Ljudima se smrt približi pa postanu više slični djeci. Uhvatiš im u pogledu jedan veliki strah, kao u očima djeteta kad se trgne iz noćne more, iskra panike koja začas nestane kad ti se obrate. Ne pišem o ljudima na smrtnoj postelji, već onima koji će uskoro u nju pasti i sve su više toga svjesni. Zacijelo sam tako na ulici ili u kazalištu, ili već gdje, posljednji put razgovarao s desecima poznanika, poznanica i prijatelja. Uvijek je pamet naknadna i uvijek tek poslije shvatiš da su u tom razgovoru bili mekših lica, blažih pokreta i posve u nekoj dubini dječje prestravljeni. S godinama se iskustvo dakako umnožilo, jer zbog prirode posla poznajem i previše ljudi pa danas ponekad već u trenutku toga susreta shvatim da je posljednji. Nema sumnje zato što i sam već mogu zamisliti da tako p...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....