Tereza je mlada udana žena koja ima životne probleme - kakve, a i kako će se s njima izboriti za svoj identitet i sreću - to nerado otkriva redatelj filma “Tereza 37” Danilo Šerbedžija. Ali pokazat će nam to Lana Barić, prvakinja zagrebačkog HNK, u glavnoj ulozi Tereze, koja je ujedno i scenaristica filma koji se čeka s nestrpljenjem.
Otkazivanja i skraćivanja ljetnih kulturnih događaja možda i neće naškoditi filmu “Tereza 37”. Naime, ovaj film, koji je Danilo Šerbedžija snimio nakon osam godina zajedničkog rada s Lanom i drugima, trebao bi se prikazati u sklopu programa motovunskog festivala. A motovunski je program ove godine zamišljen kao onaj koji - dolazi u vaš grad!
Danilo Šerbedžija, sin Rade Šerbedžije i brat glumice Lucije Šerbedžije, dosad je snimio dva igrana dugometražna filma, “Oslobođenje Skoplja” i “72 dana” prema vlastitom scenariju. Snimao je kratke filmove, dokumentarne, a za neke je dobio i važne filmske nagrade.
Završili ste novi film, ‘Tereza 37’, mnogi koji su ga gledali ga hvale... to je jedan lijep životni trenutak.
- Uvijek je dobar osjećaj završiti film, jer puno ljudi ne zna koliko je to mukotrpan posao. Nitko ne zna da sam prve razgovore o filmu s Lanom imao 2012. Otprilike za godinu, dvije smo išli u Varšavu na radionicu razvijati scenarij... pa na nekoliko natječaja na kojima nismo prošli. Nakon godina stvaranja osjećaj olakšanja je predivan.
Scenarij je napisala poznata glumica, prvakinja HNK Lana Barić.
- Na prvu ruku me osvojila, to je divna ženska priča s kojom sam se odmah osjetio povezan. Jako sam zahvalan Lani, producentici Ireni Marković i Ivani Roščić, jer mislim da je baš Ivanin prijedlog bio da scenarij ponude meni.
Kako vam je bilo ući u ženski lik? K tome, film se bavi nekim sad aktualnim pitanjima, ženskim reproduktivnim moćima i pravima.
- Scenarij je tako kvalitetno napisan da je lako u njega ući. To je studija žene... ali neka si gledatelj sam stvori sliku. Radi se o pokušaju mlade žene da se izbori za svoj identitet, o sukobu s okolinom... obiteljska priča kakvih je stotine oko nas. Junakinja, koju i glumi Lana Barić, nije ni heroj ni antiheroj. Donekle je pod pritiskom okoline jer još nema djece, a obitelj nije obitelj bez djece... Ali to nije problematična obitelj, nego vrlo obična obitelj.
To je vaš prvi film urbane tematike.
- Da, jer ‘Oslobođenje Skoplja’ je Drugi svjetski rat u Skoplju, ‘72 dana’ se događaju u ruralnoj Lici. Jedina urbana priča kratki je film u omnibusu ‘Zagrebačke priče’, ali to je jako intimna, moja priča. Ovaj film je drama i bilo je važno ne pretjerati ni u komičnim, ni u tragičnim scenama. Najbolje je kad se one snime umjereno, što bi rekao moj otac, kao da su se ‘odbile od mantinele’.
Što vam je bilo najteže snimiti?
- Najteže do sada bilo mi je natjerati divnu Miru Banjac na minus deset u Lici da uđe u kadu s mlakom vodom, u filmu ‘72 sata’. Ali ona je profesionalka. A u ‘Terezi 37’... ništa mi nije bilo teško jer je ekipa bila odlična, od glumaca, od Lane Barić, Ivane Roščić, Mare Škaričić, Leona Lučeva i Gorana Markovića, do našeg divnog prijatelja iz Beograda Dragana Mićanovića, pa Gorana Bogdana koji je pristao tu malu ulogu, sestrina muža, odigrati i doći samo zbog toga. Tu je i moje veliko prijateljstvo s Mirkom Pivčevićem, koji je fantastičan snimatelj, tu je Željka Franulović koja mi je uvijek kostimograf, tu su producenti... do mog asistenta Jakova Nole, mladog talentiranog redatelja.
Promijenili ste naslov, nije više ‘Tereza 33’, nego ‘Tereza 37’.
