Četrdesetogodišnja karijera Olivera Stonea 16. rujna bit će okrunjena premijerom njegovog jubilarnog dvadesetog filma. Dan nakon redateljevog sedamdesetog rođendana i dva mjeseca prije američkih predsjedničkih izbora u kina će doći “Snowden”, dokudrama o životu Edwarda Snowdena, koji je 2013. godine prosljeđivanjem dokumenata američke Nacionalne sigurnosne agencije (NSA) novinarima The Guardiana i The Washington Posta postao najpoznatiji svjetski zviždač i simbol borbe protiv nelegitimnog nadzora računala i hakerskih napada počinjenih od strane vlade.
Edward Snowden rođen je u Sjevernoj Carolini, a svoju je karijeru započeo kao zaštitar u NSA-i. Inače prilično uvjereni patriot, 2004. je godine podnio zahtjev za pristup oružanim snagama SAD-a, no nije uspio završiti obuku zbog ozljede noge. Od 2006. radio je za CIA-u i bio zadužen za sigurnost sustava informatičke tehnologije. Tri godine poslije zapošljava ga kompanija Dell, koja djeluje unutar NSA-e i u kojoj je Snowden stekao obrazovanje za “certificiranog etičkog hakera”; koje ga je načelno trebalo upoznati s hakerskim metodama rada u svrhu njihova sprječavanja. 2013. prebacili su ga u tvrtku Booz Allen Hamilton, u kojoj je objavom NSA-inih spisa kulminirala njegova borba protiv špijunaža koje je američka vlada godinama konstantno provodila. U medijima su se počeli pojavljivati podaci iz desetak tisuća dokumenata koje je Snowden slao novinarima, a i sam je dao nekoliko intervjua, poput onoga za njemački Der Spiegel, voljan otkriti svoj identitet i u potpunosti svjestan posljedica koje će izlazak u medije imati za njegovu karijeru, ali i privatni život.
Tako je javnost saznala za program PRISM, koji je omogućavao direktan uvid u Google i Yahoo račune milijuna ljudi, za špijuniranje igrača popularnih igara Second life i World of Warcraft, prisluškivanje četrdesetak moćnika, od kojih je najviše pažnje privuklo jednogodišnje praćenje Angele Merkel, i još dugi niz propusta i nezakonskih pothvata američke agencije. Kada su se informacije počele objavljivati, Snowden je otišao u Hong Kong, a nakon toga u Moskvu, gdje je dobio politički azil i gdje je ostao živjeti do danas. Za život zarađuje naplaćujući svoje nastupe i predavanja koja se najčešće prenose preko interneta, pa je, shodno tome, Snowden jednom prilikom izjavio da “on ne živi u Moskvi, nego na internetu.”
Izdajica ili junak
Afera sa Snowdenom podijelila je američku, ali i svjetsku javnost; dok ga jedni vide kao junaka i borca za ljudska prava, drugi ga smatraju izdajicom. Njegova priča inspirirala je tri kazališne predstave, nekoliko knjiga i dokumentaraca, a Stoneov “Snowden” prvi je film hollywoodske produkcije o slučaju. Njegov je scenarij nastao prema knjigama “Snowden: dosjei: insajderska priča o najtraženijem čovjeku svijeta” novinara The Guardiana Lukea Hardinga, koju je EPH Media objavila 2014., i “Vrijeme hobotnice” odvjetnika Anatolija Kučerene, koji je igrao vrlo veliku ulogu u pregovorima za Snowdenov azil u Moskvi. Ono što je najvažnije je da su film u velikoj mjeri oblikovale informacije koje je redatelj skupio u intervjuima s bivšim djelatnicima NSA-e, novinarima, odvjetnicima i samim Snowdenom, zbog kojeg je desetak puta putovao u Moskvu na razgovore.
Zataškana imena
Za razliku od prethodnog velikog filma o istoj temi, “Citizenfour”, u kojem je sebe utjelovio sam protagonist velike afere, “Snowden” tanku granicu između rutinskog nadzora podataka i prodiranja u osobni prostor dovodi na humaniziraniju razinu; likovi u filmu velikim su dijelom nastali prema stvarnim ljudima o kojima je Snowden pričao redatelju i drugom autoru scenarija, Kieranu Fitzgeraldu, ali nisu poznata njihova prava imena niti bilo koji drugi podaci koji bi ih doveli u inkriminirajuću situaciju.
Film je takav da ga gledatelju koji ne zna apsolutno ništa o Snowdenovoj aferi nije komplicirano pratiti. Velik je naglasak stavljen na odnos Snowdena (kojeg u filmu glumi Joseph Gordon-Levitt) i njegove djevojke Lindsay Mills (čiju je ulogu preuzela Shailene Woodley), a razmjere u kojima je vlada sposobna pratiti bilo čiji život redatelj je prikazao jednostavnim scenama poput one koja se našla u traileru filma, a u kojoj Snowden tijekom seksa s djevojkom uočava otvoreni laptop i pretpostavlja da ih netko gleda kroz web kameru.
54 dana
Redatelj Stone želio je ispravnu sliku događaja u tolikoj mjeri da je u istraživanju i provođenju intervjua proveo toliko vremena da je oko 80 posto skupljenog materijala odbacio. Oko 150 stranica scenarija snimljeno je u samo 54 dana, i to na lokacijama koje su poprilično udaljene; u Münchenu, Hong Kongu i na Havajima. Zanimljiva je i činjenica da prije i tijekom snimanja redatelj nije želio izmjenjivanje ideja, preinake u scenariju i slične produkcijske i kreativne detalje sa suradnicima raspravljati elektroničkim putem, nego je inzistirao na tome da se sve rješava personalnom komunikacijom ili eventualno slanjem dokumenata poštom.
U intervjuu za New York Times Stone je izjavio “da mu je snimanje ovog filma bilo užasno iskustvo u svakom pogledu,” a preostaje vidjeti hoće li “Snowden” biti “Stoneov film” i dati mu pažnju javnosti i struke koje za svoja dva zadnja djela nije uspio dobiti, ili je u pitanju samo još jedan “film o Edwardu Snowdenu”.