Za poljsku redateljicu Agnieszku Holland jedno je sigurno - nimalo se ne boji izazova. Zatvorski život upoznala je još kao studentica, kada je u vrijeme studiranja režije na FAMU uhićena zbog sudjelovanja u prosvjedima tijekom Praškog proljeća. Zbog provokativnih tema, početkom sedamdesetih bilo joj je zabranjeno snimati filmove. Kada je početkom osamdesetih u Poljskoj uvedeno izvanredno stanje, emigrirala je u Pariz. Među prvima je prepoznala uspon televizije, pa je tako i režirala pojedine epizode kultne TV serije "Žica". Bila je nominirana za čak tri Oscara: dvaput za najbolji strani film ("Gorka žetva" iz 1984. i "U tmini" 2011.) te jednom za najbolji adaptirani scenarij ("Europa, Europa" iz 1990.).
Pred golemim izazovom nije ustuknula niti krajem 2020., kada je postala predsjednica Europske filmske akademije. U jeku pandemije, kada je većina filmaša bila primorana odustati od snimanja, preuzela je kormilo nad najvažnijom europskom filmskom institucijom.
Dok smo razgovarali u Reykjaviku, gdje je održana dodjela Europskih filmskih nagrada, pokazala je da je itekako svjesna svih opasnosti koje ugrožavaju europski film. Njezini su odgovori britki i koncizni, baš kao što je bio i njezin decidirani stav kada je u svibnju napala Filmski festival u Cannesu jer je u program uvrstio film ruskoga redatelja Kirilla Serebrennikova.
- Mnogi su tu izjavu protumačili kao kontroverznu. Ali meni je sve bilo vrlo jasno. Smatrala sam da u trenutku takvoga rata, koji je izuzetno agresivan i utemeljen na nepoštenoj, opasnoj propagandi, nemamo pravo ugošćavati ruske filmove. Znam da se svi ne slažu sa mnom. I unutar Akademije smo o tome razgovarali te je bilo drukčijih mišljenja. To samo pokazuje da ovaj rat i njegove posljedice nisu svima jednako vidljive. Nije to ništa neobično. Sirija je vrlo brzo u našim umovima postala neko nepostojeće bojno polje negdje jako daleko. O brojnim sukobima u Africi neću niti govoriti - rekla je Agnieszka Holland.
Koje opasnosti danas prijete europskoj kinematografiji?
- Najveća opasnost je u otežanoj distribuciji filmova u kinima. Svjetska pandemija i rat u Ukrajini uveliko su utjecali na pad gledanosti u kinima. Platforme za streaming tu su se dobro snašle, ali kinodistribucija u doista je velikom problemu. Pitanje je u kojoj mjeri će se publika vratiti u kina. Akademija tu može i mora djelovati. Jedna od inicijativa je i Mjesec europskoga filma, održan ove godine uoči dodjele Europske filmske nagrade.
Koliko nagrade mogu privući publiku natrag u kina?
- Nagrade sve manje znače publici. Ne govorim tu samo o Europskoj filmskoj nagradi. Ona i nije nikada bila previše popularna. Čak i Oscar gubi svoj sjaj te sposobnost potaknuti publiku da ode u kino. Sve je to pomalo anakrono. Baš kao i tradicionalni festivali, koji su se oslanjali na glamur filmskih zvijezda. Nekad je glamur kod publike stvarao žudnju prema filmovima, ali danas više nije tako. Zato više ne vjerujem u festivale koji ne stavljaju publiku na prvo mjesto. Više ne vjerujem u festivale koji prostru crveni tepih, pa zvijezde prolaze po njemu, dok publika gleda iza ograde. Vjerujem u festivale koji su otvoreni publici i koji toj publici daju pravo glasa.
Vodeći igrači na tržištu streaming usluga uglavnom su američke tvrtke koje baš ne mare za male, lokalne filmove. Koliko njihov uspon šteti europskome filmu?
