Kad mladi filmaši pitaju Marshalla Curryja što čini dobru ideju za dokumentarac, on im kaže: “Neke su priče sjajni tekstovi za The New Yorker, ali nisu filmovi.” Bilo je samo pitanje vremena kada će se redatelj naći u situaciji da iskuša vlastitu mudrost s filmom The New Yorker at 100, novim Netflixovim dokumentarcem koji govori baš o tom časopisu, piše The Guardian.
Film podiže zastor s tog mističnog medijskog pogona. Curry i njegova ekipa proveli su godinu dana kopajući po arhivima, prisluškujući produkcijske sastanke, prateći slavna autorska imena, a nijedno u industriji nije cjenjenije od urednika Davida Remnicka, dugogodišnjeg voditelja časopisa.
Curry se nadao, piše list, da će zabilježiti nervozu zaposlenika dok pokušavaju stići rok za jubilarno, stoto izdanje magazina iz veljače 2025. godine, no prizori koje je zatekao nisu nalikovali ničemu iz filmskih drama smještenih u “kotlovnice” redakcija, pa čak ni dokumentarcu The September Issue.
Upravo je to vrhunsko samopouzdanje i dosljednost omogućilo New Yorkeru da ostane tiskopis od ključne važnosti u medijskom krajoliku koji se smanjuje, gdje je tiskano novinarstvo svedeno na nišni proizvod. Dok su njihovi konkurenti jurili trendove u nadi da zadrže i privuku publiku te pritom polako nestajali, New Yorker je zadržao svoj originalni pristup. On se temelji na originalnoj umjetnosti i istraživačkim tekstovima. Čitatelji im svoju vjernost pokazuju svaki put kad se izgube u novom broju magazina vozeći se podzemnom željeznicom, kada hodaju gradom noseći torbe s njihovim logotipom ili s blagom nelagodom pokažu na hrpu brojeva koje još nisu stigli pročitati do kraja.
“Moja mala hrpa je negdje ovdje”, rekao je Guardianu Curry, koji je odrastao u New Jerseyju čitajući pretplatu svojih roditelja. “Počeo sam gledati karikature jer su me sve te riječi pomalo plašile. Onda sam počeo čitati kraće tekstove, pa duže, a onda sam uzeo vlastitu pretplatu i od tada je imam bez prekida.”
Oskarovka Julianne Moore je pripovjedačica u samom filmu, a Jesse Eisenberg i Chimamanda Ngozi Adichie oduševljeno govore o svom rijetkom statusu suradnika New Yorkera. Sarah Jessica Parker i Molly Ringwald hvale Roz Chast dok slavna karikaturistica stare brojeve New Yorkera pretvara u stelju za svoje papige.
Također, dokumentarac prati Françoise Mouly, likovnu urednicu, dok se bori s odlukom kakva bi trebala biti naslovnica jubilarnog izdanja, paralelno s reportažnim avanturama novinara, u sirijskom zatvoru s ratnim dopisnikom Jonom Leejem Andersonom, uz Rachel Syme tijekom intervjua s Carol Burnett, kod kuće s istraživačkim novinarom Ronanom Farrowom dok privodi kraju veliku priču o metodama nadzora administracije Donalda Trumpa. Najveći izazov za Curryja, kako piše Guardian, bio je okrenuti uloge i intervjuirati te vrhunske reportere i sugovornike.
“Postoji trik koji dokumentaristi brzo nauče, a to je da postavite pitanje, osoba odgovori, a vi ne uskačete odmah s idućim pitanjem, jer će osoba pokušati ispuniti neugodnu tišinu koja često slijedi i dodati neki detalj koji je još bolji od onoga što je prvotno rekla. No ja sam postavio Davidu pitanje. On je odgovorio. Ja sam šutio. On gleda mene, ja gledam njega. Na kraju je rekao: ‘Marshall, i ja znam taj trik’“, objasnio je.
Za mnoge je najbolji dio filma upravo onaj u kojem se prokazuje kako je nastao i kako se razvijao časopis The New Yorker. Na početku je to bio bučan i pomalo neozbiljan časopis, sličan humorističnom Madu, a pokrenuo ga je mladić iz Colorada koji je napustio školu. Za razliku od Mada, koji je ostao fokusiran na šalu i humor, The New Yorker je s vremenom počeo ozbiljno pratiti važne svjetske događaje i postao ozbiljan novinarski časopis.
