U sklopu ovogodišnjeg Subversive Film Festivala održat će se i konferencija multimedijalni događaj pod nazivom "Partizanska umjetnost", od 15. do 17. svibnja u Zagrebu, u suradnji sa Srpskim narodnim vijećem povodom netom obilježene osamdesetogodišnjice pobjede nad fašizmom. Dio se konferencije odvija i na Petrovoj gori, gdje je danas napušten divan spomenik Vojina Bakića.
Konferenciju organiziraju Dubravka Zima, Nikola Devčić, Aneta Vladimirov i Nenad Rizvanović. Nenad Rizvanović navodi: "Predvidjeli smo da se na konferenciji govori o nekoliko široko zamišljenih tema: o partizanskoj književnosti, likovnosti, spomeničkoj kulturi filmu, teatru, strip, fotografiji u te folklornoj i popularnoj glazbi. Partizanski pokret i partizanska borba u sklopu NOB-a od 1941. do 1945. predstavljaju jedan od konstitutivnih elemenata hrvatskog društvenog i političkog identiteta i jedan od najvažnijih nacionalnih povijesnih događaja 20. stoljeća. Pa ipak, na suvremenoj hrvatskoj društvenoj sceni partizanski pokret i partizansko nasljeđe nisu samo podzastupljen i sporan fenomen, nego i aktivno negiran. Nakon raspada Jugoslavije, od 1990-ih do danas tematski i značenjski kompleks partizanske borbe vrlo se rijetko pojavljuje u javnome diskursu i tek minimalno u akademskom kontekstu, posve nesrazmjerno povijesnoj i kulturnoj relevantnosti partizanskog pokreta i antifašističke partizanske borbe. Umjesto ozbiljnog proučavanja, partizanstvo je u javnome diskursu prezentirano simplificirano, ikonografski, izvan konteksta i nerijetko posve demonizirano. Ovaj panel stoga želi otvoriti prostor kritičkom i teorijskom promišljanju partizanstva i osobito partizanske umjetnosti – umjetnosti nastale u i o partizanima, što obuhvaća vrlo različita umjetnička područja, prakse, postupke i medije u kojima se na bilo koji način reflektira pojam partizanstva i/ili partizanskog pokreta i borbe".
Mnoštvo je programa, među kojima i sljedeća predavanja: Darko Šimičić: Partizanska umjetnost – crtački dnevnik Odette Steiner, 1944-1945., Ivana Hanaček: Zemljaši u partizanima: kontinuiteti jedne poetike, Nataša Mataušić: Skriveno blago: Zbirka likovnih djela umjetnika-partizana u Savezu antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske u Zagrebu, Prvi kongres kulturnih radnika hrvatske (Topusko, 25.–27. lipnja 1944.) govore: Snježana Banović, Vlaho Bogišić i Ana Hofman, Jurica Pavičić/ Domagoj Janković: Uvod u žanr partizanskog filma, Nikica Gilić: Partizanski film danas – iskustva međunarodne pedagogije, Adrian Pelc (Beč): Kad jurišanti jašu crni val: Delije Miće Popovića i ratna neuroza Jugoslavena, Ivan Velisavljević (Beograd): Invalidnost, partizanska tragedija i film: Ranjeni, bolesni, oštećeni, Sanja Horvatinčić i Lujo Parežanin: Kuća, slovo, papir - Od partizanske umjetnosti do materijalne kulture NOB-a, Ana Dević: Partizanska tijela: Ikonografija ljudskih gesta unutar otpora i revolucionarne borbe, Željko Luketić: Prostori žanrovske subverzije unutar diskografije partizanske i rodoljubne glazbe Đorđe Matić: Ćao bela/ Bella ciao, Ivica Ivanišević: Po šumama i gorama, tiskarama... da samo neke od njih izdvojimo.
