Peruanska redateljica Claudia Llosa (1976.) na velika je vrata ušla u svijet art-filma kad je 2009. na berlinskom festivalu osvojila Zlatnog medvjeda za film “Mlijeko tuge”. Taj film - kao i drugi rani Llosini radovi - uvelike se inspirirao latinoameričkom etnografijom i mitovima. Llosa - koja je inače nećakinja Marija Vargasa Llose - na zapadu je postala redateljsko ime, no u Latinskoj Americi pokatkad je kritizirana s argumentacijom bliskom onoj kojom balkanska kritika napada Emira Kusturicu.
Pretrpavanje
Claudia Llosa ovaj put je stigla sa svojim prvim filmom na engleskom jeziku, dramom “Aloft” koju je snimila u kanadsko-paneuropskoj produkciji, s dvije razmjerno poznate američke zvijezde ( Cillian Murphy i Jennifer Connelly), te jednom francuskom ( Melanie Laurent).
Junak filma je mladi kanadski sokolar Ivan (Murphy) kojem jednoga dana na vrata bane novinarka. Ispostavi se, međutim, da novinarku ne zanimaju sokolovi, nego preko Ivana nastoji doći do njegove majke, iscjeliteljice koja na debelom sjeveru iscjeljuje bolesne uz pomoć instalacija-fetiša od pruća. Ivan majku prezire, smatra je opskuranticom i ne može joj oprostiti što ga je ostavila kad je bio dijete. Film paralelno prati dvije fabularne linije - put novinarke i Ivana na Arktik, te flashbackove na djetinjstvo.
“Aloft” bi se telegrafski mogao opisati kao “Stalker” za ateiste. No, nipošto ne mislim da je film Claudije Llose i blizu onako dobar kao filozofski SF Andreja Tarkovskog. Nažalost, Llosa je redateljica sklona pretrpavanju. Kad je to radila u filmovima zasnovanim na folkloru, to je manje smetalo, no u “Aloftu” Llosa baš ne zna stati, pa u filmu gomila nove šokantne motive, još poetičnih monologa i velikih emocionalnih razotkrivanja, sve dok se sve ne pretvori u komad priličnog “arthouse” kiča.
Srijeda i četvrtak u konkurenciji su donijeli i dva kineska filma kojima je zajedničko da parazitiraju na velikim žanrovima zapadnog komercijalnog filma.
Kineski Mad Max
Prvi od njih je krimić “Crni ugljen, tanki led” režisera Diao Yinana, a drugi centralnoazijski špageti vestern “Ničija zemlja” Ning Haoa. “Crni ugljen, tanki led” klasični je noir koji prati policijsku potragu za serijskim ubojicom koji je u provincijskom rudarskom gradu dekapitirao četvero ljudi klizaljkama. U središtu filma je, tipično noarovski, femme fatale, zgođušna radnica čistionice koja je bila u vezi sa svim ubijenima. Film je pun posveta zapadnoj kinematografiji - ima čak i scenu na uspinjači kao hommage “Trećem čovjeku” - no zadržao je i uvjerljivu lokalnu boju.
Što se pak “Ničije zemlje” tiče, riječ je o kineskom Mad Maxu smještenom u pustinje istočnog Turkestana. Junak filma je kriminalni advokat koji po povratku sa suđenja usred pustinje upadne u krvavu jurnjavu sa švercerima benzina, vlasnicima kupleraja na pumpi i krijumčarima sokolova. Prema Ning Haovu filmu je i Sergio Leone lirski humanist. “Ničija zemlja” je hiperestetizirani, nasilni i mizantropski road movie koji valjda svaka mladokapitalistička kinematografija mora napraviti.