Vijest je za upućene djelovala poput tektonskog poremećaja. U utorak je šef Disneyja Bob Iger objavio da njegova kompanija neće produljivati ugovor s Netflixom, jer će u 2019. pokrenuti istu takvu uslugu koju će puniti vlastitim proizvodima. Štošta toga događalo se početkom tjedna, u ponedjeljak je, primjerice, Netflix otkrio da je kupio Millarworld, tvornicu stripova Michaela Millara, koga je Ted Sarandos iz “streaming” giganta opisao kao suvremenu inačicu Stana Leeja. Usporedba nije bila slučajna, Lee je zaštitni znak Marvela, čije stripove Disney nemilice ekranizira (“Iron Man”, “Thor”, “Ant-Man”, “Osvetnici” i dr.), Millar nema takve adute, ali su filmovi “Wanted”, “Kick-Ass” i “Kingsman” odlično prošli na tržištu (potonja dva nadahnuto je ekranizirao Matthew Vaughn), a Millarworld raspolaže s još bar osamnaest stripova koji čekaju na filmsku adaptaciju. Dan kasnije, Iger je najavio raskid s Netflixom, ali je morao otrpjeti i nezadovoljstvo dioničara činjenicom da je Disneyjev kvartalni obračun za 180 milijuna dolara manji u odnosu na prošlu godinu: nikakvo čudo, lani su imali megahit “Ratovi zvijezda: Sila se budi” koji je zgrnuo preko dvije milijarde dolara bruto, a ovogodišnji “Rogue One” skupio je upola manje. U srijedu su, pak, na Wall Streetu pale dionice, kako Disneyja (4,6 posto), tako i Netflixa (3 posto), no tek u dogledno vrijeme doznat ćemo koliko je raskid štetio jednom a koristio drugom partneru.
Bogat ugovor
Ugovor između njih, vrijedan 900 milijuna dolara, pripremljen je još 2012., s time da će postati aktualan tek 2016. i trajati tri godine, sve do kraja 2018. Zato je Netflix prije dvije godine razmjerno hladnokrvno otrpio odlazak filmova MGM-a, Lionsgatea i Paramounta iz svoje ponude, serijali “Igre gladi” i “Nemoguća misija” bili su, istina, dobri aduti, ali sve se dalo otrpjeti kada je uskoro trebalo početi korištenje Disneyjeva kataloga. Najviše su mu značili Disneyjevi i Pixarovi crtići koji su privlačili, kako klince, tako i njihove roditelje, i u tom razdoblju Netflix je znatno povećao broj korisnika: prava su, istina, vrijedila samo za Ameriku (kod nas, recimo, te filmove prikazuje kabelski kanal HBO a ne Netflix), ali američko tržište bila je baza iz koje je ta kompanija krenula u osvajanje svijeta: njezine su usluge danas dostupne u preko 200 zemalja.
Posljedice raskida ugovora Netflix će osjetiti tek u drugoj polovici 2019., a dotad je još mnogo vremena: itekako će mu značiti što je otkupio 6 ekskluzivnih emisija s Davidom Lettermanom, ima i novu humorističku seriju Jerryja Seinfelda “Komičari u autima dobivaju kavu”, a situacija s filmskim pravima toliko se mijenja da nitko ne zna što će biti za dvije godine. Uostalom, američka kabelska mreža Starz je 2016. izgubila Disneyja (koji je prešao Netflixu) i broj pretplatnika joj se uopće nije smanjio.
Smanjena produkcija
Disney je u čudnoj poziciji. Kompanija se počela razgranavati vrlo ambiciozno, najprije je 2007. kupila Pixar, najbolju holivudsku radionicu animacije, čije je proizvode dotad samo distribuirala, a zatim se 2012. domogla i Lucasfilma, u kojem je nastao serijal “Ratovi zvijezda”. Umjesto sporog i odmjerenog ritma koji je zadovoljavao Georgea Lucasa, disneyjevci su nabili produkciju od jednog naslova godišnje, bez obzira na to bio to regularni izdanak franšize ili njezin odvojak. Nimalo čudno što su im filmovi prošle godine u svijetu ostvarili promet od sedam milijuna dolara.