Darko Šimičić priredit će i izložbu Odette Steiner,Crteži 1944 – 1945, u SKD Prosvjeta. Među ostalim, navodi: "Ime Odette Steiner nepoznato je na lokalnoj umjetničkoj sceni. Zabilježeno je tek usputno, u nekim zapisima Josipa Vanište ili u katalogu Prve izložbe Udruženja likovnih umjetnika Hrvatske 1946. g. Njeno ime navedeno je i katalogu Izložbe umjetnika partizana u Umjetničkom paviljonu u ljeto 1945.g., ali ne među izlagačima nego među umjetnicima i likovnim radnicima koji su bili u partizanima no njihovi radovi nisu izloženi. Prema tom katalogu, u partizanima je bilo 48 umjetnika i 4 umjetnice: Lela Čermak, Cvijeta Job, Stela Skopal i Odette Steiner. Danas kad je njezina biografija i umjetnički rad djelomično poznat, možemo pokazati dio sačuvanih crteža nastalih 1944. i 1945. godine. Tada se Odette zajedno sa suprugom Ivom Steinerom, nakon višegodišnjeg putovanja od Pariza preko Španjolske, sjeverne Afrike i Italije priključila partizanskom pokretu. Njemu je bila dodijeljena funkcija u ZAVNOH-u, a Odette je s njim dijelila zajedničku sudbinu života tijekom rata i nakon oslobođenja.
Crvena petokraka
Premda su živjeli u teškim uvjetima i u stalnom pokretu, Odette je u trenucima predaha bilježila ratnu svakodnevicu. Tako su nastali jednostavni crteži olovkom na nepravilno izrezanim manjim papira, ponekad popraćeni kratkim komentar na francuskom jeziku. Poput nekog pustolovnog stripa vidimo glavne likove, Odette i Ivu u stalnom pokretu. Ona ga drži pod ruku, obučeni su u šinjele i hlače, na nogama su im bakandže. Ivo na glavi ima partizansku kapu, dok Odette nosi francusku beretku: na njima su crvene petokrake. Zajedno sa suborcima dijele neizvjesnu ratnu sudbinu, prolaze kroz nepristupačne terene, plove u krhkim barkama, susreću druge suborce i narod u zbjegu. Svakodnevica nimalo nije nalik nekom spektakularnom ratnom filmu. Vidimo ih u zbjegu na volovskim kolima, kako guraju pokvareni kamion ili pješače opasnim terenom. Ponekad prizor izaziva tjeskobu, nemir, osjećaj izgubljenosti. Okupljeni partizani pričaju o proteklom vremenu, o proživljenom strašnom nasilju. Oni spavaju na podu, jedu iz iste zdjele. Na jednom crtežu Odette i Ivo prolaze pored putokaz koji pokazuje smjer prema nekom neodređenom Negdje".
Među ostalim njezina biografija bilježi: "Odette Cabalé je rođena 1899. u Le Hâvre, Francuska. Bila je udana za nadrealističkog slikara André Massona, imali su kćerku Lily. Nakon rastave od Massona, slikala je nadrealističke slike potpisane muškim imenom Jean Odet. Odette Masson je lik na nekim fotografijama Man Raya. U Parizu je upoznala Ivu Steinera. Nakon nacističke okupacije oni napuštaju Pariz, oni bježe prema Jugoslaviji preko Španjolske, Maroka i Alžira. Ivo i Odette Steiner su se vjenčali 1943. godine. U Alžiru stupaju u kontakt o predstavnicima NOV Jugoslavije...".
Ivana Hanaček predaje na temu "Zemljaši u partizanima": "Udruženje umjetnika Zemlja temeljito preoblikovalo konvencionalne obrasce reprezentacije karakteristične za buržoasku umjetnost – zamjenjujući ih prikazima rekvizicija, gladi, urbane periferije, beskućnika, prosjaka, zatvorenika, seljaka, proletera - slojeva s društvenog dna. No, njihova intervencija nadilazi puku zamjenu ikonografskih motiva. Iako je socijalno angažirana motivika neizostavna u analizi socijalno angažiranog umjetničkog djela, važno je naglasiti da je Zemlja radikalno izmijenila i načine proizvodnje, distribucije i recepcije umjetnosti. Time su njezini članovi načinili radikalan iskorak iz okvira buržoaskog modernizma prema angažiranoj avangardnoj i realističnoj poetici.
