- Ključni protagonist preminuo je, nažalost, prije samog početka snimanja. Drugi se razbolio, također nije mogao sudjelovati, a naposljetku je i on umro. Tako da smo se morali prilagođavati u hodu, mijenjati koncept filma.
Šteta, jer imali smo ljude, Hrvata i Srbina, koji su bili dovoljno hrabri da pristanu susresti se oči u oči te razmijeniti svoje priče, svoja viđenja povijesti i konkretnih događaja koji su zadesili to mjesto u dva rata - govori o svom novom dokumentarnom filmu redatelj Jadran Boban, autor nekoliko dokumentarnih filmova od kojih su mu najpoznatiji “Ničiji” (Tuzla FF - najbolji dokumentarni film) i “Duhovi Zagreba” (Nagrada žirija Liburnia FF).
Film “Ono drugo selo”, koji je radio prema scenariju Vesne Kesić, predstavit će na nadolazećem Liburnija Film Festivalu.
konfliktna sjećanja Boban je u svom novom filmu obradio malo mjesto Španovica, naselje položeno uz cestu Pakrac - Požega koje se nalazi otprilike na pola puta između ta dva gradića na prijevoju između Papuka i Psunja. Do Drugog svjetskog rata, priča Boban, Španovicu su nastanjivali Hrvati, koji su se ondje krajem 19. stoljeća doselili iz Ravne Gore u Gorskom kotaru, da bi se nastanili uokolo srpskih sela.
- Bilo je to vrlo bogato selo, budući da su ondje živjeli šumski radnici i majstori. Godine 1941. u kraj stižu ustaške jedinice i iz Španovice kreću pokolji i egzekucije po obližnjim srpskim mjestima. Hrvatski seljaci iz Španovice tu nisu mogli ništa učiniti. Međutim, onda dolazi 1943. godina, i partizani napadaju selo, jer je bilo na ključnom putu Pakrac - Požega. Nakon zauzimanja mjesta, kreće partizanska osveta zbog pobijenih Srba.
Dosta nevinih Hrvata je tada stradalo - navodi autor filma o selu s dva imena, dvije povijesti, dva groblja, i brojnim neizrečenim i konfliktnim memorijama koje se prenose iz generacije u generaciju. Nakon zauzimanja Španovica i pokolja, partizani prostor naseljavaju Srbima iz BiH te odlučuju naziv sela promijeniti u Novo Selo.
Hrvatima zabranjuju povratak. Ipak, to nije bilo zabilježeno nikakvim dekretom, komentira autor filma, zbog čega Hrvati, nakon oslobođenja Španovica i okolnog prostora tijekom operacije Bljesak, nisu mogli pravno zatražiti povratak imovine, budući da nacionalizacija nije bila provedena službenim putem.
- Srpski stanovnici tada bježe, i selo ostaje prazno. Danas u njemu živi desetak povratnika srpske nacionalnosti, i to je jedino stanovništvo. Hrvati koji su nekad obiteljski bili vezani uz to mjesto, danas žive većinom u Pakracu - kaže redatelj.
Boban je snimio film o memoriji koja se, kako navodi sinopsis filma, “stalno transformira da bi zauvijek ostala klica nekih budućih sukoba”.
Selo koje je nekad bilo dom dvaju naroda, svjedočilo dvama ratovima i istom broju egzodusa, govori autor, tako je postalo paradigmatično mjesto zlokobnog kruga obostranog osjećaja nepravde i generalizacije krivnje, koji prkosi mogućem pomirenju.
Obje strane
- Ideja filma bila je da ljudi slušaju priče s jedne i druge strane. Ne moraju razgovarati, samo neka slušaju. U malim sredinama, o ratu se teško razgovara. Ako se i razgovara, to se svakako ne snima kamerom. Zato je bilo teško snimiti ovaj film i pronaći ljude koji su voljni govoriti.
Mnogo nas je ljudi putem i odbilo, iz raznih razloga. Mnogi ne žele da njihova ispričana sjećanja budu u koliziji sa službenim sjećanjima s njihove strane, bilo da je srpska, ili hrvatska - nastavlja autor, dodajući kako postoji kolektivna interpretacija sjećanja i povijesti, kojoj se, uvjeren je, osobna memorija često i prilagođava.
- Kolektivna ideja i kolektivno sjećanje vrlo su jaki, pa ljudi filtriraju vlastita sjećanja, ako se ne uklapaju u službene narative. Ljudi postaju uvjereni da je istina ono što im se govori. Ne mora to nužno biti službena istina, bitno je samo da je kolektivna.
Teško se odmaknuti od kolektivnog sjećanja svih stanovnika sela, i zato se osobna sjećanja ravnaju po toj ideji - uvjeren je Boban čiji je glavni protagonist filma, uz jednog stanovnika Španovica srpske nacionalnosti, trebao biti povjesničar-amater Tonči Erjavec, koji je u knjizi “Španovica: Kronika nastajanja i nestanka”, objavljenoj 1992., opisao okolnosti mjesta iz Drugog svjetskog rata.
No on je, kao i Srbin s kojim se trebao “suočiti” u dokumentarcu, preminuo prije samog početka snimanja filma, zbog čega je Boban bio primoran promijeniti čitav koncept filma, zadržavajući pritom temu “dva pogleda, dvije povijesti i dvije memorije”.
Širi kontekst
- Htjeli smo izgurati taj film, iako sam više puta pomislio da odustanem, jer Španovica predstavlja paradigmu odnosa između Hrvata i Srba. To je jedan mikro slučaj, koji se može poopćiti u širi kontekst, i koji predstavlja na jednom mjestu sve ono što se između Hrvata i Srba događalo tijekom dva rata - komentira redatelj film, pa dodaje kako je zametak ideje, zapravo, potekao od Vesne Kesić, koja je tijekom 1993. godine volontirala na tom prostoru u sklopu humanitarnih akcija tijekom rata.
Osjećaj nepravde
- Film, zapravo, tematizira način na koji se uvijek opravdava vlastita žrtva, dok se za tuđu nema razumijevanja. A u ovom su mjestu, u različitim dijelovima povijesti, žrtve bili i jedni i drugi. Ne bih rekao da ti ljudi gaje mržnju prema drugima, ali proganja ih jedan snažan osjećaj nepravde. Imaju traume, izgubili su bliske ljude, a nad njima je stalno taj osjećaj nepravde koja nije ispravljena, počinitelji koji nisu kažnjeni. To postoji s obje strane, i vezano je uz oba rata. Sve se promatra crno-bijelo i nema razumijevanja za drugoga.
Svatko govori o svojoj žrtvi i o svojim stradanjima. Naš film ne pokušava rasvijetliti istinu, već daje uvid u dva viđenja povijesti - nastavlja redatelj filma, dodajući da se upravo zato, iako je riječ o jednom selu, film zove “Ono drugo selo”, budući da ljudi koje je tijekom snimanja intervjuirao i dalje jedni druge označuju isključivo kao “Druge”.
Zločini, egzodusi i mitovi s obje strane. Tako, ukratko, Boban opisuje Španovice i sve ono što se ondje događalo od četrdesetih godina. Mnoge neizrečene i konfliktne memorije, koje se prenose iz generacije u generaciju, i dalje su ondje snažno prisutne. Obje strane osjećaju nepravdu i generaliziraju krivnju. Dokad? Autor neće ponuditi odgovor na to pitanje. Ipak će reći: dok ne sjednu, i poslušaju jedni druge. I njegov film bi, nada se, tu mogao biti svojevrsni medijator.