- To su, naravno, njezine godine, a Lana i ja se smijemo jer tako dugo taj film pripremamo da dobro da nije bila ‘Tereza 41’. Realnije i jest da je 37, a kad se pogleda film, shvatit će se i zašto.
Snimali ste u ljetnom Splitu, nije lako...
- Snimali smo 2018., za vrijeme Svjetskog nogometnog prvenstva... Hvala našim producentima što su nam uspjeli naći smještaj. Nismo snimali u centru grada, više nas je zanimao Split 3, Trstenik... Fascinantna je ta arhitektura 70-ih, i filmična, kamera je jako voli.
To je vaš prvi film u kojem vaš otac Rade ne glumi.
- U dugometražnom filmu, da. Nije tu bilo uloge za njega. A da je bilo, zašto ne? On je odličan glumac! Imamo u filmu ulogu oca, ali on mora biti Dalmatinac. I Neven Srdelić je odličan u tome. Kao i Mate Gulin.
Teško se emancipirati od oca?
- Ne, to je čisto stvar uloge, nikad nisam pomišljao da bi on to glumio. A možda to malo gledam i kao sin, znam koliko voli ljeti loviti ribu i biti na miru. Za mene bi sve učinio, pa i to. Ali neka uživa, ja sam našao odlične glumce te uloge.
Što nikad niste nikad uspjeli naučiti od oca, a što je najvažnije što ste naučili?
- Nikad nisam naučio biti tako uporan i imati toliko energije. Koliko on toga stigne u jednom danu obaviti, od privatnih stvari za nas, za djecu, za Lenku do poslovnih stvari, do usluga prijateljima, stalno ga razvlače, ovamo, onamo, on svira koncerte, glumi, igra tenis, leti avionom mjesečno ne znam koliko puta... Ja nemam ni toliku životnu energiju, pa čak ni želju da je imam.
Imate pravo!
- Ja sam sporiji i povučeniji tip. A što sam naučio? Imati neku blagost, praštati ljudima jer mislim da smo svi grešni, radimo gluposti, počevši od mene, i u suštini svih sukoba je ego koji ne želi popustiti. Po njemu sam vidio da je puno bolje kad naučiš oprostiti nego kad nosiš u sebi nešto negativno, neku mržnju, pa makar ona bila i opravdana.
Cijela vaša familija vrti se oko filma, kazališta, glume... vi ste dinastija...
- I oko muzike...
Ali nitko nije u njoj profesionalac.
- Pa je, i Rade, a i ja. Ja sam prije izdao ploču nego što sam snimio film. Od 1987. godine imam bend Greaseballs, s kojim sam imao nekoliko desetaka koncerata u Kulušiću, prošao cijelu bivšu državu, svirali smo neki rock’n’roll, rockabilly, a i danas sviramo. Svirao sam i u Livio Morosin bandu, iako u posljednje vrijeme, otkad sam zaposlen u Zagreb filmu, ne stignem. Muzika je možda i moja najveće ljubav, koliko god da sam lud za filmom. Imam i bend s Goranom Bogdanom, Ivanom Roščić i Jadranom Puharićem, Luni Megumi. Sad smo malo stali, djeca su nas malo zakočila, Ivana i ja imamo po dvoje djece, a s Greaseballsima sviram stalno.
U tom spletu kazališta, filma, glume... što je presudilo da postanete filmski redatelj?
- Dok smo bili djeca, stalno sam glumio, i u ‘Oslobođenju Skoplja’, i u Kazalištu mladih, a Lucija nikako nije htjela glumiti. A onda je na kraju Lucija otišla na glumu, a ja sam upisao filozofiju i starogrčki na Filozofskom. Ne znam jesam li imao strah otići pred tatine kolege koje sam znao od doma, je li to bio strah od neuspjeha, pa sam izabrao grčki, koji sam učio od osnovne škole, jer sam klasičar, i filozofiju... Uvijek sam znao da ću se baviti nekim filmom, kazališnom ili filmskom režijom, a filozofiju sam vidio kao neku dobru bazu za sve. Kad sam diplomirao filozofiju, otišao sam na postdiplomski kod Rajka Grlića u Ohio, na Ohio University, gdje on predaje film, i tamo sam bio četiri godine.
Tamo vam je bilo lakše jer vas nitko ne poznaje?
- Moguće. Sa 18 godina bio sam nekako preustrašen i prebalav da odem na Akademiju...
Kako je izgledao studij na Sveučilištu Ohio?