Ipak, njihova avangardnost, definirana zahtjevom za ponovnim povezivanjem umjetnosti sa stvarnim životom, razvijala se unutar ograničenih uvjeta stalnih društvenih i ekonomskih kriza te uspona fašizma. Tijekom revolucionarne narodnooslobodilačke borbe stvorene su okolnosti koje su omogućile punu realizaciju ranije iznesenih programatskih zahtjeva Zemlje. U svom izlaganju, preispitujem poznatu, ali višestruko osporavanu, tezu našeg velikog povjesničara umjetnosti Grge Gamulina iznesenu 1945., godine da su naši umjetnici, zahvaljujući iskustvu Zemlje, u rat ušli "spremni". To nas poziva da razmislimo o kontinuitetu između zemljaške umjetnosti i partizanskog angažmana, i da pritom uzmemo u obzir širu definiciju realizma – ne kao stilske ili formalne kategorije već kao angažiranog odnosa prema stvarnosti i društvu, kako to tumači teoretičar Fredric Jameson.
Nataša Mataušić, najavljuje predavanje: Zbirka likovnih djela u vlasništvu Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske sadrži 45 predmeta: 38 slika i sedam skulptura. Radovi su to značajnih hrvatskih umjetnika poput Vladimira Becića, Zlatka Price, Nikole Reisera, Marijana Detonija, Antuna Augustinčića, Vanje Radauša, Velibora Mačukatina, Tomislava Ostoje i drugih...
Antifašistički otpor
Rješenjem Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode, zbirka je upisana u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske, u Listu preventivno zaštićenih dobara I kao što navodi Snježana Pavičić, dugogodišnja voditeljica Likovne zbirke MRNH, odnosno Likovne zbirke 20. stoljeća HPM-u koja je stručno obradila sve predmete ove zbirke: "Likovni umjetnici poput Antuna Augustinčića, Marijana Detonija, Krste Hegedušića, Oskara Hermana, Ede Murtića, Zlatka Price, Vanje Raduša, Andrije Maurovića, Stele Skopal i mnogih drugi angažiraju se svojim umjetničkom stvaralaštvom (crteži, grafike, akvareli, rjeđe ulja na platnu, plakati, leci, parole, ilustracije za tiskovine, matrice za linoreze) na promicanju ideja antifašističkog otpora. Ali u svojim radovima ostaju vjerni svojim likovnim orijentacijama (naiva, ekspresionizam, nadrealizam, intimizam) i zadržavaju, unatoč ratnoj zbilji svoju kreativnu autonomnost. Po broju sudionika i broju sačuvanih radova ratni je opus hrvatskih umjetnika izuzetan u širem europskom kontekstu. Uostalom i u likovnoj umjetnosti nastala su djela koja su do danas izdržala sva estetska mjerila i postala, sama po sebi, dokument o učešću njihovih tvoraca u stvarnim događajima."
Nadalje izlaganje Ivana Velisavljevića "Invalidnost, partizanska tragedija i film: Ranjeni, bolesni, oštećeni" temelji se, kako navodi. "na tezi da invalidna tijela nisu iznimka u ideološkoj matrici jugoslavenskog partizanskog filma, već njeno sržno unutarnje proturječje – proturječje koje ne može biti uklonjeno, ali ni potpuno integrirano. Invalidna, ranjena i oštećena tijela u tim filmovima ne predstavljaju odstupanje od mita Narodnooslobodilačke borbe, već njegovu dubinsku tenziju, onu koja mit ne razgrađuje već ga produbljuje, pružajući mu humanističku osnovu i etičku složenost".
Ranjeno tijelo
Kako pojašnjavaju: "u spektaklima poput Sutjeske (Delić, 1973) i Bitke na Neretvi (Bulajić, 1969), i pored monumentalnosti narativa, stalno izbijaju slike ranjenih i oštećenih tijela, bilo kao masa koje bježe iz obruča, ili kroz figuru ranjenog Tita, koji postaje simbol borbenosti unatoč fizičkoj slabosti. Progon iznurenih ranjenika, odsijecanje udova, čuveni tifusari poludjeli od želje za borbom – slike su koje ne funkcioniraju kao propagandne ilustracije, već kao svjedočenja o krajnjoj točki ljudske izdržljivosti i o cijeni pobjede koja ostaje neotkupiva čak i u trenutku trijumfa. Filmovi modernističkog tipa, poput Kroz granje nebo (Janković, 1958), Tri (Petrović, 1965) i Pogled u zjenicu sunca (Bulajić, 1966), dodatno potkopavaju stabilnost herojskog diskursa: tijelo borca u njima nije idealizirano, već prikazano kao mjesto raspadanja, unutarnje nesigurnosti i egzistencijalne praznine. Upravo ta ambivalencija – herojstvo lišeno idealizacije, rana koja nije izbrisana iz narativa, patnja koja nije pretvorena u dogmu – omogućava tim filmovima da zadobiju osobine tragedije u klasičnom smislu: nije riječ o porazu revolucionarne ideje, već o suočenju s njenim granicama i istovremenom afirmacijom njenog najdubljeg smisla. U filmovima iz 1970-ih, pak, poput Vrhova Zelengore (Velimirović, 1976) i Partizana (Janković, 1974), plasiranih na inozemno tržište, može se vidjeti i promjena odnosa spram ranjenog tijela: ono više ne funkcionira kao herojski ožiljak već kao senzacionalni, gotovo bizarni višak – svjedodžba o nerazrješivoj pukotini između ideala revolucije i stvarnosti rata...".
