Pozdravljam novo lice ispred kamera u meni najdražem televizijskom magazinu. Nova autorica, dakle i urednica, Sanja Najvirt maskirala se zapravo u zebru, no nekako joj i ta kombinacija pristaje. Krasi je onaj, za ovu emisiji ipak potreban upozoravajući ton u glasu, koji se lako može prelomiti u kukanje, pa čak i u vapaj. Staložena jest inače, dovoljno za televiziju.
Kako sam silno sklon nominalizmu, ne mogu izbjeći ni činjenicu da joj uz posao dobro pristaje i prezime. Meni se u prvi tren učinilo da piše “Najvrt”. Doduše, kad pomislim, ima u nas i kajkavaca, osobito muških, koji će prezime uočiti kao “Najvrit”, što je u konačnici opet, barem njima, prihvatljivo.
Pozdravljam i činjenicu da se redakcija nije umorila i da drži visoku novinarsku i produkcijsku razinu. Mnogo je doista priloga, svi sa zanimljivim temama i s terena, ne kradu se vrijeme ni očekivanja gledatelja.
Teren je, kao i uvijek, na klackalici između propasti i obilja. Ribari su zabrinuti da će im ukinuti kočarenje. Mene više muči to što će možda uskoro Jadranom početi plivati tropske ribetine, pa ću za koje desetljeće, posve pod stare dane, skončati kao Steve Irwin, od uboda neke raže. Kiša je lila nemilo ovo proljeće. Rezultat: voćke u Slavoniji rodit će slabije nego valjda ikad. Nije bilo oprašivanja. Pčele su se krile. Znači, ne treba se čuditi što je kilogram trešanja na tržnici deset eura. Pokušajte ih sami uzgojiti.
Događa se, istodobno, da su fantastično rodile paprike u dolini Neretve, gdje je pak kiša bila blagoslovljena. Znači, dok jednom ne omrkne, neće ni drugome osvanuti, posrijedi su takozvani životni ciklusi koje primjećujemo, ali i ne primjećujemo.
Sve se više sade po kontinentu i vinogradi. Sjećam se da imamo neku kvotu koju kao država u okviru Europske unije ne smijemo prijeći. Očito još nije ni izbliza zasađeno onoliko kvadratnih kilometara koliko smijemo. Toliko je lijepa i pitoma, a opet zapuštena ta naša zemlja da svaki taj vinograd nanovo oplemenjuje njezin pejsaž. Neka se sadi, a najbolje bi bilo da posadimo toliko viška da nam ga ne mogu ni počupati.
Stižu uskoro našim poljoprivrednicima i dronovi. Snimke iz njih me uznemiruju otkako pratim rusku agresiju na Ukrajinu, ali zapravo njihove su mogućnosti za uzgoj recimo bilja upravo čarobno optimistične.
Razmišljam usput kako je jedna od glavnih nevolja čovječanstva to što jede nerazumne količine mesa i za njegov uzgoj troši enormne količine obradivog tla. Možda bi gotovo cijela ta naša poljoprivreda trebala počivati na uzgoju bilja. Mislim da meso uopće ne trebamo jesti u odrasloj dobi, a oni koji ipak misle da trebaju, ili iz medicinskih ili radnih razloga moraju, neka ga konzumiraju kao rijetku dragocjenost, primjerice jedino za nedjeljnim ručkom. Znači, maštam da se “Plodovi zemlje” odvoje sadržajem, a da se druga, manje ugledna emisija, u lošijem terminu ponedjeljkom nazove “Plodovi štale”.