- Jako puno prakse, snimanja... Za to sam vrijeme snimio nekoliko kratkih filmova, radio na sedam-osam drugih filmova, to je obaveza, prošao sam sve ‘funkcije’ - snimatelja, tonca, producenta, redatelja, montažera... Sa završenom filozofijom, neka mi teorija nije trebala, jer sve počinje i završava s Aristotelom. Koliko god ja profitirao i time, a i svim vještinama koje sam spomenuo, ipak sam možda zakinut što nikad nisam slušao profesora Peterlića, nego sam se morao zadovoljiti njegovim knjigama.
U kazališnoj predstavi ‘Oslobođenje Skoplja’ glumili ste dječaka Zorana. Predstava je bila senzacija u bivšoj Jugoslaviji. Glumio je i vaš otac, a u vašem filmu po istom tekstu Dušana Jovanovića ponovo je Rade, ali i vaša sestra Lucija.
- Da, predstava se 1980-ih u Zagrebu davala u dvorištu Lapidarija i Moši, a proputovala je i cijeli svijet. I stvarno je nevjerojatno da jednom dobiješ priliku filmski režirati tu predstavu. Režirao sam film zajedno s ocem, koji u njemu i glumi... prava obiteljska priča! I Radin životni projekt, cijeli je život govorio da po tom tekstu želi snimiti film.
Iskustvo... dobro?
- Odlično, ali više nikada ne bih ni s kim želio zajedno režirati film!
Uh, zvuči kontradiktorno.
- To je pitanje odgovornosti, jer ja volim, ako sam redatelj, biti odgovoran za sve. Kad radiš četveroručno, onda je sve pitanje kompromisa. Nije to pitanje tko je u pravu, nego je već sama činjenica da redatelj mora raditi kompromis kriva. Svatko ima svoju viziju, one nikada ne mogu biti iste. Bi li film bio lošiji ili bolji da je režirao samo on ili ja? Jer, zaista smo imali odličan odnos. Radio sam s ocem, pa sam izdržao, ali bih li izdržao da to nije bio moj otac, ne znam.
Na kakvom ste filmu odrasli? Žanrovskom ili autorskom, koji više volite?
- To se mijenja. Posljednjih godina puno više volim autorski. Kako rastem, mijenja mi se ukus. Nekim sam se filmovima za koje sam mislio da su mi fenomenalni, kad sam ih ponovo pogledao, razočarao... Na primjer, kao studentu, jedan od najboljih mi je bio film ‘Stanar’ Polanskog. Ponovo sam ga nedavno pogledao. Nije mi to više to. I dalje kvalitetan, ali...
Imate dva sina. Kakav ste otac?
- Imam Ivana od jedanaest godina i Pavla od dvije i pol. Kakav sam? Zabrinut. Stalno se zbog nečega brinem, možda pretjerujem. Ja uživam biti otac, a jesam li dobar, to ćete morati jednog od njih jednom pitati. A i vidjet će se. Sa starijim igram tenis, košarku, kad je kod mene, prođemo zadaće, stvarno je pametan i dobar dečko, nije problem biti mu otac. A ovaj od dvije i pol, njemu je užitak stvarati kaos... počinje slagati rečenice, sav je u dinosaurima, treba sve to pohvatati.
Jeste li upoznali tatine slavne prijatelje, Angelinu Jolie, na primjer?
- Jesam, i Brada Pitta, Naomi Watts i Phillpa Noycea. I svi su oni privatno jako jednostavni i dragi ljudi.
Vjerojatno i Natashu Richardson, koja je poslije tragično stradala na skijanju?
- Oni su i privatno bili naši veliki prijatelji, jer je Vanessa Redgrave, Natashina mama, kuma mojim sestrama i cijela obitelj Redgrave nam je jako bliska. Rade je 1990-ih, kad je otišao u London, živio kod njih u kući s Lenkom. Bila je divna gesta od nje što ih je primila s malom Ninom, mojom sestrom.
Kako vi pamtite te godine?
- Znate što? Loše sam zaboravio, a ono dobro... isto polako zaboravljam. Lucija i ja smo brzo odrasli, sami smo živjeli, mama je dolazila, pomagala nam, kuhala, čistila... bilo je teških stvari za nas, izazvanih politikom, konačno, promijenila se država. Od ružnih telefonskih poziva do prijetnji. Ali, ja sam tada bio student, znate kakav je studentski život - lijep. Da se to sada događa, vjerojatno bih bio puno zabrinutiji.