Redateljica Sofia Coppola izišla je iz debele sjene slavnog oca kad je 2003. u Veneciji predstavila svoj “Izgubljeno u prijevodu”, film o dvoje osamljenih ljudi izgubljenih u tokijskom poslovnom hotelu. Sedam godina potom ponovno je ovdje filmom koji opet govori o svijetu šou biznisa, junaci su dvoje osamljenika, a mjesto radnje - pogađate - hotel.
Fina ironija
Film nosi naslov “Somewhere”, a hotel je Marmont hotel na Sunset Boulevardu, često obitavalište glazbenih i glumačkih zvijezda u usponu. Jedna od takvih je i junak Coppolina filma, Johnny Marco (Stephen Dorff), mladolika zvijezda akcijskih filmova koja između probi i konferencija za novinare vodi prilično blaziran život jurcajući uokolo u Porscheu od jednog do drugog ženskog kreveta. Jedno popodne na hotelska mu vrata bane 11-godišnja kći (Elle Fanning). Preozbiljnu Cleo Marco vucara po kockarnicama i dodjelama nagrada, dok ona u hotelu pokušava stvoriti provizorij doma.
U “Lost in Translation” glavni je adut Sofie Coppola bila fina ironija kojom je prikazivala svijet šou biznisa. U tom filmu Coppola je odabrala ambijent Japana i prikazala japansku kulturu šaljivo i očuđujuće, na način koji su mnogi smatrali bahatim i politički spornim.
Dijamantni križ
U “Somewhere” se na isti način zafrkava s Italijom. Odvodeći par junaka nakratko u Milano, taj segment filma koristi da ironizira berlusconijevsku televizijsku kulturu: tako u jednoj sceni junak prima nagradu od voditeljice s golemim dijamantnim križem oko vrata, dok u istom trenutku na pozornicu hrle “veline” i izvode plesnu točku. Fina poruga talijanskom medijskom prostoru ovdje nije, međutim,dočekana negativno: štoviše, na projekciji su tu scenu popratili glasan smijeh i euforičan aplauz.
Aplauz je zaslužen, jer “Somewhere” je mali i fini film koji ima samo jednu manu - odviše sliči na “Lost in Translation”.
Nezaslužena pažnja
Petak je donio još dva filma u konkurenciji. “Happy”, drugi film Francuza Antonyja Cordiera, pripovijeda o dogovornoj razmjeni partnera između dva mlada bračna para: ono što u početku izgleda kao libertinski seksualni izlet, postupno se pretvara u emocionalnu ovisnost koja nagriza četvero sudionika. Treći film konkurencije bio je “Miral”, film Juliana Schnabela baziran na autobiografskom romanu njegove životne partnerice, palestinsko-talijanske novinarke Ruth Jebreal. Kako je Jebreal u Italiji istaknuta TV novinarka i publicistica, “Miral” je ovdje primljen s velikom pažnjom, većom nego što tromi i pomalo didaktični film zavrjeđuje.
Premijerno je prikazan i novi film dobitnika Zlatnog lava za životno djelo, meštra azijskog akcijskog filma Johna Wooa. Nakon što je u Hollywoodu snimio niz filmova prema kojima ga nećemo pamtiti, Woo se vratio u Kinu, gdje je 2008. snimio ratno-patriotski povijesni spektakl “Crvena stijena”. Kako je vidio da stvar s mačetama i oklopima ide dobro, Woo je u sa Su Chao Pinom sada snimio novi spektakl, “Kraljevstvo ubojica”.
Stari drugari
Film o podzemnim frakcijama koje se otimaju za leš kung-fu učitelja ponajprije je napravljen da reaktivira akcijsku karijeru Michelle Yeoh, ženske akcijske zvijezde. Yeoh nije u prvoj mladosti, no u filmu se to zgodno koristi: tumači umornu kung-fu heroinu koja vodi život nezamjetne supruge - sve dok je stari drugari ne otkriju. Ostalo bi se moglo opisati kao šarmantni križanac “Tigra i zmaja” i “Gospodina i gospođe
Smith”.
Trauma iz djetinjstva
Zašto snimam u hotelima? Pa, u njima sam odrasla
Jučer je Lido pogodilo nevrijeme: žestoka kiša paralizirala je otok dok je silovit vjetar nosio suncobrane i stolice te s postolja srušio dva venecijanska lava koji krase ulaz u festivalski centar. Ni zgrada festivalskog centra nije izdržala: sa stropa je procurilo kao ludo pa je press centar jedno vrijeme bio zatvoren, a konferencija za novinare sa Sofijom Coppolom počela sa zakašnjenjem. Kći slavnoga Francisa Forda u Veneciji je predstavila novi film “Somewh-ere”. “Nakon Marie Antoi-nette ostala sam u Parizu pa sam razmi-šljala o kulturi življenja u Los Angelesu iz europske vizure”, odgovorila je mlada redateljica na pitanje odakle ideja za film. Zatim je nastavila: “Htjela sam s prostorne distance napraviti portret suvremenog Hollywooda u kojemu sam i sama odrastala uz oca filmaša”.
Iz njezina se odgovora o odnosu sa slavnim ocem moglo zaključiti da je izrastala u redateljicu pod njegovim utjecajem: “Imam blizak odnos s tatom i bila sam veoma sretna kad mi je rekao da mu se film sviđa”. I u odgovoru na pitanje o hotelima kao omiljenim interijerima njezinih filmova - “Izgubljeni u prijevodu”, ali i “Somewhere” u kojemu glavni lik živi u legendarnom holivudskom hotelu Chateau Marmont - prisjetila se oca: “Provela sam dio djetinjstva i odrastanja u hotelima dok sam pratila tatu na snimanjima filmova. Često smo putovali. Volim atmosferu kakvu samo hoteli mogu ponuditi, a u ovom filmu hotel je idealan prostor za lik izgubljene holivudske zvijezde”. Na pitanje je li trudnoća utjecala na rad na filmu, kratko je odgovorila: “Bila sam trudna tijekom postpro-dukcije, ne tijekom samog snimanja. To je utjecalo na mene, naravno, i iskoristila sam te emocije u odnosu Johnnyja i njegove kćeri tinejdžerice”. ( Stjepan Hundić)