala je čestitke.

Jeste li u Veneciji stekli dojam da je svijet 2020. dobro upoznat s onim što se prije 25 godina dogodilo u Srebrenici?

– Još u fazi priprema, kada smo slali scenarij na čitanje, shvatili smo da Srebrenica nije tema koja je Europljanima u svijesti. Većina ljudi je čula za Srebrenicu, ali zapravo to je genocid koji je prilično potisnut. Jer je to "genocid" onih "drugih", kako na nas gledaju. Prije nekoliko godina predsjednica EFA-e Agnieszka Holland je na godišnjem sastanku europskih filmaša rekla da je sretna što je u Europi više od sedam desetljeća mir i nema ubijanja. Pitala sam je je li čula za rat u bivšoj Jugoslaviji. Je li se tih nekoliko stotina tisuća ljudi ne "pika"? Nismo Europljani, ili smrt naših sugrađana nije po europskim standardima da bi se spomenula? Nije ona to napravila iz zle namjere, nego naša nesreća nije njihova, i to je to.

Mislite li da se, ne daj bože, u današnjem svijetu nešto takvo ne bi moglo dogoditi ili bi tretman UN-a prema ljudima s ovih prostora bio isti?

– Politička konstelacija u svijetu je trenutno takva da bi ishod bio isti, možda čak i gori.

Stječe se dojam da filmom pozivate na odgovornost upravo UN, tj. njegov nizozemski bataljun?

– Naravno da nizozemski bataljun UN-a i čitav lanac komande do New Yorka nosi odgovornost. Oni su toga svjesni. Mada slika nije crno-bijela. Mislim da će ljudi vidjeti iz filma koje su sve dileme bile u pitanju.

Kako je moguće da je cijeli zapovjedni lanac UN-a bio na godišnjem i nije reagirao na telefonske podražaje Nizozemaca, od kojih je većina nijemo ispratila događaje, bez upletanja?

– U knjizi Florence Hartmann "Krv realpolitike" iznesene su činjenice o događajima koji su prethodili srpnju 1995., tj. o dogovoru Fraser-Milošević iz ožujka 1995., Clinton je morao imati potpisan mir do zime 1995. jer su se Francuska i Engleska željele povući iz Bosne, što bi značilo da bi Amerikanci morali poslati svoje vojnike u BiH da bi se UN sigurno povukao. Clinton nije mogao riskirati. Mir se morao postići pa kako god. Milošević je tražio da Srebrenica bude dio Republike Srpske. I to mu je obećano četiri mjeseca prije pada Srebrenice. UN je politički bio blokiran kako bi sigurna zona Srebrenica nestala. Kad to kažem, ne mislim da su pregovarači računali da će biti toliko mrtvih, ali Florence iznosi činjenice da je ovaj dogovor postojao. Dakle, da, sasvim "slučajno" svi važni faktori UN-a su u tom trenutku bili na godišnjem odmoru.

Mislite li da bi film ispao jednako snažan da ste ga snimili prije deset godina? Koliko ste sazreli kao redateljica i osoba u međuvremenu, a posebice radeći ovaj film?

– Godinama sam mislila o filmu o Srebrenici, ali zaista sam se nadala da će ga netko drugi snimati. Tek kada sam izrežirala svoja četiri igrana filma, osjetila sam da sam i kao redateljica i kao osoba sazrela za takav pothvat. U Bosni kažemo "čemu je vakat, tome je i vrijeme". To znači da neke stvari traže da sazriju – da se ne trebaju dogoditi ni prije ni poslije onog pravog trenutka. Važno je osjetiti kada je to.

image
Bill Clinton i Slobodan Milošević
Str/AFP

Prije deset godina počeli ste s istraživanjem. Koliko ste žena intervjuirali i kako ste procesuirali sve što su vam ispričale?

– Živeći u BiH, vi ste svakodnevno u dodiru s pričama iz Srebrenice. Još dok nisam bila svjesna da ću raditi film čitala sam o toj temi, išla na komemoraciju i boravila u Srebrenici. Godinama sam sretala žene koje su mi pričale o svojoj djeci, te o boli života nakon njihove smrti. Dok sam pisala scenarij, konzultirala sam mnogo izvora, ali i čitala puno svjedočenja, analiza, suđenja. Posebno važna je knjiga Hasana Nuhanovića "Pod zastavom UN-a". A zatim i suradnja s Davidom Harlandom koji je napisao finalni izvještaj o događajima u Srebrenici, za što je morao intervjuirati sve odgovorne aktere, kao i puno svjedoka. Također, razgovarala sam i s nizozemskim vojnicima. Neke sam našla u Amsterdamu, a neki svake godine dolaze na godišnjicu u Srebrenicu. I njihove priče su bile važne za scenarij.

Koliko toga je ostalo u filmu?