Ta tijela onemogućavaju zatvaranje naracije u ideološki skladan zaključak: ona ostaju kao trajni trag boli, smrti i fizičke destrukcije. U slovenskim Vratiću se (Vrnil se bom, Gale, 1957) i Zabavi (Veselica, Babič, 1960) invalidni poslijeratni borac postaje simbol suvišnosti – ne sudjeluje više u projektiranoj svijetloj budućnosti, već podsjeća na njenu nemogućnost da poništi lično iskustvo stradanja.
Đorđe Matić predavat će o pjesmi "Bella ciao". Među ostalim piše: "Kad smo u Mostu (1969) Šibe Krvavca prvi put čuli Borisa Dvornika – "Zavatonija" – kako je zajedno sa Igorom Galom zapjevao "una mattina, mi son svegliato... e ho trovato l‘invasor", stihove besmrtne Bella ciao, nešto je prošlo kroz djecu i adolescente koji su rasli sedamdesetih godina, nešto neobjašnjivo, uzbudljivo, kao kakva struja. Stvorena je tada u trenu jedna od onih točaka rađanja buduće kolektivne memorije, nešto što će se prenositi kao dio nasljeđa jedne zemlje u svom zenitu.
Daje i odgovor na pitanje koje je postavio, zašto se kod nas ova pjesma toliko primila: "Zbog neobičnog, neočekivanog kontrasta.
Bella Ciao
Naviknute na teške narodne, dinarske napjeve kojima su garnirani mučni i naturalistički domaći ratni filmovi, gdje je sve arhetipsko i stravično pa time i muzika koja prati prizore, plijenila je radosna lakoća talijanske pjesme, čak i kad u završnim stihovima kaže "sahrani me u planini pod sjenkom lijepoga cvijeta". Njena mediteranska ponesenost unutar ionako razigranog, skoro stripskog Šibinog partizanskog vesterna, bila je kao dah olakšanja u kontekstu makabričnosti državnih filmova na zadatu temu ili pak "problemskih" ratnih filmova.
Nastavlja; Frajerska lakoća Borisa Dvornika koji pjeva Bella Ciao – dok postavlja eksploziv! – prije je išla uz Leea Marvina iz Wandering Star, ili britansku koračnicu iz Mosta na reci Kvaj, ili uz Otpisane i onaj šaftovski aranžman Miće Markovića u potpunom anakronizmu vah-vah gitarske pedale i soul-puhača u radnji smještenoj u 1941, nego što bi išla uz Na Kordunu grob do groba i Nas dva brata oba ratujemo".
Pojašnjava kako je melodija uzeta od starog dječjeg napjeva, "s promijenjenim stihovima ona jeste bila borbena himna nekoliko odreda talijanskih partizana iz Romanje, Pijemonta (!), Modene i Bolonje, ali po istraživanju tamošnjih etnomuzikologa i povjesničara pjevana je u tako ograničenom geografskom krugu da je mogućnost da bi pjesma u ratu nekako stigla u Jugoslaviju, makar i preko naših "garibaldinaca", bila gotovo jednaka nuli".
Po svoj prilici došla je drugačijim putem, gorčim naravno, na štetu uspomena i plemenitih želja.
Pjesma Bella Ciao prvi put je prodrla u svijet tek nakon rata, i to 1947. iz Praga, gdje je održan prvi od "svjetskih festivala demokratske omladine", koji će svoju reprizu imati u Budimpešti 1949, a zatim u Berlinu 1951. Prvu partizansku verziju objavio je 1962. godine, legendarni francuski šansonijer i glumac Yves Montand, i sam toskanskog porekla, rođen kao Ivo Livi.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....