‘GRLOM U JAGODE‘

Serija koju su Karanović i Grlić snimili prije nego su postali slavni patentirala je nostalgiju

Bogdan Diklić kao Čombe, Aleksandar Berček kao Uške, Miki Manojlović kao Miki Rubirosa i Branko Cvejić kao Bane Bumbar
Serija s Diklićem, Manojlovićem, Cvejićem i Berčekom afirmirala je tada novu glumačku generaciju i nebrojeno je puta bila reprizirana

Dvije HRT-ove serije bez premca su se nametnule širokoj publici: “Crno-bijeli svijet” imao je tu prednost da nas je vratio u doba glazbenog novog vala, koje još uvijek iskrsava na CD-ima, u televizijskim spotovima i prigodnim reportažama (uostalom, dokumentarac Igora Mirkovića “Sretno dijete” o tom razdoblju skupio je u kinima tridesetak tisuća gledatelja, što je bila impozantna brojka), a “Dnevnik velikog Perice” naslanjao se na “Tko pjeva, zlo ne misli”, možda najpopularniji hrvatski film svih vremena, neskrivenu apoteozu tridesetih prošlog stoljeća, a kako mu je figurirao kao nastavak, odigravao se ranih šezdesetih, baš u vrijeme eksplozije potrošačkog društva, kad je svako kućanstvo koje je držalo do sebe nastojalo nabaviti televizor.

Zajednički nazivnik obiju serija bila je nostalgija, a nju je pak patentirala jedna druga serija puno starijeg datuma, koja će ovog ljeta proslaviti 45. obljetnicu.

image
Olivera Marković i Danilo Bata Stojković

Mladež twista

To je “Grlom u jagode” iz 1976., emitirao ju je drugi program Televizije Beograd od kolovoza do listopada te godine, no usprkos obilju lokalizama (nije bilo na odmet poznavati beogradske kvartove kao što su Karaburma ili Dorćol te nešto malo tamošnjeg slenga), bila je omiljena u čitavoj Jugoslaviji.

Još je neobičnije što su je smislila dva zadrta modernista, Srđan Karanović i Rajko Grlić, bivši studenti praške filmske škole FAMU. Sudeći po njihovim dugim prvijencima “Društvena igra” (Karanović) i “Kud puklo da puklo” (Grlić), reklo bi se da ih uopće ne zanima kontakt sa širokom publikom, no “Grlom u jagode” – sa svojih deset jednosatnih epizoda – kretalo se posve drugim pravcem.

Istina, i tu je bilo modernističkih intervencija, glumci bi se ponekad obraćali izravno u kameru, uz profesionalce nastupali bi i naturščici, no serija je imala priču koja je plijenila i afirmirala je novu glumačku generaciju koja će uskoro zavladati jugoslavenskim velikim i malim ekranima.

Protagonisti su bili beogradska mladež u razdoblju od 1960. do 1969. Svaka epizoda obrađivala je pojedinu godinu, ali ne poput nekog vremeplova, nego bi izvlačila pikanterije koje su mnogi sudionici tih vremena pomalo i zaboravili.

Bane Bumbar

Već u prvoj epizodi kao glavni junak profilira se Branislav Živković, poznatiji kao Bane Bumbar, potonji nadimak dobio je zato što je bio sklon debljanju (glumio ga je Branko Cvejić, kasniji ravnatelj Jugoslovenskog dramskog pozorišta, a unatoč obimnoj filmografiji više nikad nije dobio tako upečatljivu ulogu), no istaknut dramski prostor dobila je i njegova obitelj, otac Sreten (Danilo Bata Stojković), majka Olja (Olivera Marković), baka Elvira (Rahela Ferari) i polusestra Seka (Đurđija Cvetić).

Za njega su svi zabrinuti, slute da bi mogao skrenuti tamo gdje ne bi smio, ali Banetu se za to fućka, zanima ga samo njegovo stalno društvo u kojem su “Uške” (Aleksandar Berček - uz seriju “Otpisani” o beogradskim ilegalcima, to mu je bila probojna uloga), Miki “Rubirosa” (Predrag Miki Manojlović – i on je prije ove serije nastupao u “Otpisanima”) i “Boca” ili “Čombe” (Bogdana Diklića pamtilo se po tom liku sve dok nije nastupio u “Nacionalnoj klasi” uz Dragana Nikolića).

Nije nas smetalo što su svi igrali petnaestogodišnjake iako su se doimali puno starije, bila je 1960. i Baneta su više privlačile klizaljke kojima je mogao osvajati djevojke (no više je padao na led no što je izvodio piruete), sa zvučnika na klizalištu odjekivala je “Marina” Rocca Granate, a to je bio tek uvod u nevolje sazrijevanja jer ti roditelji nisu mogli kupiti sve što si želio. Na popisu nužnih potreba poslije su došli bicikli, pa prvo odijelo i naposljetku auto. No do toga ćete morati odgledati pet-šest epizoda, na kraju kojih vas obavezno podsjećaju što se važnog dogodilo te godine.

