PIŠE JURICA PAVIČIĆ

Sudbine filmova i ljudi jedne sjajne, zanimljive, mrtve kinematografije

Jugoslavenski film, nastao od 1945. do 1990., imao je u posljednjih četvrt stoljeća usud koji pomalo podsjeća na usud djeteta razvedenih roditelja. Od devedesetih godina, svaka je od novonastalih nacionalnih država bivše Jugoslavije počela na osnovu zatečenog korpusa - ponajprije onog vlastitog studija - graditi nacionalnu kinematografiju. Pri tom su uzimale ono što im je pasalo za tvorbu nacionalnog filmskog kanona, a ostalo bi ispljunule van.

To remapiranje je - baš kao svaki razvod - imalo i neželjene žrtve. Što ćete - recimo - s filmom kao što su “Tri Ane”, film hrvatskog režisera i srpskog scenarista koji se odvija u Beogradu, a proizveden je u Makedoniji? Ili s “Kotom 905”, filmom šibenskog režisera koji se bavi borbom srbijanske Ozne protiv zaostalih četnika? Takva filmska “djeca miješanog braka” u post-YU društvima doživjela su istu sudbinu kao i zbiljska djeca iz miješanih brakova: najednom nisu bili ničiji. U svim državama “bivšonije” pisale su se nove i nove povijesti hrvatskog, srpskog, slovenskog i bosanskog filma u koje se takvi “melezi” nisu uklapali.

Nakon desetljeća filmoloških sinteza koje su se selektivno bavile pojedinim ex-YU nacionalnim kinematografijama, ovih je dana izišla knjiga koja se nakon dugo vremena jugoslavenskom kinematografijom bavi naprosto kao - jugoslavenskom. Riječ je o knjizi “Leksikon YU filma” (Ljevak, Zagreb, 2016) koju potpisuje filmski kritičar ovog lista Nenad Polimac. Pripadnik kruga kritičara oko časopisa Film, suautor niza monografija o redateljima poput Bauera ili Berkovića, te višedesetljetni novinski kritičar, Polimac je od ranih sedamdesetih do ‘90 pratio YU-produkciju dnevno kritički, a o klasicima te kinematografije objavljivao sve to vrijeme eseje i studije. Sad je taj dugogodišnji rad sintetizirao u hibridnu leksikonsku formu.

“Leksikom YU filma” sadrži zapravo nekoliko knjiga u jednoj: on je i antologija, i zbirka eseja, a u sebi sadrži ne jedan, nego čak tri leksikona. U prvom dijelu knjige, Polimac donosi antologiju 70 najvažnijih jugoslavenskih dugometražnih igranih filmova s kraćim esejom o svakom. Potom slijedi segment naslovljen “Bez njih se ne može” u kojem leksikonskom natuknicom predstavlja još 140 filmova koji nisu ušli u “best of”. Treći dio knjige čini biografski leksikon 143 ključne osobe jugoslavenskog filma, počevši od kompozitora Bojana Adamiča, te glumaca Slobodana Aligrudića i Kole Angelovskog, pa do Zafranovića i Milene Zupančič. Posljednji dio knjige čine pak kratki eseji o pojedinim temama vezanim uz jugofilm: od historijata filmskih studija, preko povijesti pojedinih žanrova, stranih produkcija, pa do dva najslavnija pokreta - crnog vala i praške škole. I uz te članke pridodane su leksikonske jedinice o nekim od tipičnih filmova - predstavnika.

Kad se sve to skupa zbroji, ispada da je Polimac obradio oko 220 dugometražnih filmova, dakle gotovo četvrtinu svih proizvedenih (ima ih oko 900). To gotovo trostruko nadmašuje dosad najiscrpniju hrestomatiju jugofilma koju je 2010. načinio Subversive Film Festival, a koju je radilo dvadesetak ljudi. Posao poput Polimčeva doista nitko neće skoro ponoviti.

Kao i svaka antologija, i ova može biti predmet rasprave o ukusima. Ljubitelji “balkanskog Howarda Hawksa” Hajrudina Krvavca začudit će se da u “top 70” nema njegova “Mosta”, Bosanci će se možda požaliti što u užem izboru nisu Janjićevi “Crni biseri”. U najboljih 70 nema - recimo - Paskaljevića. Premda je ukupno obradio nešto više srpskih nego hrvatskih filmova (granicu je nekad teško povući, no omjer je približno 85:75), u “top 70” Polimac je uvrstio više (30) hrvatskih nego srpskih (24) filma. Netko će to možda doživjeti kao kroatocentričnost, no prije je riječ o tome da je posljednjih desetljeća naša filmska historiografija jako revalorizirala klasične hrvatske filmove 50-ih. Oni su postali kudikamo više dio lokalnog kanona nego srpski filmovi iz 50-ih koji su ostali u sjeni veličanstvenog “crnog vala”.

Središnji, biografski leksikon istraživački je najvredniji dio knjige. On je i iscrpniji i bolji od do sada dostupnih srodnih izdanja - hrvatskog Filmskog leksikona LZ Miroslav Krleža te leksikona u “20. veku srpskog filma” Petra Volka. Osobitu mu vrijednost daje činjenica da se autor nije bavio samo režiserima, nego i skladateljima, scenaristima, te danas pomalo zaboravljenim zvijezdama poput Tamare Miletić ili Špele Rozin. Leksikonu se mogu uputiti samo dvije moguće zamjerke. Jedna je što u njoj nema utjecajnih kritičara (poput - recimo - Vicka Raspora) i šefova studija (poput “legendi” Ratka Draževića ili Sulejmana Kapića). Druga je što biografije staju s krajem SFRJ. Među zastupljenima u leksikonu - naime - mnogo je onih čije su biografije nakon ‘90 dobile neočekivan politički ili kreativni obrat, obrat koji na njihovu jugo-karijeru baca drugo svjetlo.

S obzirom na to da se Polimčeva knjiga sastoji od leksikona filmova i biografskog leksikona, u njoj ne postoji ono što bi inače bio sastavni dio općeg leksikona: članci o stilskim grupama (npr. Praška škola, crni val), o produkcijskim kućama (npr. Jadran film) ili žanrovima. Svjestan tog manjka, Polimac na kraju knjige donosi niz kraćih eseja koji se bave tim temama.

U posljednjem od njih - naslovljenom “Umjesto pogovora” - polemizira s “općim istinama” o jugofilmu. Relativizira tezu o srpskom filmu kao bitno boljem od hrvatskog. Pokazuje kako je legenda o velikom zajedničkom tržištu pokatkad preuveličana, jer hitovi nisu uvijek podjednako prelazili republičke granice, a po njegovom su se mišljenju čak i prije same države 80-ih počeli raspadati zajedničko tržište i ukus. Polimac opovrgava kao mit i “istinu” kako su nakon uspješne jugoslavenske kinematografije nastale nove - male, jadne i neuspješne. Pokazuje s dosta čvrstih argumenata kako su posljednja desetljeća zapravo jako uspješna za ex-YU filmaše koji nižu čak i veće uspjehe nego nekad.

“Leksikon YU filma” knjiga je koju će svaki kritičar, student ili filmofil imati pri ruci, uz radni stol. No, pored toga, to je i jako zabavna knjiga koja nas usiše u labirint sudbina filmova i ljudi jedne sjajne, zanimljive, mrtve kinematografije.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
28. travanj 2022 04:37