Audiovizualna se industrija već podulje i često bavi sudbinom ilegalnih migranata. Pritom su se film i TV obično bavili onim dijelom njihove sudbine koji je filmski najatraktivniji: a to su pogibelji putovanja. Puno prije nego što je svijet osvijestio da postoje Lampedusa, Lezbos i Kladuša, Michael Winterbottom je 2002. snimio dokudramu "In This World", prateći kamerom skupinu Afganaca na putu od Pakistana do Londona. Epskim putovanjem preko granica otad se bavio cijeli niz filmova raznih vrsta. U danskom "Flee", svjedočanstvo o tom putovanju pretvoreno je u animirani film. Oskarovac Gonzalez Iñarritu je u "Krvi i pijesku" iskustvo ilegalnog prelaska preko meksičko-američke granice pretvorio u VR projekt.
U filmu "Ponoćni putnici" put od Tadžikistana do Srbije snimili su sami migranti: filmaš Hassan Fazili i njegova obitelj snimali su dvije godine putovanja trima mobitelima, a njihov je film do Njemačke - točnije, Berlinalea - stigao prije njih. Što međutim biva kad nakon godina putovanja, planina i mora ti "ponoćni putnici" stignu na odredište? Nakon što migranti prođu opasnost Mediterana, smrzavanja, pljačke i batinanja hrvatske policije, nakon što se domognu željene Njemačke ili Francuske ili Švedske - što biva tada? Tada dolazi dio priče koji je manje atraktivan i o kojem se rjeđe snimaju filmovi.
Slijedi period višegodišnje borbe za vizu i dozvolu boravka, birokratskog šaha s imigracijskim službama te iznurujućeg čekanja. To se čekanje zbiva u imigrantskim centrima, svojevrsnim zatvorima bez osude, limbu između prošlog i budućeg života. Ti limbovi nisu tako atraktivni filmašima kao što su atraktivni prelasci barkom preko mora ili pješice preko planina. O njima se rijetko snima.
Pada mi na pamet samo jedan film koji se bavi tim logorima za tražitelje azile: to je "Babai" kosovskog režisera Visara Morine. Na dnu ljestvice Ovih dana na Netflixu se pojavila izvrsna mini-serija koja se bavi upravo takvim sustavom kampova za azilante. Riječ je o australskoj seriji "Stateless" (Ljudi bez države) iza koje kao izvršna producentica i glumica stoji australsko-holivudska oskarovka Cate Blanchett. Serija koju su pisali scenaristi Elisa McCredie i Tony Ayres, a režirala još jedna holivudska Australka - redateljica Jocelyn Moorhouse - bavi se australskim logorima za migrante.
Serija taj sustav prikazuje kroz perspektive sviju uključenih: kroz sudbine zatočenih azilanata, birokrata koji upravljaju sustavom te zaposlenika s dna ljestvice koji faktički moraju služiti kao zatvorski čuvari. Kroz njihove sudbine, serija ogoljuje nerazrješiva proturječja čitavog sustava azila. Mjesto radnje serije "Stateless" je australski centar za azilante Barton. Riječ je o kompleksu napuštene avijatičarske baze koji je australska država koncem 90-ih preuredila u centar za tražitelje azila.
Barton je imao nekoliko pogodnosti. Već su postojali vojna infrastruktura, menza, barake i žica. Postojao je obližnji gradić u kojem je nakon zatvaranja aviobaze ionako manjkalo radnih mjesta, pa su mještani orno pohrlili da se zaposle u migracijskom centru. Zadnje i nipošto nevažno, Barton je bio tako zabačen i udaljen od civilizacije da je svaki bijeg iz njega otežan. Kamp Barton možda i nije najgore mjesto na svijetu. Kad se australski centar zadržavanja uspoređuje s prizorima s hrvatske granice, gdje migranti spavaju u smeću i peru se u dvoru hladnom vodom iz česme, Barton je hotel. Tražitelji azila su na suhom, imaju posteljinu, menzu, topli obrok, sprave za vježbu i dječje ljuljačke.
