Filmskim krugovima pred desetak je godina kružio vic koji je otpočinjao pitanjem “Znate li koja je najkraća knjiga na svijetu?” Kad bi onaj kojem bi pitanje bilo postavljeno odgovorio niječno, njegov bi sugovornik odgovorio “memoarska knjiga Sofije Coppole koja se zove Moja borba.”
Ta dosjetka u dobroj je mjeri opisivala neslavni status koji je do početka prošlog desetljeća imala Sofija Coppola. Kćerku Francisa Forda Coppole - rođenu 1971. i tada u ranim tridesetim godinama života - i mediji i filmofili su doživljavali kao antipatični primjer nepotizma. Dijete genija Novog Hollywooda, Sofia Coppola bila je povlašteni curetak zaštićen imutkom, obiteljskim vezama i snažnim sicilijanskim instinktom za obiteljsko pomaganje.
Glumački debakl
Uspješni i moćni Coppole premrežili su u to doba čitav Hollywood, a pod okriljem te “famiglie” glumiti je počela i nelijepa, krhka curica tanane figure i tugaljivog, modiglianijevskog izgleda. Tijekom osamdesetih počela se kao glumica pojavljivati u filmovima svog oca, koji ju je supotpisao i kao scenaristicu u svom segmentu omnibusa “Njujorške priče”, a onda joj 1990. dao i ulogu mlađane Mary Corleone u trećem i najslabijem nastavku mafijaške epopeje “Kum”. “Kum 3” prošao je osrednje, no najveći dio averzija javnosti obrušio se na 20-godišnji Sofiju koju su kritičari pregazili, a mediji se s njom ismijavali.
Film “Inside Monkey Zetterland” (1992) bio je posljednji film glumice Sofije Coppole. Tatina kći tada za gotovo čitavu dekadu nestaje. A onda se koncem dekade pronio glas kako Coppola mlađa priprema film po “Samoubojstvima djevica” Jeffreyja Eugenidesa, kultnom romanu “goruće djece Amerike” - kako će koju godinu potom taj književni naraštaj nazvati Zadie Smith. Coppolin redateljski prvijenac “Virgin Siucides” pojavio se na Sundanceu 2000., a svi oni koji su očekivali još jedan trijumf protežirane nedarovitosti bili su zbunjeni. Coppolin film po kultnom romanu detroitskog Grka nije bio perfektan - falilo mu je i stilske sigurnosti i scenarističke preciznosti, no film o pet prezaštićenih kćeri iz suburbije koje serijski pokušavaju samoubojstva posjedovao je neku finu sjetu, tugaljivost koja kao da će navijestiti “Suburbs” Arcade Fire.
A onda se - godine 2003. - dogodio “Lost in Translation”.
Film o otupjelom sredovječnom glumcu koji razbija čamotinju u tokijskom hotelu pretvorio se u najveću senzaciju Hollywooda ranih dvijetisućutih. Revitalizirao je posustalu karijeru Billa Murraya, osvojio hrpu oskarovskih nominacija, uključujući i nominaciju za režiju, koju prije Coppole nije zgrabila ni jedna žena Amerikanka. Film se pretvorio u art-hit i prvi put natjerao filmski svijet da starog Coppole kćer uzme zaozbiljno. Taj film - ujedno - još je jednom otvorio onu temu koja će postati Sofijina provodna nit, njezina “politika autora”: a to je tema života “iza zidina dvorca”, sudbine bogatih i privilegiranih koji su usamljeni i ljudski uskraćeni.
Tom temom Coppola će se baviti i u svom narednom, najkontroverznijem filmu, “Marie Antoinette”. Coppola će snimiti film o posljednjoj francuskoj kraljici, poznatoj manje-više po onoj glasovitoj zgodi o kruhu i kolačima.
Zlatni lav 2010.
Coppola obrće taj historijske klišej: za nju, ona je žrtva vlastite klase i obitelji, žena udana protiv volje na negostoljubivi dvor, koju impotentni muž zapostavlja, a Francuzi mrze jer je Austrijanka. Antoinettino frivolno rasipništvo redateljica tumači kao obrambeni mehanizam nezrele i usamljene curice. Coppolin film je bio zanimljivo anakroni postmoderni film u kojem se vidio utjecaj Kena Russella, a čijom zvučnom pistom su uz prizore perika, perivoja i korzeta prašili New Order, Gang of Four, Siouxie and the Banshees i The Cure.
Naredni, četvrti Coppolin film “Somewhere” opet se bavio samotnom “princezom” koja čami u “dvorcu”. Ovaj put to je djevojčica ( Ella Faning) - kći sebičnog, ljepuškastog akcijskog glumca ( Stephen Dorff) - koja se seli ocu nakon što joj mater odluči putovati svijetom. Curica se useli ocu u apartman hotela Chateau Marmont. Prezrela i usamljena cura uskoro postaje svojevrsna skrbnica svom ocu, praznoglavom ženskaru koji najviše strasti gaji za jurcanje motorom po koritu slanog jezera. Tim filmom Coppola se stilski udaljila od srednje struje i uvelike prigrlila dominantnu sundanceovsku estetiku mikropriča, jednostavnog realizma i komornog psihologizma. Godine 2010. Coppola stiže s tim filmom u Veneciju gdje će osvojiti Zlatnog lava, čime postiže i najveći uspjeh dotad, svojim najmanjim (ali - za moj ukus i najboljim) filmom.
