Umro je u 94. godini života: često je surađivao s tri tenora, a svi ga pamte po glazbi za film ‘Prljavi Harry‘

Rođen kao Boris Claudio Schifrin u Buenos Airesu 1932., veliki glazbenik brzo je promijenio ime. Claudiju se od milja u Argentini često tepalo "Lalo" i, kad se šezdesetih godina preselio u Ameriku, shvatio je da mu treba jednostavnije ime. Postao je Lalo Schifrin i tako je potpisivao svoje brojne radove (po nekim procjenama, bilo ih je više od stotinu). Jednom je rekao da mu nije cilj dirigirati u koncertnim dvoranama, "dovoljno mi je da netko od mojih slušatelja uđe u kuhinju, tamo na radiju svira tema iz ‘Nemoguće misije‘ i on je odmah prepozna. To je to".

Lalo je bio predodređen za glazbenu karijeru jer je njegov otac Luis Schifrin punih 25 godina vodio filharmonijski orkestar u Buenos Airesu. Bio je Židov, majka katolkinja i njihov sin pobrao je najbolje od obaju svjetova. Rano je svladao sviranje klavira, još kao dječaka privlačila ga je američka glazba, pa ne čudi kasnije oduševljavanje jazzom i big band svirkama. Iako je studirao glazbu na Sveučilištu u Buenos Airesu, i stekao zavidno obrazovanje u klasici, svoje prave učitelje otkrivao je putem ploča: bili su to Charlie Parker, George Gershwin i Luis Armstrong. Preselio se na neko vrijeme u Pariz, gdje se upisao na konzervatorij, a kad se vratio kući, osnovao je big band, koji je svojim nastupom impresionirao Dizzyja Gillespieja. Legendarnog trubača zanimalo je čije skladbe taj sastav svira i prilično ga je zgranulo kad mu je Lalo otkrio da su to sve njegove stvari. Bi li došao u Ameriku? "Mislio sam da se šali kad me to pitao, no on je bio itekako ozbiljan." Već 1958. je promijenio državu, a krajem narednog desetljeća postao je američki građanin.

Amerika je za njega bila zemlja neslućenih mogućnosti jer mu je osim koncerata nudila skladanje glazbe za film i televiziju. Tako smo ga zapravo i upoznali, jer su filmovi "Cincinnati Kid", "Hladnoruki kažnjenik" i "Bullitt" bili veliki hitovi i kod nas. Imali su prepoznatljive glazbene teme, naglašenih ritmova, u njima su glumile velike zvijezde Steve McQueen i Paul Newman, a njegov talent prepoznao je i televizijski producent Bruce Geller. Trebala mu je jednostavna i lako pamtljiva tema za njegovu seriju "Nemoguća misija", rad na njoj predstavljao je Schifrinu pravi užitak, poslije su surađivali i na seriji "Mannix", ali "Nemoguća misija" predstavljala je punokrvni primjer glazbene virtuoznosti, tako da ju je skladatelj poslije varirao i na pločama. Vjerojatno nije ni slutio da će ona dobiti produženi život u filmovima s Tomom Cruiseom, ali to je uistinu i zavrijedila.

Novo poglavlje bila je suradnja s Clintom Eastwoodom, prvi put su se našli na snimanju "Šerifa u New Yorku" (Coogan‘s Bluff), koji je režirao Don Siegel, a još je efektnija bila glazba za jedan drugi Siegelov film, "Prljavi Harry". Taj se pretvorio u franšizu; kad je Schifrin bio u prilici, skladao bi glazbu za neki od njih, a kad je dobio počasnog Oscara 2018. (nominiran je šest puta, ali ga nikad nije izborio) predao mu ga je upravo Eastwood. Četiri puta je nominiran za televizijsku nagradu Emmy, no najbolje je prošao s nagradom Grammy, koju je dobio čak pet puta.

Ogledao se i u skladanju simfonija, a posebno uspješno surađivao je s tri tenora, Joséom Carrerasom, Placidom Domingom i Lucianom Pavarottijem, kojima je aranžirao tri nastupa, sva tri zabilježena na pločama. Skladao je i simfonije, ukratko, bio je svestran, ali je upozoravao da mogućnosti suvremene glazbe nisu još ni približno iskorištene. "U glazbi, izbori su beskonačni. Mogućnosti kombinacija zvukova s akustičnim instrumentima simfonijskog orkestra, jazz sastava ili komornog ansambla nisu još ni približno iskorištene. Ono što je napravljeno na polju elektroničke glazbe nije još ni zagreblo površinu tog kontinenta koji tek čeka pravo otkrivanje."

Umro je 26. lipnja od komplikacija upale pluća u bolnici u Los Angelesu. Imao je 93 godine, a u dva braka rodilo mu se troje djece. q