Još jedan jako važan trenutak za njihov razvoj bio je tekst Johna Herseyja o Hirošimi. Napisao je jako dugačak članak o tome kako je atomska bomba utjecala na civile, u vrijeme kad je američka vlada zabranila objavljivanje takvih fotografija. Taj tekst je učinio ratno izvještavanje vrlo važnim za časopis.
Drugi važan tekst bio je esej Jamesa Baldwina iz 1962. godine, napisan tijekom borbe za građanska prava. Taj esej je dao prostor crnačkim glasovima u vrijeme kada ih veliki mediji uglavnom nisu slušali. Time je The New Yorker otvorio vrata novim, dotad zanemarenim perspektivama.
“Za razvoj časopisa savršena riječ bi bila odrasti, a upravo to možemo vidjeti i u filmu. The New Yorker započinje kao neko blesavo desetogodišnje dijete sa svojim smiješnim karikaturama, a onda jednog dana padne atomska bomba“, poručuje redatelj te otkriva kako ga je, kada je film imao premijeru, jedna žena zaustavila na ulici i rekla mu da se osjećala kao da gleda biografiju starog prijatelja.
In Cold Blood Trumana Capotea, djelo koje je praktički pokrenulo žanr true crimea, postalo je razlog za izgradnju najrigoroznijeg odjela za provjeru činjenica u novinarskoj industriji, nakon što se pokazalo da je Capote izmislio neke dijelove.
Curryjev film daje i ono što će se svidjeti obožavateljima The New Yorkera, navodi nadalje Guardian. Posebno pokazuje koliko je taj časopis poznat po svojoj pedantnosti i sitničavosti.
Film se bavi njihovim neobičnim stilom pisanja, poput posebnog izgleda slova i toga da stavljaju točkice ili naglaske u riječi kao élite i coöperate. Također prikazuje zabavna pisma čitatelja koja stižu kad se njihov poznati odjel za provjeru činjenica ipak jednom zabuni.
Čitatelji, čini se, posebno uživaju u tome da uhvate provjeravatelje činjenica u grešci i da im to “nabiju na nos”.
Iako je The New Yorker kroz godine postao zreo i danas je moderan medij koji postoji na više platformi, stalno postoji zabrinutost za njegovu budućnost.
Glavni urednik Remnick (67) već je dugo na čelu časopisa i on je najviše utjecao na to kakav je The New Yorker danas. Ljudi se boje da bi, kad on ode, časopis mogao postati nešto poput muzeja - lijep, ali zastario.
Film samo kratko spominje probleme unutar redakcije, poput dugih pregovora sindikata s vlasnikom Condé Nastom. Nedavno je jedan zaposlenik, koji je bio i aktivan u sindikatu, dobio otkaz, a prije toga je jedan dugogodišnji provjeravatelj činjenica dao otkaz zbog neslaganja oko izvještavanja o ratu u Izraelu i Gazi.
Redatelj Curry kaže da on osobno nije primijetio velike svađe u redakciji. Po njemu, tamo postoje različita mišljenja i otvorene rasprave. Čak ga je iznenadilo koliko se ljudi slobodno ne slažu oko političkih i drugih tema.
“Moj je dojam bio da postoji velika raznolikost mišljenja i da se ljudi ne slažu. Čuo sam pisce kako raspravljaju o tome je li Trump doista rasist i otvorene debate o mnogim drugim stvarima. Iskreno, bio sam pomalo iznenađen”, priznaje.
Pred premijeru filma, The New Yorker je objavio priču o fotografkinji koja dokumentira propadanje lokalnih novina u SAD-u. To može izgledati kao da časopis istovremeno govori o problemima novinarstva i razmišlja o vlastitoj budućnosti.
Postavlja se pitanje: može li The New Yorker preživjeti još 100 godina i izdržati današnje ekonomske uvjete? Trenutno ima oko 1,25 milijuna pretplatnika, a voljeli bi ih imati više.
Curry to objašnjava ovako: The New Yorker ne želi biti masovna proizvodnja poput McDonald’sa. Umjesto toga, zanima ih mali broj vrhunskih, pažljivo napravljenih tekstova – kao savršeni sushi u malom restoranu, za ljude koji to znaju cijeniti.
I imaju čak 29 ljudi koji provjeravaju činjenice.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....