ŽIVOT SA STILOM

Revolucionirajmo naše viđenje žene

ZAGREB - ''Ralje” je napravio s gotovo 60 godina, prije toga iskustvo je stekao na filmu “Žaoka”, slatku “Čokoladu” s neodoljivim Ciganinom Johnnyjem Deppom producirao je u osmom desetljeću života, a kad je početkom veljače umro, David Brown (93), producent desetaka najvećih filmskih hitova svih vremena, upravo je razvijao tri nova projekta. Na njegovu pokopu okupila se njujorška elita, a jedan od govornika obratio se skupu opaskom koja najbolje opisuje toga divnog, uglađenog gospodina kojeg sam prije desetak godina upoznala u Zagrebu: “Kad jednom već uspiješ zgotoviti film koji je zaradio stotine milijuna dolara, čemu se i dalje truditi da budeš simpatičan? E pa on se trudio!”

David Brown, nenametljivi gospodin s brkom i odijelom od tvida, došao je u Zagreb u pratnji svoje glasne žene i ‘šefice’, Helen Gurley Brown , osnivačice Cosmopolitana, koja je, suha kao prut i zapaljiva kao barut u jednom od svojih stotinu Chanel kostima, došla k nama 1998. (imala je tada više od 76 godina) da promovira još jedno internacionalno izdanje svoga najdražeg čeda. Navodno je lomna starica (88), neumoljiva, vazda spremna komandirati, i na pokopu, u trenutku kad je dirljivi govor svima izmamio suze u očima, povikala: “Glasnije, zaboga, ne čuju te zadnji redovi”.

Kad je zaljubljeni par doputovao u Zagreb (tada su već 40-ak godina u braku), ona je stajala ispred njega, on ju je nježno pridržavao za podlakticu jednom rukom i drugom nosio njezinu modernu, golemu torbu s incijalima CC. Moram priznati da je zaveo čitav tadašnji hrvatski Cosmo; zbog njegova čestog imena i prezimena, nitko nije ni sanjao da je on producent koji barata s milijunima i surađuje s oscarovcima, mislili smo da je jedan od onih zadovoljnih muževa iz sjene poput Denisa “željezne lady”, koji je uvijek “hodao nekoliko koraka iza nje”.

David nam je na večeri dijelio komplimente, točio vino i vodu svojoj supruzi, dodavao joj zalogaje svog jela da ga isproba, pričao o njezinim genijalnim zamislima, smiješio se kad je pričala kako po uredu hoda bosa jer je to “ženstveno i seksi” i da nikada nije izostala s posla, osim kad se mora, “zbog plastičnih operacija”. Ona je pričala, gotovo usputno, kako je David smislio sve najbolje, najeksplozivnije slogane s njezinih naslovnica. Uostalom, karijeru je započeo kao novinar i završio Stamford, a potom glasoviti studij novinarstva na sveučilištu Columbia. No, ni u jednom trenutku nije joj oduzeo glavnu riječ ili preuzeo zaslugu za uspjeh njezina lista.

Vladimir Tomić, tadašnji urednik Playboya, erudit koji nažalost više nije s nama, javio se drugi dan energizirano telefonom: “Cure, s vama je legenda Hollywooda, razgovarajte, dovraga, i o filmu, nemojte samo o tome kako je njegova žena prva originalna ‘vedra i smjela’” (Cosmo je izgradio kult takozvane fun, fearless female).

Kako je neumorna urednica svih internacionalnih izdanja vrlo ozbiljno doživljavala svoj posao, slala nam je pisma s detaljnim, inteligentnim komentarima naših stranica, a tadašnjoj glavnoj urednici Alemki Lisinski 2001. godine poslala je i svoju novu knjigu s posvetom. Bližila se 80-oj i objavila naslovnicu sa svojom slikom u koraljnocrvenom kombinezonu, na kojoj je zlatnim slovima pisalo: “I’m Wild Again”. U knjizi je objavila štošta, more savjeta o tome zašto bi žene trebale dva puta razmisliti hoće li izaći iz kuće nenašminkane te zašto se ipak isplati spavati s oženjenim muškarcem (ona je bila model za Peggy Olson, ambicioznu sekretaricu, kasnije copywritera iz serije “Momci s Madisona”, a Davidu je bila druga žena).

U knjizi je i jedna mala personalna anegdota (Helen nikad nije zazirala od osobnih ispovijesti, dapače, to je smatrala ključnim elementom pisanja) o tome kako je jednom Davida napravila budalom. On je tvrdio da u Americi postoji jedna genijalna flaširana voda i tražio je da je uvijek imaju u frižideru. On je bio nevjerojatno galantan, mnogi konobari sjećaju se da je znao davati napojnice od 100 posto, a Helen, siromašna cura iz američke provincije, legendarno je škrta. Na jednoj večeri pričala je kroz smijeh grupi okupljenih meritokrata kako svaku večer Davidu u tu bocu nalijeva vodu iz pipe, a on se svako jutro divi svojoj izuzetnoj vodi. Nije znala da joj je David iza leđa, da dobro čuje kako ga ismijava. Ništa joj nije rekao na partyju, ljubazno joj je donio šampanjac, ali doma je shvatila da on doista pati jer ga je iskoristila za svoju pričicu, da je bila gruba. Pomirili su se nakon što se neko vrijeme ornije oko njega trudila, da tako kažem (je li baš tada za Time napisala tekst koji počinje riječima: Moj muž David i ja jučer smo vodili ljubav).

No, on je dobro znao da cure (kako ona zove i udane žene) imaju pravo koristiti sve što im je na raspolaganju da bi uspjele, pa čak i takve nevažne osobne anegdote, jer su ih stoljećima prikazivali kao slabe, ranjive, ovisne, objekte, a ne subjekte vlastita života.

Stoljećima? Još uvijek, pogotovo kod nas. Evo, nedavno je naš najduhovitiji pisac Ante Tomić, koji voli nositi kaubojske šešire da i izgledom podsjeti na Crocodilea Dundeeja iz Poskokove Drage, našu premijerku opisao kao vlašku “silu nečistu” koja neće odoljeti šarmu Silvija Berlusconija. Svjetske političarke do sada su opisivali na najrazličitije načine (recimo, Mitterrand za Margaret Thatcher: ima usta Marilyn Monroe i Kaliguline oči), no stvar je u tome da doista, čak i u humoreskama, moramo već jednom revolucionirati naše viđenje žene. Kao što je smatrao David Brown, žene su sposobne, pametne, odlučne, borbene, one su predivne, pogotovo kad su uz to i nasmiješene i nježne.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
28. lipanj 2022 06:36