Bisera Veletanlić

Bane to ne želi priznati, ali cure su mu ono najvažnije u životu i prilično je smotan po tom pitanju. Zbog njih je nabavio kožnu jaknu da bi izigravao frajera na Tašmajdanu, naučio je plesati rock i twist, uvijek u rezervi drži svoju prijateljicu iz djetinjstva Gocu (Gordana Marić, kasnije profesorica glume na Fakultetu dramskih umetnosti), no doživljava razočaranja kad se otisne “u nepoznato”, na primjer, sa svojom “Beatriče” (zapaženo gostovanje Mirjane Majurec, tada već poznate zahvaljujući seriji “U registraturi”), s kojom recitira poeziju na beogradskom groblju.

Serija je stekla toliko poklonika, jer nije bila “slatkasta”, Bane je povremeno bio nesimpatičan lik, koji je dozvolio da mu “Uške” otme Gocu, ali je unatoč tome spremno prihvaćao njezina udvaranja. Ima još gorih stvari, ali bolje je ne kvariti užitak otkrivanja priče onima koji će “Grlom u jagode” tek gledati na YouTubeu (ako nemate originalni box set sa svim epizodama u izdanju PGP RTS-a, to je jedini način da ekspresno ispravite taj propust).

Kao što je Bane gad prema “Ušketu”, nije dobar ni prema “Boci” koga je prozvao “Čombe” zato što je njegovim roditeljima razotkrio besmisleni plan bijega u Italiju. Zavidi Mikiju “Rubirosi” jer je taj u stanju u trenu zavesti svaku curu, međutim, dugo mu treba da shvati da u takvom lagodnom načinu života postoji i neslućena praznina.

image
Picasa

U seriji povremeno glume poznate ličnosti, na primjer, pjevačica Bisera Veletanlić, no ona glumi fiktivni lik, a Stanislava Pešić igra samu sebe, u razdoblju kad je upravo snimila “Štićenika” (ali “Pozorište u kući” tek je bilo pred njom) i uz osmijeh se brani od Banetovih udvaranja. Ne odigrava se sve u Beogradu, jedna epizoda snimljena je u Rovinju, a ključna scena finala u Motovunu. Zanimljivo, Rajko Grlić tada još nije razmišljao o festivalu u tom istarskom gradiću na vrhu brda, a možda ni o filmu “Samo jednom se ljubi”, jer Miki Manojlović u jednoj epizodi pjeva taj šlager Ive Robića.

Iako su događanja manje-više odlično istražena, tu i tamo potkrade se poneka greška (Gabi Novak je pjevala “Vino i gitare” 1967. a ne 1966.), no u odnosu na propuste današnjih HRT-ovih serija, ovo je prava sitnica. Naime, val nostalgije koji je donijela serija “Grlom u jagode” osjetio se i u hrvatskim filmovima i serijama “Kraljica noći” i “Ne dao bog većeg zla” (da spomenemo sam one najreprezentativnije), što je posve dovoljno.

Izvrsna glazba

Bez obzira na to što je brojni gledatelji pamte kao dio svoje bolje prošlosti, serija je povremeno bila i vrlo subverzivna. Recimo, u kasnijim epizodama Bane spominje da su svi oko njega počeli pratiti kad su im “slave” i obilježavati ih, zahvaljujući baki Elviri i on je znao nešto o crkvenim praznicima, a to na Televiziji Beograd mora da nisu primili s aklamacijama (nimalo slučajno, producent je bio Drugi program, koji je očito bio liberalniji od Prvog).

Drugo, kad se junak zaposli u agenciji koja opskrbljuje JAT (Jugoslavenski aerotransport) pomoćnim osobljem, odmah počinje švercati robom iz duty free shopa, a kasnije smišlja načine kako da se zahvaljujući upravi domogne stana. Ništa mu nije teško, čak ni to da se učlani u Savez komunista (tada se ta vrsta karijerizma nije na taj način spominjala u serijama i filmovima), pa ni da se oženi, jer su samo zaposlenici s obiteljima privilegirani kad je u pitanju dobivanja stana.

image
Roditelje su igrali Olivera Marković i Danilo Bata Stojković, baku Rahela Ferari

Taj motiv ima i drugu stranu, a to je činjenica da Bane zapravo i nije zreo za brak, što se zorno pokaže u jednoj važnoj situaciji. Valjda da se ne izgubi rodoljubni naboj, jedan od junaka pred kraj kaže: “Štos je ostati ovdje”, iako smo po mnogo čemu vidjeli da bi bilo bolje da potraži zaposlenje u inozemstvu.

Tek da se ne zaboravi, serija je odlično režirana, napisana i odglumljena, izvrsna je glazba nedavno preminulog Zorana Simjanovića, ali i fotografija Živka Zalara (koja, uzgred, vapi za solidnom restauracijom). Velik je utjecaj srpskog crnog vala na kreativni prosede, no to se tada nije moglo izbjeći, mnogi su to radili iz inata zato što je taj bio proskribiran. Neobično je što je Karanović osjetio potrebu da pojača tamne tonove priče u filmu “Jagode u grlu” iz 1985., svojevrsnom nastavku te serije. Potpuno nepotrebno, jer “Grlom u jagode” u drugom planu kriju dosta mraka, pa je to naknadno razračunavanje ispalo potpuno suvišno.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
29. srpanj 2022 20:54