Sredinom sedamdesetih godina u jugoslavenskoj se kinematografiji pojavila heterogene grupica redatelja kojima je zajednička bila činjenica da su svi studirali na praškoj akademiji FAMU. I - da: zajedničko im je bilo to što su s revoltom odbijali krovnu etiketu koju su im mediji nadjenuli: praška škola. Unutar te "praške škole" dvojica su redatelja bila miljenici lokalne publike: Rajko Grlić i Goran Marković.
Jedan od njih postat će kontroverzni redateljski superstar: Kusturica. Jedan će od njih, pak, biti najbliži statusu internacionalnog režisera. U vlastitoj zemlji (Jugoslaviji i Srbiji) nije bio ni popularan ni cijenjen koliko Marković i Grlić. Ipak, redovito je uvrštavan na velike festivale, skupio je svu silu nagrada, a tijekom duge karijere snimao je posvuda, od Irske do Albanije i Indije. Taj čovjek - Goran Paskaljević - preminuo je u petak u 74. godini u svom domu u Parizu. Goran Paskaljević rođen je 1947. u Beogradu. Afirmirao se rano.
Prije 29. godine snimio je debitantski film "Čuvar plaže u zimskom periodu" (1976) s kojim ulazi u Berlin i za kojeg u Puli dobiva nagradu za režiju. Na valu tog uspjeha mladi početnik snima svoj najpopularniji film iz jugoslavenskog razdoblja, "Pas koji je voleo vozove" (1978). I taj je film primljen u Berlin, a u Puli dobiva glavnu nagradu: 31-godišnji Paskaljević postaje jedan od najmlađih pulskih pobjednika. Potom snima "Zemaljski dani teku" (1979), dokudramu s naturščicima iz staračkog doma koju dio kritike smatra njegovim najboljim YU-filmom.
Po ambijentu i ikonografiji, Paskaljevićevi su rani filmovi bliski crnom valu, njegov filmski svijet je svijet marginalaca, praznih dokova i ranžirnih kolodvora, a u tim se filmovima osjećaju i Fellini i američki road movie. Tijekom osamdesetih Paskaljević svaštari. "Poseban tretman" (1980) politička je parabola po tekstu Dušana Kovačevića koja je ostala sasvim zasjenjena istodobnim filmom po tekstu istog pisca - "Ko to tamo peva" Slobodana Šijana. Film "Varljivo leto 68" (1984) najgledaniji mu je film iz jugoslavenske faze, a s "Anđelom čuvarom" (1987) ulazi u tada narastajuću nišu filmova o Romima. Devedesete su sasjekle karijeru većine režiserskih zvijezda tog naraštaja. Šijan i Karanović ne snimaju, Grlić i Marković snimaju sporadično, a Kusturica karijeru oživljava uz kapital i podršku Miloševića. Paskaljević je jedini uspio razviti karijeru u inozemstvu.
U SAD-u snima "Someone Else's America", pesimistički film o srpskim imigrantima u New Yorku, a u Irskoj alegorijsku bajku "Kako je Harry postao drvo". Ipak, snima i u domovini. Njegov "Tango argentino" (1992) trpki je dokument o atmosferi u ratnom Beogradu. Jedan od filmova koje je snimio u domovini pretvara se i u najveći uspjeh Paskaljevićeve karijere. Uočio je kazališni tekst "Bure baruta" makedonskog pisca Deana Dukovskog i prilagodio ga ambijentu Beograda kasne Miloševićeve ere.
"Bure baruta" mozaička je drama koja prati dvadesetak likova tijekom jedne beogradske noći. Iako u filmu nema izravna politike, film je bio političan do srži: nakon godina ovakve vlasti, poručuje "Bure baruta", ljudi su jedni drugima postali vukovi, ulicom i društvom vlada bijes i nasilje, svako svakog uhodi i zabija nož u leđa. Film je premijerno prikazan 1998. i u Srbiji bio silan hit. Na festivalu u Veneciji dobio je nagradu kritike, nominiran je za EFA (europskog Oscara) te dobio nagradu kritike za najbolji europski film. Ne bez razloga. To je vjerojatno najbolji Paskaljevićev film.
Od 2000-ih Paskaljević radi stalno, radi posvuda po svijetu i jako neujednačeno. Jedini spomena vrijedan film kasnije karijere mu je "San zimske noći" (2004), film o srpskom veteranu kojeg mori PTSP, jedan od nekoliko srpskih filmova koji neuvijeno pretresaju ratnu krivnju. Ako mu kasniji filmovi nisu najbolji, Paskaljeviću treba priznati zanimljive tematske izlete. Jedini je srpski režiser koji je otišao i snimio film u Albaniji ("Medeni meseci", 2009). U suradnji s piscem i koscenaristom Filipom Davidom snimio je film u kojem otvara osjetljivu temu srbijanskog sudjelovanja o Holokaustu. U tom filmu - "Kad svane dan" (2012), glavnu je ulogu glumio Mustafa Nadarević, a iako je film bio slabašan, imao je efekta i skrenuo pažnju javnosti na zapušteni kompleks bivšeg konclogora na Starom Sajmištu kod ušća Save u Dunav.
Do koje je mjere Paskaljević bio "globalizirani" režiser, svjedoči i činjenica da je dva posljednja filma snimio u Indiji ("Zemlja bogova", 2016) i Italiji ("Uprkos magli", 2019). Ipak, najbolji su mu filmovi ostali oni koje je snimio u domovini i o njoj. Paskaljević je bio produktivan režiser izrazito neujednačenog opusa. Bio je cjenjeniji u inozemstvu nego kod kuće, gdje su mu katkad spočitavali tematsku kalkulaciju i svaštarenje. Ipak, u njegovu pozamašnom opusu četiri ili pet filmova stoji čvrsto kao stijena.