Novi film Clinta Eastwooda “Čudo s Hudsona” istodobno je vrlo jednostavno ali i vrlo komplicirano ostvarenje. Njegovog naslovnog junaka (izvorni naslov je “Sully”) možda se još sjećate: 15. siječnja 2009. Chesley Sullenberger po nadimky “Sully”, pilot sa 42 godine staža, upravljao je putničkim zrakoplovom kompanije US Airways koji je upravo poletio s njujorškog aerodroma LaGuardia, no tek što su se približili Hudsonu ispriječilo se jato gusaka i onesposobilo oba motora. Trebalo je reagirati u trenu, Sully je procijenio da nemaju šanse vratiti se niti stići do obližnje piste udaljene samo 11 km, jedina im je preostalo sletjeti u rijeku. Temperatura vode bila je dva stupnja, zraka minus jedan, ukratko čista ledara, no unatoč tome svi putnici i posada uspjeli su izaći iz zrakoplova koji je neko vrijeme plutao na rijeci, a zahvaljujući brzoj intervenciji gradskih službi svi su završili na sigurnom, ukupno njih 155, uključujući i Sullyja. Pilot je poslije proglašen junakom godine, što je imalo posebnu rezonancu u razdoblju neposredno nakon jezive ekonomske recesije 2008.
Čitav taj događaj nije previše dugo trajao, jedva pola sata, o njemu se naveliko raspredalo u medijima, tako da nije baš bila laka ni posve razumljiva odluka da se iz toga napravi skupi holivudski film. Eastwood je, međutim, uspio, neće to biti hit u rangu njegovog prethodnog ostvarenja “Snajperist”, ali će biti posve solidno gledan, dovoljno da se ne govori o podbačaju.
Fokus priče je, dakako, na Sullyju, ima nešto malo razvlačenja radnje kada se ubace flashbackovi iz njegovih mladenačkih dana, no to traje kratko. Ono što je manje poznato je igra živaca koja se odigrala neposredno nakon nesreće. Putnički zrakoplov je, naime, skupa igračka, osiguravajuća društva znatno bi se drugačije ponašala da se uspjelo ustanoviti da je u pitanju bila greška pilota, što Sully nikako nije htio dozvoliti. Središnja točka drame je sjednica komisije za prometnu sigurnost koja treba odlučiti je li Sully povukao dobar potez ili ne, tim više što su kompjutorske simulacije pokazivale da je mogao spasiti zrakoplov. Da je to ustanovljeno sa sigurnošću, pilota bi umirovili bez otpremnine, što bi u tim vremenima značilo katastrofu za njega i njegovu obitelj.
Eastwood režira film kao dokudramu, jedini ustupak su kratke scene u kojima junak sanja udar zrakoplova o njujorške nebodere, naracija je skokovita, vraća se unatrag i ide unaprijed, ali je vrlo pregledna, a o likovima (osim o Sullyju) doznajete samo ono što vidite na ekranu: kao u televizijskoj reportaži. Velika vrlina tog postupka je podigravanje Sullyjeva herojskog čina, njemu ide na živce sva ta medijska halabuka, a Tom Hanks ga igra majstorski, samozatajno i bez suvišnih gesti. Kada se na odjavnoj špici krajnje neformalno pokažu pravi putnici i njihov pilot, tek tada shvatite što je izbjegnuto i što je Sully zapravo napravio.
Impresivan film o nemogućnosti stvarne analize junačkog čina, koji - ukoliko ste u prilici - svakako pogledajte u zagrebačkom IMAX-u, jer je većim dijelom snimljen IMAX kamerama.