Danas ne biste smjeli propusti film "Djeca magle" (međunarodna konkurencija, 19.00, dvorana 4) jer tako zanimljivu etno studiju već dugo nismo vidjeli. Redateljica Diêm Hà Lê rođena je 1991. u planinama sjeveroistočnog Vijetnama, pa joj je zasigurno bila bliska tema o djevojčicama s planina sjeverozapadnog dijela zemlje koje mogu završiti u braku već s 12 godina, dok se 14 godina smatra normalnom dobi za vjenčane zavjete. Tamo naime postoji tradicija "otimanja nevjeste" uoči lunarne Nove godine, pomalo je zafrkantska ali zna biti i prilično ozbiljna, pogotovo ukoliko je muška strana zapela za brak. Nevolja je što su tako mlade cure prevrtljive, protagonistica filma Di navela je dečka iz susjednog sela da je otme, a onda se predomislila. Njezina majka je u dvojbi, s jedne strane rado bi zbrinula kćer, a s druge – tko će se brinuti za svinje, hraniteljice obitelji, kad se sredovječna gospođa napije. Na svog muža ne može računati jer je taj stalno pod utjecajem alkohola. "Djeca magle" su sa socijalnog aspekta nevjerojatno intrigantna, čini vam se da protagonisti žive u zabiti u koju nije prodro ni tračak civilizacije, a opet, svi nose majice sa stranim natpisima, imaju mobitele, znaju što je to Facebook i neprestano se zadirkuju o seksualnim iskustvima. Redateljica je snimala film najmanje tri godine, to je razdoblje koje obuhvaća narativni okvir, pa ne čudi što se tako zbližila sa svojim junacima, da oni uopće i ne primjećuju kameru, koja je pritom fascinantna. Na najvažnijem dokumentarnom festivalu IDFA "Djeca magle" dobila su posebno priznanje u kategoriji najboljeg debitantskog filma.
Dokumentarac "Rovovi" (međunarodna konkurencija, 20.00, dvorana 1) iznimno je aktualan, jer je sniman prije dvije ili tri godine, a situacije koje gledamo u njemu ponavljaju se upravo danas. Odigrava se u Donbasu, gdje se mladi Ukrajinci bore protiv separatista koje podržava Rusija, neprestano kopaju rovove koji im jedini jamče sigurnost protiv neprijatelja, a zapravo je sam boravak na ratištu prilično monoton. Povremeno ih uznemire pokreti neprijatelja, koji mogu rezultirati smrću ili teškim ozljedama (jednom Ukrajincu spaljeno je 65 posto tijela), no i oni znaju uzvratiti napad. Ipak, većim dijelom samo sjede u rovovima i grade nove, promatraju okolicu, a živnu kad se među njima pojavi sredovječna bolničarka, neki bi joj rado udvarali, ali ih ona brzo upozori da bi im mogla biti majka. Dokumentarac je uglavnom crno-bijeli, boja se pojavljuje tek u završnici, no nije ni trebala, jer se film koji je kao svoj debitantski rad režirao Francuz Loup Bureau, inače ratni izvjestitelj, ne doima depresivno.
U regionalnoj konkurenciji treba upozoriti na češko-talijanski dokumentarac "Bratstvo" (21.00, dvorana 4), koji je nagrađen u Locarnu i u Jihlavi. Režirao ga je Francesco Montagner, diplomirao je na praškoj akademiji FAMU, gdje sada i predaje, ovo mu je drugi dugometražni film, no neobično je da se usredotočio na mušku obitelj koja živi u brdima Bosne. Otac Ibrahim vjerski je fanatik, na kraće vrijeme otišao je u Siriju, da vidi "kako je tamo", no po povratku je dobio dvije godine zatvora, jer se sumnjalo da se borio na strani ISIS-a i regrutirao vojnike. Prije odlaska na robiju sinovima je podijelio zaduženja, jedan se mora brinuti za ovce, drugi mu pomagati i usput pronaći zaposlenje, a treći ima zadatak završiti školovanje. "Bratstvo" prati njihovu zajednicu, samo jedan od njih želi ostati pastir, dok druga dvojica imaju različite interese, svakako ne one koje im je namijenio otac. Film je promatrački, samo niže situacije u kojima se oni zatječu i morate sami ocijeniti kako će u njima reagirati. Dolje u mjestu imaju disco klub u kojem se skuplja mlađarija, očito je da oni tu ne pripadaju, ali nije baš ugodno ni u brdima među ovcama: njih je sve manje, jer momci slabo paze na njih. Najmlađi brat je iznimno šutljiv, pogotovo kad se otac vrati iz zatvora, ali on jedini poduzima odlučnu akciju.
Najvrjedniji film danas je svakako "Oprosti" kineskog redatelja Zhao Linga (Majstori doxa, 22.00. dvorana 1). Potonji je pobijedio na ZagrebDoxu 2010. s filmom "Pečat" i uživa iznimnu reputaciju među suvremenim autorima dokumentaraca. Očito je to već iz ostvarenja "Oprosti" koji više podsjeća na esej negoli na klasični dokumentarac. Započinje u Japanu, koji su 2011. pogodili snažan potres (devet stupnjeva) i tsunami te oštetili tamošnju nuklearnu elektranu u Fukushimi. Dok na ekranu pratimo svakodnevicu postarijeg bračnog para iz Fukushime, muškarac se sjeća da je tog jutra zapazio nešto neobično, oko cvijeća nisu zujale pčele, one kao da su predosjetile da se u daljini dogodilo nešto strašno. Redateljeva ekipa uputila se i u Černobil, usprkos strogoj zabrani tamo još uvijek ima ljudi, istina jako malo, i to staraca, koji lutaju pustim ulicama, pazeći da se ne udalje suviše od svojih kuća.
Zračenje iz razorenih nuklearnih elektrana u Černobilu pogodilo je i susjednu Bjelorusiju, gdje roditelji ne znaju što će s defektnom djecom, što se ne spominje na redovnim godišnjim paradama u Minsku. U Kazahstanu postoji nuklearno jezero, a nakon još nekoliko primjera diljem svijeta (između ostalog u Njemačkoj i Finskoj), slijede obeshrabrujući natpisi "Što više imamo, to više želimo", i "u 2020. rade ukupno 442 operabilna nuklearna reaktora".