Međutim, okružuje ih žica iz koje ne smiju izići. Barton je možda komforniji zatvor - ali ipak zatvor. Iz tog se zatvora izlazi na dva načina. Ili vam azil uskrate i vrate vas avionom odakle ste došli, ili vam mitska komisija DIMMA odobri azil. A odluka DIMMA čeka se poput Godota, u nekim slučajevima i sedam godina. "Stateless" prati četiri sudbine vezane uz australski migracijski centar. Prva je od njih sudbina afganistanske obitelji koja u ilegalnu migraciju kreće iz Pakistana. Otac Ameer (Fayssal Bazi) učitelj je koji govori besprijekorni engleski. Na put kreće sa suprugom, sinom i starijom kćeri (Soraya Heidari).
U Pakistanu ih brodar prevari, ostaju bez novca. Stoga Ameer obitelj šalje brodom prvu, a on ostaje da prikupi novac za idući brod. Stiže u Australiju gdje ga smjeste u centar za azilante. Od obitelji koju je poslao prije nalazi samo stariju kćer. Drugi bitan lik serije je Sanford (Jay Cortenay), mjesni dobričina koji prehranjuje obitelj loše plaćenim poslom. Stoga ga prijatelji nagovore da uđe u službu kao čuvar u centru. Sanford oblači uniformu logorskog čuvara, na nezadovoljstvo vlastite sestre koja je romantična ljevičarka i zagovara slobodu azilantima. Ipak, Sanford je sretan što obitelji može priuštiti prostraniju kuću i bazen.
Blaga je narav, pa je isprva omiljen među zatočenicima. No, kako se stvari izoštravaju, na Sanfordu će se očitovati ono što su psiholozi svojedobno ispitivati u zloglasnom "stanfordskom eksperimentu". Čuvari i zatočenici postaju sve više sukobljene grupe, a Sanford postaje sve više dijelom svog, čuvarskog čopora. Ta će lojalnost biti stavljena dodatno na test kad se njegova sestra uključi u organizaciju bijega. Treći lik koji serija prati je Claire (Asher Keddie), srednje rangirana birokratkinja imigracijske službe. Claire je stacionirana u velikom gradu, pa su centri poput Bartona su za nju apstrakcija.
No, kad u Bartonu zakuha, šefica je šalje kao prinudnu upraviteljicu da sredi stvari. Claire ubrzo shvati da je poslana na stratište: mora obaviti prljavi posao, primit će na sebe gnjev pravdoljubivih medija, a potom biti žrtvovana. Claire u centru nalazi frustrirane i ogorčene čuvare, gomilu problema, te snopove nerazriješenih zahtjeva za azil, fascikle koje mjesecima nitko nije pipnuo. I - dakako - zatočenike na rubu pobune. Četvrta sudbina koju serija prati je najneobičnija. Sofie Werner (Yvonne Strahovski, iz "Sluškinjine priče") je odrasla kći njemačkih doseljenika, stjuardesa Quantasa. Sofie je naizgled sretna i situirana porculanska plavuša: ali, iza te fasade puca od problema.
Muče je zahtjevna mater i kruti otac, stalno je uspoređuju s idealnom sestrom. Sofie utočište nalazi u okrilju neobičnog self-help kulta koji vode bračni par Pat (Cate Blanchett) i Gordon (Dominic West). Sofie guru uče transformaciji, tome da "može postati tko god poželi". No, kad je Gordon tijekom seanse siluje, Sofie puca. Bježi i zatire svaki trag. U hotelu krade pasoš njemačkoj turistkinji, s nakanom da se domogne Europe i počne novi život s novim imenom. Aerodromske službe, međutim, otkriju da pasoš nije njezin. Kako Sofie odbija otkriti svoj identitet, smještaju je u kamp za azilante dok ne ustanove tko je. Sofie je plavokosa "arijevka" koja fizički uočljivo odskače od ostalih u logoru.