Coppolin novi film “Bling Ring” uklapa se u niz autoričinih radova. I u “Bling Ringu” junaci su privilegirana mezimčad iz neke vrste “dvorca” - prezaštićena, prebogata derišta za koja nitko ne haje, i koja ovaj put razbibrigu nalaze u gargantuovskom zgrtanju ukradenih, preskupih koještarija. Coppola ovaj put širi plan i pokazuje da je kadra biti inteligentni satiričar.
Koherentan opus
Ironizira materijalizam mladih, fascinaciju modnim brendovima, spoj prerazvijenog modnog ukusa i potpune etičke zakržljalosti, ironizira i celebrity kulturu, facebook, portale, televiziju. Pokazuje kako maloljetne kriminalke u općoj medijskoj trivijalizaciji postaju zvijezde realityja, a u jednoj od najsarkastičnijih scena filma gledamo Emmu Watson (Hermionu iz “Pottera”) kako - praktički u lisicama, pred sudom - tronutim glasom poručuje kamerama da ju je ovo iskustvo učinilo čvršćom i da je sad sazrela da bude lider svijeta.
Opus Sofije Coppole naglašeno je koherentan na način koji su voljeli stari francuski “cahiersovci”: svi njeni filmovi bave se varijacijom jedne te iste teme usamljenog i privilegiranog djeteta koje čami u dvorcu, teme koju je lako tumačiti autobiografski. Tu temu Sofia Copola je ugrizla s više strana, kroz opus koji nije monoton, a opet ima jasnu provodnu nit. Nijedan od njenih filmova nije slab, a jedan ili dva zaista su izvrsni.
Klinci zaluđeni slavnima u noćnim lopovskim pohodima po Beverly Hillsu
“Bling Ring” prošlih tjedana nije baš uzdrmao američka kina, a vjerojatno ovog vikenda neće ni hrvatska. To je vrsta filma koji je puno primjereniji velikim festivalima poput Cannesa, iako ni tamo nije dobio tretman kakav su njegovi autori priželjkivali: ipak je Sofia Coppola dobitnica Oscara za najbolji scenarij (“Izgubljeni u prijevodu”) i Zlatnog lava u Veneciji (“Negdje”), a kada njezino novo ostvarenje ne izaberu u službenu konkurenciju nego gurnu u prateći program Izvjestan pogled, ipak je to nekakva poruka.
Bez vidljivog odmaka
Problem je u tome što je “Bling Ring” djelce potencijalno zanimljivog sižeja, ali vrlo suzdržanog i razmjerno mlakog redateljskog prosedea. Radnja je zasnovana na autentičnom slučaju: od listopada 2008. do kolovoza 2009. grupica mladih upadala je u domove bogatih i slavnih u Hollywoodu i krala sve što im se svidjelo. Ukupna vrijednost opljačkane robe iznosila je tri milijuna dolara, pa su svi završili s lijepim zatvorskim kaznama. O tom je slučaju Nancy Jo Sales napisala 2010. poduži članak u magazinu Vanity Fair, godinu kasnije snimljen je i tv film, a Sofia Coppola reagirala je najsporije: valjda zato što je o svemu doznala iz Vanity Faira, a ne iz aktualnih vijesti. Njezin je koncept bio prezentirati bez vidljivog odmaka modernu besciljnu mladež koja se zanosi modnim etiketama, kozmetikom, društvenim mrežama i celebrityjima, pa kad već nije tako bogata da ima životni stil potonjih, bar ga potkrada. Film je to o bedacima, kako onima koji pljačkaju (i sama redateljica priznala je da njezini protagonisti očito nemaju razvijen mozak kako treba), tako i o opljačkanima, koji ne koriste sigurnosne sustave, vrata terase redovno ostavljaju otvorena, a ključevi se ponekad nađu i ispod tepiha. Parkirani automobili najčešće su bez alarma, u njima možete naći lisnice s karticama i novcem, a katkad su i ključevi u motoru. Porazna je to slika suvremenog društva, ali nekako obestrašćena: redateljica samo bilježi, tu i tamo pribjegava strategiji doku drame, a najbolja joj je scena kadar u totalu, kada njezini junaci upadaju u neku vilu: jedino po paljenju i gašenju svjetala zaključujemo kako provala napreduje. Nema tu energije i žanrovske razigranosti koju je iskazao Harmony Korine u “Proljetnoj mladeži”, filmu o sličnoj vrsti protagonista.
Coppola ne glamurizira taj svijet, ne unosi se u likove (pravo je čudo kako je Emma Watson uspjela napraviti sjajan portret jedne od kradljivica), samo iznosi činjenice i prepušta gledateljima da zaključuju o onome što gledaju. Ipak, utisak je povremeno monoton, jer noćna vrludanja po tuđim kućama znaju biti jako jednolična.
Izvjesna dvoličnost
Također, ima izvjesne dvoličnosti u činjenici da se podsmjehujemo kičastom domu Paris Hilton, a ona ga je sama iznajmila redateljici za dva tjedna snimanja. Licemjerno je i to što je film nedvosmislena kritika modnih marki i koječega drugog što predstavlja lifestyle hollywoodskih bogataša, a odjavna špica vrvi zahvalama upravo tim proizvođačima.
Ciljna publika filma svakako nisu gledatelji kojima je svejedno što oblače, jer će im uranjanje u taj parazitski svijet biti krajnje odbojno i dosadno. Preostaju jedino oni koji imaju iste aspiracije kao i junaci filma, a njih i u nas ima popriličan broj. Vjerojatno je u tome i najveća zanimljivost “Bling Ringa”, namijenjen je onima čije navike kritizira. ( Nenad Polimac)