Situacija u kompaniji i dalje nije tako loša. Filmovi su joj i ove godine najviše zaradili (milijardu i 394 milijuna dolara samo u Americi), no produkcija je vrlo smanjena, predstavljeno je samo 6 novih naslova, uz jednu iznimku, sve drugo su blockbusteri, što znači skupi projekti koji vežu kapital i po tri-četiri godine. Nijedan nije financijski promašaj (eventualno će peto izdanje “Pirata s Kariba” nešto teže ostvariti profit), ali mnogo je zdraviji primjer Disneyjeva konkurenta Universala, koji je s tri filma malog ili srednjeg budžeta - “Bježi!”, “Podvojen” i “Djevojačko putovanje” - zaradio 400 milijuna dolara bruto i imao čak deset prinova u 2017. Televizijska produkcija stagnira (Disney je vlasnik TV mreže ABC s nacionalnom frekvencijom, no troškovi se povećavaju, a ne prati ih odgovarajuća zarada), dok je najbolja situacija u zabavnim parkovima - osobito onima u Šangaju i Parizu - gdje je promet porastao 12 posto.
Još se ne zna kako će izgledati Disneyjeva “streaming” usluga, koja će startati 2019. i uključivat će uglavnom njegove i Pixarove crtiće: kako produkcija u tom razdoblju uključuje “Ledeno kraljevstvo 2”, “Priču o igračkama 4”, igranu verziju “Kralja lavova” i “Dumba”, zasigurno će u trenu skupiti velik broj pretplatnika. Marvelovi filmovi i serijal “Ratovi zvijezda” bit će prodani najboljem ponuđaču, pa bio to i Netflix, ali ovaj put za mnogo veći iznos. Također, Netflix će i dalje nuditi serije napravljene prema Marvelovim stripovima, kao što su “Jessica Jones”, “Luke Cage” i “Iron Fist”, jer Disney na njih ne posjeduje prava, a o tome koliko su unosni, dostatno govori neprovjereni podatak (Netflix ne objavljuje rezultate gledanosti svojih proizvoda) da je “Daredevil” mnogo traženiji od nagrađivane “Kuće od karata”.
Zašto se Disney zapravo odlučio za raskid ugovora s Netflixom? Vjerojatno stoga što je zaključio da je “streaming” preko noći postao najpopularniji način konzumiranja filmova i serija. Nužno je proširiti djelatnost na ona područja koja gledatelje najviše zadovoljavaju, a dostatan im je povod da je Netflix tako izgradio svoj imperij: prije toga bili su tek velika videoteka. Osim toga, tijekom prošle godine 5 kabelskih kompanija izgubilo je 527 tisuća pretplatnika, a Netflix je u tom istom razdoblju povećao broj pretplatnika na nešto preko milijun, i to samo u Americi. Sada ih u čitavom svijetu ima 104 milijuna, međutim, i dalje se brine samo za velika tržišta, dok mala, poput našeg, i dalje ignorira, nudeći uz svoje filmove i serije, samo engleske podnaslove.
Hrvatska pravila
Gledatelji su očito procijenili da su digitalne platforme prava stvar, na njima je ugodnije gledanje odabranih sadržaja negoli u kinima ili na kabelskoj televiziji: taj jaz među njima samo raste. Veliki minus koncepta da svaki jaki proizvođač ima vlastiti “streaming” povećanje je nameta na džepove potrošača: prosječnom Amerikancu više neće biti dovoljni Netflix, Amazon i Hulu, nego će uskoro morati plaćati pretplatu i za Disneyja i tko zna koliko još novih ponuđača.
U nas se “streaming” probija prilično samozatajno, nešto je pompoznija kampanja uložena jedino u Pickbox i HBO GO, a Netflix i Amazon pojavili su se dosta samozatajno, ne nudeći ni dio onoga što imaju njihovi američki korisnici. Naše je tržište, međutim, donekle različito jer je ilegalni “streaming” i dalje u velikom zamahu, pa zašto plaćati nešto što ionako možete dobiti badava. Od Amerike nas dosta toga dijeli, no ne bi se trebalo čuditi ako uskoro počnemo igrati prema njihovim pravilima.