Godine 2017. mlada holivudska glumica Alyssa Milano jednim je tvitom pokrenula ono što će već nekoliko tjedana kasnije postati poznato kao pokret #MeToo. Milano je pozvala sve žene koje su trpjele seksualno zlostavljanje da s javnošću to podijele tako što će proslijediti dvije jednostavne riječce: "i ja". Te dvije riječi izazvale su potrese u cijelom nizu profesija.
Ali, profesija koju je #MeToo nesumnjivo najviše protresao bila je filmska. Profesionalna zajednica koja je općepoznata po mnogo lijepih žena i moćnih muškaraca bila je cijelo stoljeće leglo seksualne iznude i ponižavanja. Kad je #MeToo prevrnuo košnicu, stradali su mnogi moćnici, pa i najmoćniji od moćnih - producent Hervey Weinstein.
Nekako istodobno dok je tvit Alysse Milano narastao i postajao društveni pokret, jedna mlada redateljica počela je pripremati film o seksu i moći u filmskoj industriji. Film je nastajao usporedo s događajima koji su ga sustizali, dovršen je 2019. i premijerno prikazan tog ljeta na festivalu Telluride. Kad se pojavio, postalo je jasno da je film o kojem je riječ ultimativni #MeToo film.
Naslov tog filma bio je "The Assistant" (Asistentica), a autorica mlada, 35-godišnja Australka Kitty Green. Bio je to film koji se bavio upravo onim što je tih godina izlazilo na vidjelo: seksualnim predatorima u filmskom biznisu. No, film Kitty Green bio je i nešto više od toga. Taj je film istodobno bio i film o nečem većem: o kapitalizmu.
Jedan radni dan
Nakon što je prošao niz svjetskih festivala (uključujući Berlin i Motovun), "Assistant" je konačno dostupan i našoj publici u digitalnoj videoteci HBO-a. Tako su hrvatski gledatelji u prilici vidjeti (barem, i nažalost samo) na malim ekranima jedan od nesumnjivo najkomentiranijih i politički najrelevantnijih filmova posljednjih sezona. Ali i film koji je, mimo sve političke važnosti i korektnosti, naprosto jako, jako dobar.
"Asistentica" je film koji prati jedan radni dan djevojke pod imenom Jane, djevojke u srednjim dvadesetim godinama koja radi kao mlađa asistentica u nezavisnoj, ali povećoj njujorškoj filmskoj kompaniji. Asistentica u produkciji možda zvuči glamurozno, kao prvi korak prema karijeri filmskog mogula. Ali - ničega glamuroznog nema u onom što Jane radi. Ona ustaje prije zore, dolazi u ured prva, pali neonska svjetla i zaslone računala.
Puni aparat za kavu, stavlja vodu na hlađenje, razvrstava dokumente. Tijekom dana vidjet ćemo da je posao Jane zapravo posao organizacijske tajnice. Jane rezervira hotele i avionske karte, naručuje limuzinu, organizira skrininge, printa scenarije, kopira DVD-e, distribuira dnevne rasporede, memorandume i brifinge. Uz nju je u uredu ponešto žena i niz mlađih muškaraca. Svi rade za gazdu kojeg neprestance imenuju samo zamjenicom "On". "On" se u filmu ne vidi. Samo se pokatkad čuje, kroz slušalicu ili kroz vrata, njegov glas - glas najpoznatijeg glumca u filmu, Jaya O. Sandersa.
Da "On" ima, blago rečeno, pustopašan život, shvatimo već u prvim minutama filma, kad Jane krene uređivati njegov ured i pokraj kauča pronađe žensku naušnicu. Pospremi je obazrivo i šutke. Malo kasnije u šefov ured pristiže zgodna glumačka aspirantica i zadrži se tamo.
Da uredom vlada diktatorski strah, shvatimo već u prvoj trećini filma. U jednom trenutku, "Njegova" žena bijesno zove ured i otrese se na Jane jer su joj blokirane suprugove kartice tvrtke. Počne se jadati Jane da joj "On" to namjerno radi. Potom se javlja telefonom i "On", koji se otresa na Jane, kudi je što šuruje s njegovom ženom, optuži je da je glupa i nesposobna. Uz pomoć kolega, Jane sroči krotki, udvornički mail isprike da ne izgubi posao.
Ključni narativni obrat dogodi se sredinom filma, kad u ured najednom bane lijepa, zbunjena provincijalka iz Idaha. Premda bez referenci i iskustva, dobiva posao, sklapa ugovor i daju joj stol. Ne zna ništa, ne dodjeljuju joj nikakve zadatke, samo zbunjeno sjedi uz uredski stol i prevrće dokumente koje ne shvaća. Ali, u vrijeme ručka Jane dobiva zadatak da je preprati u luksuzni hotel, hotel u kojem će se očito sresti s "Njim".
Prinova čak pita Jane je li hotel lijep i jesu li i nju, kad je počela raditi, smjestili tamo. Jane je ospunuta. Odlazi u ured ljudskih resursa, gdje se požali kadrovskom (glumi ga Mathew MacFayden, britanski glumac iz serije "Succession"). Kadrovik je zabezeknuto gleda. Ne razumije: što je točno problem? Jane izlazi iz ureda ponižena. Ali - radni dan traje i nastavlja se s iznurujućom monotonijom.
