Postoji jedan kuriozitet koji se često spominje kad je posrijedi engleski režiser Terence Davies. Davies je odrastao šezdesetih godina u Liverpoolu, u istoj ulici u kojoj je The Cavern klub u kojem su počeli svirati Beatlesi. Prema vlastitom priznanju, međutim, u Cavern nije nikad kročio nogom.
Tih 60-ih budući redatelj nije odrastao uz beat. Odrastao je uz kulturu konzervativne, radničke, katoličke obitelji s desetero djece. Njegov svijet bio je svijet misa i holivudskih melodrama, kazališnih mjuzikla i katoličke škole. A tom će konzervativnim mikrokozmosu Davies u svojim filmovima izgraditi jedinstveni spomenik.
Kako taj spomenik izgleda, moći će od ovog petka provjeriti gledatelji zagrebačkog kina Tuškanac. U njemu se ovog vikenda može gledati program "Portreti: Elegična sjećanja Terencea Daviesa" koji predstavlja najbolje filmove liverpulskog autora. U mini-ciklusu su dva dugometražna filma - "Udaljeni glasovi, zaustavljeni životi" (1988.) i "Dugi dan završava" (1992.).
No, najveća atrakcija programa - i apsolutno najbolje što je Davies napravio - nisu dugi filmovi, nego trilogija triju polusatnih crno-bijelih filmova koje je snimio od 1976. do 1983.: "Djeca" (1976.), "Madona i dijete" (1980.) te "Smrt i preobrazba" (1983.). Ta se tri filma redovno prikazuju skupa kao "Trilogija Terencea Daviesa", a na programu Tuškanca su u subotu u 18 sati. Zajedno čine apsolutno remek-djelo.
Daviesovi liverpulski filmovi su asocijativni amarkordi u kojima se miješaju katolička ikonografija, okrajci ondašnje popularne kulture, te seksualno buđenje budućeg geja. Poetični su i topli, kao - uostalom - i sam autor. Upoznao sam ga kad je 2012. bio gost Motovuna, i upamtio kao možda najugodnijeg velikog filmaša kojeg sam susreo.
Nakon briljantnog početka, Davies kao redatelj nije zadržao razinu. Ali - ovi su filmovi odista klasika.