NEVIO MARASOVIĆ

Uvrstili su ga među 5 najboljih redatelja u Europi. Jesu li u pravu?

 Bruno Konjević/CROPIX
Nakon dugo vremena napokon smo dobili redatelja koji zna što želi i kako to postići

Produciran bez budžeta, bez scenarija, ali s neprikosnovenim talentom za narativni stil priče unutar priče, za mise en scene i za režiju glumaca, “Vis-à-vis” je jedno od sjajnih iznenađenja u nacionalnom natjecateljskom programu 60. pulskog filmskog festivala. Tako je lani pisao s Pule Domenico La Porta, glavni urednik utjecajnog web-portala Cineuropa, smještajući redatelja Nevija Marasovića na razmeđu kreativnih utjecaja Woodyja Allena i Alexandrea Paynea.

Besplatan rad

Njegova recenzija nije bila nezapažena, uostalom, “Vis-à-vis” je tada dobivao pohvale odsvagdje, no malo je tko zamijetio da je krajem godine La Porta napravio svoju top-listu pet najboljih filmova sezone i stavio Marasovićev film na visoko četvrto mjesto, odmah iza kritičarskih hitova “Velika ljepota”, “Alabama Monroe” i “Čin smaknuća” (peta mu je bila hvaljena češka komedija “Revival”). Hrvatski film na tako visokoj poziciji? Već desetljećima ne pamtimo da se nešto takvo dogodilo.

“Vis-ŕ-vis” nije iznenadio samo uglednog belgijskog novinara i kritičara nego i mnoge u nas.

Tridesetogodišnjem Marasoviću to je drugi cjelovečernji film, prvijenac “The Show Must Go On” na njegovo veliko iznenađenje otvorio je 2010. pulski festival, završavao ga je dok je još bio student zagrebačke Akademije dramske umjetnosti, za cijenu od 200 tisuća kuna i puno besplatnog dobrovoljnog rada uspio je napraviti film katastrofe koji je dobio Zlatnu arenu za scenarij, posebnu nagradu žirija za specijalne efekte, nagradu kritike Oktavijan i nagradu Breza za najboljeg debitanta.

Japansko tržište

Pozvan je na festival u Šangaj i bio poprilično zapažen na međunarodnoj sceni, ali pod naslovom “101. dan”. Otkupljen je čak za japansko DVD tržište, tako da redatelj danas posjeduje disk u kojem Sven Medvešek, Amar Bukvić i Filip Juričić govore japanski.

Retrospektivno, očito je da je “The Show Must Go On” nastao u kućnoj radinosti, s minimumom novca, bez dostatnih priprema. I sam Marasović priznaje da se u tako nešto danas ne bi upustio, po njegovu sudu glumci su ispali najslabija karika tog pothvata, jer naprosto nije bilo vremena da se s njima radi kako spada: ponekad bi dobili tekst pred samo snimanje i samo zahvaljujući njihovu profesionalizmu izvedbe im nisu suviše rogobatne. Koje li razlike u odnosu na film “Vis-à-vis”?!

Pedantno cizeliranje

U njemu dva glavna glumca Janko Popović Volarić i Rakan Rushaidat igraju sjajno, Krešimir Mikić pojavljuje se u samo tri scene, ali je u svakoj izvrstan, uostalom kao i Daria Lorenci Flat, koja je dobila još manje “filmskog vremena”.

Razlika je između Marasovićeva prvog i drugog filma u tome što si je u “The Show Must Go On” postavio prevelike zadatke u odnosu na produkcijske uvjete kojima je raspolagao, dok je u “Vis-à-vis” svaka scena pedantno cizelirana. Pomoglo je i to što je u pitanju neka vrsta projekta u kojem se isprepleću fikcija i zbilja. Marasović je već dugo pripremao film “Comic sans” (naslov označava vrstu fonta, a protagonist je grafički dizajner), no kako taj nikako da dobije potporu Hrvatskog audiovizualnog centra, redatelj je odlučio snimiti svojevrsni “making of” o njegovim porođajnim mukama.

Volarić Popović i Rushaidat sudjelovali su u pisanju scenarija i aktivno oblikovali likove koje su tumačili, i ovaj je scenarij nastajao “u hodu”, ali je razlika u odnosu na prethodni Marasovićev film u tome što nove odluke nisu bile rezultat brzopletosti nego znatno poboljšanje u odnosu na ono što im je prethodilo. Javnost je zaintrigirala i podudarnost sa stvarnim situacijama, Volarić Popović upravo se razvodio od Jelene Veljače, a igrao je lik koji se našao u sličnoj situaciji, dok je Rushaidatov junak imao izvjesnih dodirnih točaka s Marasovićem.

Redatelj, međutim, odlučno prekida takve konstrukcije: “Osamdeset posto film je fikcija, u onih dvadeset posto možete tražiti nešto malo autentičnosti”.

U hrvatskoj je kinematografiji bilo ostvarenja koja su se poigravala metafilmskim prosedeom, na primjer “Kud puklo da puklo” Rajka Grlića i njih još nekolicina, no “Vis-à-vis” je u tom pogledu superioran: dosad još nismo imali priliku vidjeti takvo djelce u kojem se zbivanja na ekranu tako zapleću da stvaraju dojam samosvojnog filmskog labirinta.

Korištenje glazbe

Kao i “The Show Must Go On”, i ovaj je film nastao u privatnoj produkciji, troškove je bilo donekle lakše kontrolirati jer je veći dio snimljen na Visu, gdje Marasović ima kuću, no kao problem se pokazalo korištenje glazbe kultnog američkog kantautora Andrewa Birda: tijekom priprema i realizacije pjesme su odlično “sjele” u određene scene, no dobiti prava za njihovo korištenje bilo je nešto sasvim drugo. Film se stoga poslije Pule nije pojavio u kinima, čekala se i odluka HAVC-a za naknadno financiranje, a kada je film nedavno dobio 800 tisuća kuna potpore (što je dva-tri puta manje od iznosa koji se udjeljuju “gubitašima” kao što su “Hitac” ili “Djeca jeseni”), uklonjene su sve prepreke za regularnu distribuciju.

Iskustvo s “The Show Must Go On” poučilo je Marasovića da se kloni domaćih multipleksa. Namet za digitalizaciju dvorana (tzv. Virtual Print Fee) progutao mu je svu zaradu, a osim toga, procijenio je da će “Vis-à-vis” biti puno bolje primljen u klasičnim kinima sa samo jednom dvoranom, u kojima je najčešće obaveza da se na prvoj projekciji redatelj pojavi zajedno s ekipom, pa bez obzira na to je li u pitanju Varaždin ili Osijek.

Novi projekt

Ove subote održana je premijera na Visu u tamošnjem Domu kulture, u dvoranu se nije moglo ući, sjedilo se na stepenicama i po podu, a publika je reagirala na lokalne štosove, čije će značenje zasigurno izmaći nekom Zagrepčaninu ili Puljaninu.

Što dalje? Marasović trenutačno s Rushaidatom dotjeruje scenarij za “Comic sans”, to je onaj tekst o kojem stalno pričaju u “Vis-à-vis” i koji pokušavaju realizirati, ali za koji im filmski fond nikako ne želi dati sredstva. Postoje dvije verzije koje bi trebalo objediniti na najbolji mogući način, a kako će komisija HAVC-a na to reagirati, vidjet ćemo. Nakon što se ovim filmom definitivno etablirao kao najzanimljiviji mladi hrvatski redatelj, Marasovićeve projekte nitko više neće moći tako lako otpisati.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. travanj 2024 21:38