"Assistant" je prvi igrani film Kitty Green. Mlada Australka do sada je bila poznata samo kao (treba reći - izvrstan) dokumentarist. U feminističko-aktivističkoj skupini FEMEN, 2013. je snimila film "Ukrajina nije bordel". Godine 2017. snimila je jedan od najinovativnijih dokumentaraca posljednjih godina, "Casting JonBenét" (Glumeći JonBenét). Latila se jedne od najtraumatičnijih američkih tema, tajnovitog i nikad razriješenog umorstva djevojčice modela JonBenét Ramsay u Boulderu, u američkoj saveznoj državi Colorado.
Učinila je to kroz hibridnu formu, tako što je aktivirala građane Bouldera da kroz kasting statista za (nepostojeći, lažni) igrani film iznesu svoje teorije, stavove, mitove i ćakule o zloglasnom događaju. Snimila je film ne samo o ubojstvu nego i o tome kako se to ubojstvo utisnulo u zajednicu kao mit i urbana legenda.
Prije "Asistentice" Green nikad nije radila igrani film, no u njoj se ne osjeća ni trun početničke nesigurnosti. Film je leden i precizan kao oftalmološka operacija. Dramaturški je nevjerojatno izbrušen. Green ponavlja sitne varijacije uredske rutine (dioba spisa, sastanci, memorandumi, obroci), ali tako da ih u detaljima mijenja i preko njih gradi suspens i razvija priču. Film je i režijski nevjerojatno zahtjevan. Gotovo se čitav zbiva u dosadnom i sivom spletu ureda, čajnih kuhinja i hodnika, pod tjeskobnim, zimskim neonskim svjetlom. Sve važno događa se u drugom ili trećem planu, sve je poluprikriveno, u "understatmentu", nagoviješteno. Pratimo ponajviše Janeino lice koje je porculanski stoičko - ali na njemu plamti drama.
Za glavnu ulogu Green je uzela Juliju Garner, mladu glumicu koja je taman u vrijeme nastanka "Asistentice" postala poznata po ulogama u TV serijama "Amerikanci" i "Ozark". Garner je ovdje briljantna. Kao glumica, ona je tip ledene, porculanske princeze, "norveške učiteljice" o kakvima je entuzijastički govorio i kakve je kastirao Hitchcock. Ukočena je, suspregnuta. Naoko ne pokazuje emocije, ništa je ne izbacuje iz tračnica. Emocije joj se očituju samo u sitnicama, titranju ruba usne ili bljesku pogleda, a u toj minimalnoj gesti pratimo njezino potonuće u bijes, revolt i klasno ogorčenje.
Turoban život
"Asistentica" je, dakako, doista film o #MeToo. Glavni motiv filma jest seksualno iznuđivanje u filmskoj industriji. No, film zahvaća i mnogo više. Junakinja filma je - oprostite ako vam zvuči marksistički, ali eto - naprosto eksploatirana radnica. Ona je vrijedni mrav industrije u kojoj traži uspjeh.
Na posao dolazi prva, s posla odlazi zadnja. Kronično je neispavana, ruča sendvič na uredskom stolu, večera iz mikrovalne. Živi jadan i turoban život zato što se nada da će u nekom trenutku, možda ipak, dobiti fer šansu. A onda istu "nagradu" kao i ona netko dobiva, tako kako već dobiva (dok sam gledao film, u jednom je trenutku moja supruga rekla: "da je ovo hrvatski film, ovu iz Idaha bi zaposlio HDZ"). "Asistentica" je film o ženi koja prvih 45 minuta filma vjeruje u kapitalističku meritokraciju. A onda joj se - tijekom jednog radnog dana i 86 minuta filma - ta vjera pred očima rastvori u laž.
Ta se tema najjasnije očituje u posljednjoj i najpotresnijoj sceni filma. Nakon jedanaest sati u uredu Jane sjeda u turobni "diner" osvijetljen u tamnoj noćnoj ulici, "diner" koji izgleda kao da je upravo ispao s neke od slika Edwarda Hoppera. Pregažena poslom, zaboravila je jučer ocu čestitati rođendan, pa ga zove da se ispriča i ispravi to. Otac je propituje o poslu, a pritom puca od ponosa.
Dok slušate dijalog, možete zamisliti čestite provincijalce koji su uložili novac u njezin koledž, podigli je, obrazovali, pa su sada sretni i ponosni što radi u New Yorku za pravu filmsku kompaniju, kao "asistentica produkcije". Pritom niti nemaju pojma da je uredski rob koji puni hladnjak i razvrstava DVD-e- a ona im nema srca to reći. Do jučer, ona je morala biti kao oni: puna aspiracija, puna nepoljuljane vjere da će se sigurno probiti bude li savjesna i radišna. A za njom je sada dan otkrovenja. Dan kada je tu vjeru izgubila.
"Asistentica" jest ultimativni film #MeToo ere, ali i puno puno više. Film Kitty Green minuciozno, gotovo iz minute u minutu, prati 12 sati jedne činovnice. I kroz jedan lik, kroz jedan radni dan prikazuje kako se može izgubiti vjera u kapitalizam.