IZ MOG UGLA

Smrt autora najvećeg YU filmskog hita: Osim ‘Tesne kože‘, režirao je i genijalan serijal o Titu

Zanimalo ga je ono što bi moglo privući gledatelje. Autorska ostvarenja nisu ga zanimala
Nikola Simić u filmu 'Tesna koža'
Objavljeno: 22. studeni 2020. 14:47

U ponedjeljak je umro u Beogradu Mića Milošević (razmjerno rijetko potpisivao se krsnim imenom Milivoje), prva filmska legenda u regiji koja je stradala od koronavirusa. Imao je 90 godina, no sudeći po prigodnim člancima u povodu njegove smrti, uz izuzetak odličnog eseja srpskog kritičara i scenarista Dimitrija Vojnova na RTS-u, nitko o njemu nije imao pojma, jer su svi prepisivali dvije-tri poznate činjenice iz njegove biografije, ponajprije onu da je 1982. režirao komediju "Tesna koža" koja je po slobodnim procjenama imala između milijardu i pol i dvije milijarde gledatelja u tadašnjoj Jugoslaviji.

Naravno, ozbiljni kritičari gledali su na taj film s prezirom, kao da su zaboravili (ili nisu znali) da je Milošević nekad pripadao njihovom fahu. Rođen je potkraj 1930. u Požarevcu, diplomirao povijest umjetnosti na beogradskom Filozofskom fakultetu i izborio status filmskog i likovnog kritičara u dnevniku Borba. U to doba u etabliranim novinama pisalo se prilično dosadno o filmu, Mića je bio negdje između, ali je procijenio da s takvim člancima neće u povijest.

Zato se prebacio na dokumentarne filmove, već mu je prvijenac "Concerto gymnastico" iz 1963. o olimpijskoj zvijezdi Miroslavu Ceraru stekao međunarodnu reputaciju (napravio ga je u suradnji s animatorom i direktorom fotografije Nikolom Majdakom), pa je nastavio s dokumentarcima o sportu (jedan od njih bio je o Mati Parlovu), ali vrlo estetiziranim. Najambiciozniji mu je bio cjelovečernji "De Jongovi", o prvom Jugoslavenu kojem je uspješno presađeno umjetno srce u klinici dr. Michaela DeBakeyja, taj je čak prikazivan u kinima, a istaknut je i kao jugoslavenski kandidat za Oscara (ali bez rezultata). Od kraja sedamdesetih počinje raditi igrane filmove, no namjera mu je bila zabaviti i zaintrigirati publiku, autorska ostvarenja nisu ga zanimala, a i vizualni prosede nije mu baš bio impresivan.

Školskom komedijom "Nije nego" (1978.) inovirao je pošalice u filmske naslove, u "Drugarčinama" (1979.) otkrio je svoga omiljenog glumca Milana Gutovića i spario ga s povratnicom iz Italije Bebom Lončar, međutim, "Tesna koža" je bila nešto posve drugo. Ponajprije, scenarij su napisali televizijski hitmejkeri, Sinjanin Siniša Pavić i njegova supruga Ljiljana, Milošević je okupio ekipu zvijezda po svojoj mjeri, od Nikole Simića i Milene Dravić do Milana Gutovića, i film koji je trajao tek nešto više od 90 minuta bio je nakrcan gegovima, koji su bili satira na situaciju u posttitovskoj Jugoslaviji. Publika je urlala od smijeha na nadmetanja Simića, običnog malog čovjeka, i njegova kolege s posla "Piroćanca" (Gutović), međutim, to je zapravo bila vrlo tjeskobna komedija o ljudima u prenatrpanim stanovima, s malim plaćama i bez ikakve perspektive u životu.

Publika je odmah shvatila u čemu je štos, smijali su se samima sebi, u Beogradu su se stvarali redovi za ulaznice iako film nije imao nikakve reklame, a u Zagrebu je skupio 130 tisuća gledatelja u kinu Lika namijenjenom drugorazrednoj filmskoj robi. "Tesna koža" se pretvorio u filmski serijal s još tri nastavka (kasnije se ulio u televizijsku trakavicu "Bela lađa"), no Milošević nije u tome više htio sudjelovati.

Svoj je posao obavio i tražio nešto drugo, poput filma "Moljac", crne komedije o zabavljaču Miodragu Andriću (igrao u scenama seksa s Jagodom Kaloper u kontroverznom hitu Dušana Makavejeva "W.R.: Misterije organizma") na izmaku daha. Ipak, i dalje je ga je zanimalo što bi to moglo privući gledatelje, pa je uz pomoć Siniše Pavića smislio burlesku "Nema problema" (2004.), u kojoj je glavnom junaku (opet Nikola Simić) jasno da novosagrađeni stadion ne mogu napuniti netalentirani nogometaši nego samo Lepa Brena. To je bila klica iz koje je iznikao serijal "Hajde da se volimo", s kojim Milošević, dakako, nije imao nikakve veze.

Posljednji put smo se sjetili Miloševića kad je HRT emitirao dokumentarno-igranu seriju "Tito" Antuna Vrdoljaka, beskrajno lijeni uradak, u kojem je bilo očito da je svaka epizoda zbrzana u zadnji tren i da nitko osim autora ne zna što ćemo vidjeti u narednom nastavku, a katkad vjerojatno niti on sam. U to su vrijeme po Zagrebu kružile snimke RTS-ove serije "Tito: Crveno i crno" koju je režirao Milošević. Imala je 24 polusatna nastavka, bila je krcata rijetkim dokumentarnim materijalima, vizualno je bila sjajno opremljena, a na kraju svake epizode imali ste kratku najavu što ćete gledati u narednoj. Vrdoljakova serija doimala se kao proizvod neke lokalne televizije, a Miloševićeva je imala svjetsku razinu. Zbilja sramota, kako za Vrdoljaka tako i za HRT.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
18. srpanj 2022 03:58