– Film je fikcija. Nastojali smo omogućiti publici da se identificira s glavnom junakinjom i idu kroz film njezinom brzinom, kao u trileru, razmišljajući što bi oni uradili da su na njezinu mjestu. Nemoguće je u 103 minute staviti tragediju više od 30.000 ljudi koji su živjeli u tom trenutku u gradu. Svaka priča je film za sebe. Ovo je samo mali djelić.

Glavni lik, Aida, u odličnom tumačenju srpske glumice Jasne Đuričić, žena je koja radi za UN kao prevoditeljica i pokušava spasiti supruga i sinove. Je li Aida sublimacija svih žena Srebrenice?

– Žene Srebrenice mogu se prepoznati u Aidinoj borbi, boli i dostojanstvu, iako je njihova priča drugačija. Mislim da je ovo priča svih ljudi koji se bore za svoju obitelj u trenutku kada se svijet raspada.

Usporedili ste snimanje filma s "iskustvom hodanja kroz političko minsko polje", a u kontekstu etničkih podjela u BiH. Možete li to precizirati?

– Da, Srebrenica se još uvijek koristi kao političko oružje. S jedne strane, desničarske stranke negiraju da se genocid dogodio, a puno je onih koji žele nametnuti svoj crno-bijeli narativ kako treba ispričati ovu priču. Ja sam znala da idem protiv "službenih" konstrukcija. Provjerila sam svaku činjenicu iz više izvora i napravila film koji je moja perspektiva na događaje na osnovi činjenica koje su utvrđene. Bili smo svjesni rizika, u svakom kadru smo mogli napraviti grešku, ali zaista smo se trudili i pazili na svaki detalj, kako ja, tako i cijeli tim. Iskreno, bila sam spremna da me svi mrze poslije filma, ali nisam nigdje pravila kompromis.

Kakve su bile reakcije na premijeri u Srebrenici?

– Prvu projekciju organizirali smo za mlade. Bez političara i dužnosnika. Željeli smo pozvati mlade ljude koji nemaju ništa s onim što se događalo u proteklom ratu; većina njih se nije ni rodila tada. Zbog COVID-a smo imali ograničen broj mjesta, ali ipak su došli i iz Srbije, Hrvatske i svih krajeva BiH. Oni su izuzetno emotivno reagirali i nakon projekcije smo razgovarali o filmu, o kulturi sjećanja. Bilo mi je važno da pričamo o emancipaciji od narativa koji su im nametnuti. Jedan mladi čovjek iz Republike Srpske ustao je i rekao: "Plakao sam na filmu i volio bih da ga pogledaju moji prijatelji koji veličaju zločince da znaju što veličaju." On živi već 20 godina u prostoru zatrovanom mržnjom, ali film je našao put do njegova srca. Bio je sposoban za empatiju, iako nas sve godinama dresiraju da ne osjećamo patnju "drugih". Zato je umjetnost moćna. Jer ruši barijere koje postavlja politika.

image
Ekipa filma u Veneciji
Lapresse/Ddp Usa/Profimedia

Koliko je ovo važan film za Bosnu i regiju, pa i čitav svijet, danas i ovdje?

– Srebrenica nije samo priča iz Bosne. Mislim da puno univerzalnije govori o tome kakvi ljudi postajemo kada smo dovedeni u neljudske uvjete, o tome kako su naše institucije koje nas štite krhke i kako sve skupa može lako nestati. Amerikanci jako dobro reagiraju na film jer su s Trumpom osjetili tu nesigurnost, kako ono što su generacije gradile može lako biti devastirano. Ljudi osjete da film govori o nama danas.

Ograde i bodljkave žice u vašem filmu koincidiraju s ogradama i bodljikavim žicama diljem Europe, postavljenim zbog izbjeglica, a tu su i simbolične ograde – ograde mržnje...

– Da! Mi u regiji, uz nekoliko časnih iznimaka, organizacija i pojedinaca, prema izbjeglicama loše postupamo. Nije mi jasno da smo mogli zaboraviti da smo bili u istoj situaciji kao ovi ljudi. Mediji nastoje prikazati sve izbjeglice kao kriminalce kako bi nas odvratili od toga da ih tretiramo kao ljudska bića. Naravno da među njima ima kriminalaca, kao što i među nama ima kriminalaca, ali daleko od toga da su svi takvi. Nekoliko izbjeglica koje sam upoznala, i koji su sada moji prijatelji, ljudi su od kojih mnogo možemo naučiti. Skromni su i dostojanstveno trpe nehumano stanje u kojem se nalaze. Imaju nevjerojatnu snagu, ljepotu i nadu da će sve biti bolje. Kada se družim s njima, imam osjećaj da me oplemene i obogate, da učim.

Koliko vam je važno da što više ljudi pogleda film, osobito u regiji gdje se neke tenzije svako malo probude?

- Voljela bih da puno ljudi vidi film jer daje drugačiji pogled na rat i sve što nam se dogodilo. Mislim da nam svima fali da da imamo više empatije jedni prema drugima, da bismo bolje razumjeli druge i sebe.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
08. prosinac 2020 10:18