TKO ĆE BITI POBJEDNIK PULSKOG FESTIVALA? Tri glavna kandidata za Zlatnu Arenu. Kladite se na Obranu i zaštitu

S brojem od četrnaest filmova u glavnom programu i deset manjinskih koprodukcija, pulski se festival prvi put približio jugoslavenskim produkcijskim brojkama. Prije, dok je na programu bilo pet ili šest filmova, Pula je uvijek izgledala kao Naomi Campbell kojoj su odjenuli odjeću Vinka Coce, i često se činilo da grandiozna forma baš i nema programsko pokriće. S ovim brojem filmova, koncept Pule kao nacionalnog festivala prvi put dobiva smisao, no pitanje je hoće li svake godine Hrvatska imati toliko naslova. Što se pak tiče kvalitete nacionalnog programa, ona je očekivano varirala.

Adaptacija predstave

Kao glavni konkurent za nagrade žirija vjerojatno se nameće “Obrana i zaštita” Bobe Jelčića, uz njega tu su “Kauboji” te “Svećenikova djeca”. Tom popisu treba dodati i film “Vis-a-Vis” Nevija Marasovića koji je mene osobno ostavio ravnodušnima, no ovdje oko njega postoji pozitivno ozračje i ne bi bilo neočekivano da se uplete u diobu nagrada. Doda li se tomu pristojan triler “Nije sve u lovi”, te Kušanov “Zagonetni dječak” koji će vjerojatno dobiti nagradu publike, manje-više smo podvukli crtu 60. Pule.

Posljednjeg dana konkurencije prikazana su dva filma koji ne mogu biti različitiji. Prvi od njih su “Kauboji”, filmska adaptacija kultne zagrebačke kazališne predstave koja je na matičnoj teatarskoj sceni skupila pedesetak tisuća gledatelja.

Muzej socijalizma

Dok su teatarski “Kauboji” bili urnebesno komični, oni filmski su više humorna drama u kojoj se komika miješa s provincijskim dertom i sjetom. Film prati nastojanje sredovječnog režisera ( Saša Anočić) da u svom rodnom gradu sa skupinom amatera postavi na sceni vestern. Stilski i vizualno, Mršićev film je čista “americana”: snimljeni u Kutini, Ivanić Gradu, te po domovima kulture zagrebačkog prstena, “Kauboji” su ikonografski prepravljeni dalekovodima, naftnim poljima, maglovitim jutrima i sličnom ikonografijom američkog (ali i hrvatskog) Midwesta. Istodobno, film je ikonografski muzej socijalizma, s uredima, domovima kulture, hotelima, tapiserijama i fasadama iz kojih vrište sedamdesete.

Poput Gaspara Noea

Druga kvaliteta filma je glumački ansambl koji je preuzet iz predstave i u kojem ima niz briljantnih rola. Ako film ima mana, one su ponajprije dramaturške. Neki dijelovi izgledaju kao da su po nuždi skraćivani, neki likovi nestanu pa se vrate ili im je manjkavo izložena pretpovijest. Dojma sam da bi “Kaubojima” dobro došlo malo dodatne brige oko dramaturgije.

Dok “Kauboji” ujesen u distribuciji streme statusu novog domaćeg hita, film Lukasa Nole “Šuti” teško da može računati na to. Ovaj film o obiteljskom zlostavljanju - temeljen na istinitoj priči - toliko je šokantan i sadržajno strašan da će na njemu zube slomiti i filmofili spremni na radikalniji izazov. “Šuti” bi se po intenciji mogao opisati kao hrvatska inačica Noeovih “Irreversible”, i to ne samo po estetici užasa nego i po korištenju vremenski reverzibilne dramaturgije.

Ubojstvo čekićem

Razlika je samo u tome što Noe priču priča unutrag 24 sata, a Nola unatrag pripovijeda 30 godina života svoje junakinje ( Tihana Lazović). Junakinja na početku filma otkriva da joj kćer seksualno zlostavlja muž. Nola nas potom vodi natrag i postupno otkriva da je i ona sama odrasla u obitelji psihopata. Pred nama se nižu strahote, od dječje pornografije, pedofilije, alkoholizma i delinkvencije, do čak jednog - vrlo noeovskog - ubojstva čekićem.

Dramaturgije natraške posljednjih su godina jako popularne. One proizvedu jak efekt ako su zastupljena dva uvjeta. Prvi je da vraćanje unatrag donosi nove komadiće puzzlea koji objašnjavaju ono što smo vidjeli, a drugi da režiser promjenama tona i atmosfere gradi dramu. Kod Nole film je stiliziran izrazito, ali jednolično, pa se taj efekt kontrasta gubi. Uz to, motivi koji se gomilaju u srednjem dijelu filma toliko su ekstremni i šokantni da blijedi i pada u zaborav ono od čega je sve počelo: suočenje majke s pedofilijom u kući.

Posljednjeg smo dana programa vidjeli i trodijelni omnibus “Kratki spojevi” četvero nadolazećih redatelja: Darija Juričana, Andrije Mardešića, te Hane Jušić i Sonje Tarokić. Iako su sve tri priče fine, očekivano odskače ona koju su snimile Tarokić i Jušić. Njihov “Rođendan” fina je priča o tegobama adolescencije i možda najboljih pola sata hrvatskog filma koje smo vidjeli na 60. Puli.