PIŠE JURICA PAVIČIĆ

‘U šumi‘, prvi hrvatski film na temu pandemije koronavirusa: Počinje dan nakon potresa u Zagrebu

'U šumi'
 Sara Gregurić
Ono što u filmu ‘U šumi‘ prvo odskače je upečatljiva glumica Lana Meniga koju pamtimo kao zanimljivo novo lice

"U šumi" Sare Gregurić počinje dan nakon potresa u Zagrebu: film je doživio premijeru svega osam mjeseci nakon događaja kojima se bavi

Program Kockice

Tijekom sedam mjeseci pandemije, lockdowna, maski i potresa, često se postavljalo pitanje - kad će o ovome početi izlaziti romani, kad će se o ovom iskustvu snimiti prvi filmovi? Bar što se filmova tiče, odgovor je tu. Ovog tjedna premijerno je prikazan prvi hrvatski film koji tematizira eru Covidaa.

Film o kojem je riječ nosi naslov "U šumi". Riječ je o studentskom filmu Riječanke Sare Grgurić, studentice 3. godine zagrebačke ADU. Film je prikazan u četvrtak u kratkometražnom programu Kockice festivala ZFF. Premijerno je prikazan - dakle - svega osam mjeseci nakon zbivanja kojima se bavi.

"U šumi" se zbiva dan nakon potresa u Zagrebu. Gradom hara virus, sprema se zabrana putovanja, pa mladi par (Lana Meniga, Josip Ledina) putuje vlakom u Gorski kotar u vikendicu. Tijekom 17 minuta filma veza se dvoje mladih urušava - ali, ne smiju nikamo i zatočeni su tu gdje jesu. Film je režijski pismen, ali vrlo jednostavan. Ono što u njemu prvo odskače je upečatljiva glumica Lana Meniga koju pamtimo kao zanimljivo novo lice. Premda je film OK, ono što je u njemu intrigantno je ponajprije činjenica da prvi put na ekranu gledamo prizore "novog normalnog": likove s maskama, ljude na distanci.

Manji broj nego inače

"U šumi" Sare Gregurić jedan je sedam filmova koji se prikazuju u programu Kockice, selekciji ZFF-a koja tradicionalno donosi kratkometražne naslove novih i mlađih hrvatskih autora. Tijekom posljednjih petnaestak godina, Kockice su se nametnule kao najpoželjnija premijerna platforma za mlade hrvatske filmaše, a nagrada Kockice smatra se najprestižnijom lokalnom nagradom za hrvatski kratki film.

Epidemija je za više mjeseci zaustavila i snimanja i praktični rad filmskih škola, stoga nije čudo da su ovogodišnje Kockice brojem dosta okljaštrene: samo sedam, umjesto uobičajenih petnaestak filmova. Tri su od sedam selektiranih filmova stigla iz splitskog kruga: "Sparina" Petra Vukičevića, "Bepo" Filipa Lizatovića i "Devet mjeseci" Josipa Lukića. "Sparina" je studentski film u kojem se pred kamerama prvi put pojavljuje izvanredna mlada kazališna glumica Katarina Romac.

"Bepo" je priča o dječaku čija je majka otpočela vezu s novim muškarcem. Zanemareni dječak otkriva da je materin novi kavalir oženjen te poduzima akciju da ga raskrinka. Film je scenaristički dobro izbrušen, vizualno vrlo pismen, ali glumački neujednačen.

"Devet mjeseci" je, pak, novi film redatelja Lukića koji se afirmirao bolnim, samoootkrivajućim obiteljskim dokumentarcima poput "Majči". I "Devet mjeseci" je pokušaj mazohističkog samoseciranja. Lukić u filmu glumi svoj alter ego, mladića koji živi u splitskom stanu sa bolesnom majkom, dangubi, nije ni za što, a jedina mu je afektivna veza i fiksacija pas. Čini se kao da se Lukić ovim filmom usmjeruje na teren nekakvog hrvatskog Nanni Morettija ili Woody Allena: da snima film koji je cijeli ekstrapolacija njegova filmske persone.

Priča o liječniku

Vjerojatno je najzreliji film onaj koji potpisuje najiskusniji režiser: Filip Mojzeš. "Angina Pectoris" priča o zagrebačkom liječniku (Jerko Marčić) koji na putu kući zastane u kratku kupnju. Jednom od kupaca u trgovini pozli, hitna kasni, traži se liječnik, no junak filma se iskrade iz dućana jer hoće što prije kući. Ujutro iz vijesti sazna da je čovjek preminuo. Film je zrelo izveden, Mojzeš je umješno dočarao ambijent hrvatske više srednje klase. Ako bi se što Mojzešu moglo prigovoriti, pretjerani je utjecaj Rubena Ostlunda: "Angina Pectoris" baš jako nalikuje "Turistu" ili "Kvadratu".

Vrijedi spomenuti i preostala dva filma konkurencije. "Stanar" Borne Zidarića film je o neodgovornom ljepotanu koji se na šarm nastoji izvući iz dugova za stanarinu. Film odlično krene, ali ima pomalo podigrani i sfušani rasplet. Rasplet je slaba točka i filma "Ništa ja tebi ne govorim, samo kažem" Sanje Milardović. Ambijentiran u Rijeku, film se bavi odnosom mlade fotografkinje i njene depresivne majke. Vrlina filma je izvanredno korištenje manje poznatih eksterijera Rijeke. Slabost je, nažalost, patetični i nategnuti finale.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
27. rujan 2022 17:29