Imigrantske službe pretpostavljaju da bi mogla biti ruska narkomula i zadrže je, ni ne sluteći da su zatočili australsku državljanku. Ta je fabularna linija u Australiji izazvala najviše pozornosti, jer se uvelike bazira na istinitoj sudbini Australke Catharine Rau, stjuardese njemačkog podrijetla koja je s poodmaklom shizofrenijom deset mjeseci bila zatočena u azilantskom kampu jer nije htjela odati ime, jer nije htjela da obitelj dozna gdje je. U toj se fabularnoj liniji pojavljuje i dvoje najpoznatijih glumaca serije - Blanchett, te Dominic West, slavan po ulozi McNultyja iz serije "Žica".
Zanimljivo je da je Blanchett u seriji koju producira sebi namijenila razmjerno neveliku ulogu, što pokazuje da je u projekt nije vukao glumački izazov, nego vjera u scenarij i neka vrsta društveno-angažiranog impulsa. Sudbine četiriju navedenih likova scenaristi su prepleli u šest kompaktnih, zanimljivih epizoda tijekom kojih ćemo pratiti mali birokratski puč unutar azilantske službe, pokušaj grupnog bijega i logorsku pobunu. Osim četvero glavnih likova, upoznajemo još cijelu galeriju čuvara i tražitelja azila: od iranskog homoseksualca koji bježi od bratove kletve, preko dvojice Tamila koji se u znak protesta čitavu seriju ne žele spustiti s krova, pa do misterioznog "čovjeka s kovčegom", sijedog starca koji sedam godina čeka azil sjedeći sa zapakiranim kuferom na dvorištu.
Neposluh i bijeg "Stateless" pritom ima onu vrlinu koju imaju najbolje socijalne freske suvremene televizije, recimo serije Davida Simona (poput - najbliže ovoj - mini-serije "Show Me A Hero"). McCradie i Ayres uzimaju jedan sociopolitički problem: a to je sustav dobivanja azila. Rasvjetljuju ga dramaturški, pokazujući kako svi upleteni u proces imaju svoje unutrašnje razloge i bivaju uvučeni u društvenu poziciju kao u stupicu. Sami azilanti iznureni su višegodišnjim odugovlačenjem, pa razumljivo ne prežu od neposluha i bijega. Čuvari su postali čuvari da se izbave od sirotinje i prekarnih poslova. Odnos čuvara i zatočenika ima amplitude uspona i padova, no nerijetko se pretvara u odnos ne tako različit od onog u konclogoru.
Činovnici službe su pod presijom da što učinkovitije smanje broj azilanata. Cijeni se kad su spori i temeljiti, kad traže dlaku u jajetu i sitnu laž u aplikaciji zbog koje bi odbili azil. Taj proces - istodobno - snaži frustracije u kampu i povećava broj zatočenika. "Stateless" prikazuje ljude koji su živi pijuni te neodržive situacije: koji rade poslove kojih se zgražavaju, provode politike koje ne vole, krše zakon jer su pritjerani u kut. Cijeli sustav postavljen je tako da na koncu tjera ljude da lažu, da budu neposlušni i da budu okrutni.
Pritom je cijeli taj neodrživi disbalans pod pritiskom dvaju oprečnih društvenih "korova": kora dobronamjernih ljevičara koji bi azil dali svima i odmah, te kora ksenofobne javnosti koja se plaši "navale stranaca". U tom metežu, švore humanitarke pod habitom švercaju u azil fotoaparate, a brat je doveden u situaciju da sestri špijunira mobitel. Cijelo to društveno proturječje "showrunneri" su serije izvrsno poantirali u završnim epizodama, s plot-twistom koji vam naravno nećemo odati, no koji "Stateless" pretvara u raskošnu obiteljsku melodramu. Australska se serija već u veljači nameće kao jedan od top događaja ovogodišnje kvalitetne televizije.