- Streaming servisi donijeli su golemu promjenu. Ne čini mi se na dobrobit europskog filma. Sadašnja situacija, iskreno, samo dokazuje lijenost i glupost Europe. I mi smo mogli imati jednu takvu snažnu streaming platformu, ali smo propustili tu šansu. Francuska je tu posebno dobar primjer lijenosti. Koliko već godina postoji Canal+? Imali su ideju prije svih, ali s njom ništa nisu napravili. Dobro, nije baš ništa, ali nedovoljno da bi se suočili s američkim streaming servisima. Nismo na vrijeme reagirali i sada zbog toga cijenu plaća europski film. Mogu o tome otvoreno govoriti jer se već desetljećima zalažem za jednu takvu europsku platformu. Čak i prije nego što su došli streaming servisi, zalagala sam se za takvo rješenje. Nekad bi to bio program kao što su HBO ili Canal+, danas streaming platforma. Drukčiji su poslovni mehanizmi, ali ideja je ista - prestižno mjesto koje bi promoviralo najbolje od europskog filma.
Kako gledate na "zlatno doba televizije" s obzirom na to da ste ga kao redateljica pojedinih epizoda "Žice" i sami potaknuli?
- Svaka inovacija zapravo nastane iz krize. Tako sam se i ja krajem devedesetih zainteresirala za televiziju jer sam vidjela u kakvu je krizu tada upao američki nezavisni film. Postao je predvidljiv, sve je teže bilo snimiti nešto originalno, dok su s druge strane televizijske serije prštale svježim idejama. ‘Žica‘, ‘Obitelj Soprano‘ i ‘Dva metra pod zemljom‘ pokrenuli su revoluciju jer su se usudile dirnuti u teme koje je film zaobilazio. Da ste nekome u Hollywoodu došli s idejom da snimite političku sociološku dramu, samo bi vas istjerali iz ureda. A ‘Žica‘ je upravo s tom temom promijenila svijet televizije i filma.
Koliko može trajati ta televizijska renesansa?
- Početkom stoljeća televizija je bila inovativna. Danas, čini mi se, više nije. Mijenja se ekonomski sustav, sve je više medijskih platformi i prilika, ali sadržajno nema puno noviteta. Sve je nekako postalo predvidljivo. Zato mi se i čini da je ovo sjajna prilika za manje kinematografije i europski filmaše. Ako će biti dovoljno odvažni i provokativni, ako odluče pronaći nove puteve, njihovi bi filmovi mogli donijeti veliku promjenu. Nažalost, trenutačno ne vidim da se ide u tom smjeru.
Što je za vas inovativno?
- Ono što nastaje izvan zone komfora. Na primjer, jedan od najinovativnijih ovogodišnjih filmova je ‘EO‘ 84-godišnjeg redatelja Jerzyja Skolimowskog. Kreativnost i inovativnost nemaju ništa s godinama. Vidjela sam brojne debitantske filmove mladih redatelja koji ostavljaju dojam kao da sam ih već toliko puta gledala. Nema tu ničega novog niti uzbudljivog. Biti inovativan znači ne bojati se zakoračiti na područje koje je opasno na razini forme i stile, ali, za mene možda i najbitnije s obzirom na sve što se događa oko nas, i na političkoj razini.
Kada danas snimate novi film, razmišljate li o tome da vas dio publike neće gledati na velikom platnu, već na malome ekranu mobitela?
- Nije mi to čudno, jer i sama kada letim avionom gledam filmove na malome ekranu. No, to nije pravi doživljaj filma, više informacija o njemu. Tijekom pandemije kod kuće sam pogledala niz filmova na televizoru s velikim ekranom. Kada se epidemiološka situacija smirila, otišla sam u kino i opet pogledala neke od tih filmova. Koja je to razlika… Ako želite tijekom gledanja filma doživjeti određeno osjetilno iskustvo, onda morate otići u kino. Ako vam je važna samo priča filmova i serija, onda je mali ekran sasvim dovoljan.