Je li koronavirus na izmaku kad se u nas održava prvi međunarodni festival? Ne mora biti, organizatori Festivala tolerancije koji je zadnjih sezona tijekom travnja pokazivao i po pedesetak filmova, tematski poprilično raznovrsnih i solidne reputacije, namučili su se da pronađu u Zagrebu prikladan prostor (kino Europa već je dugo zatvoreno, a ostala dva art kina prenatrpana programima), odlučili su se napokon za amfiteatar na Bundeku, no tamo dnevno mogu prikazati samo dva filma u večernjim satima.
Stoga su festival podijelili u dva dijela, ovaj prvi ljetni traje od 28. lipnja do 4. srpnja, ima samo 12 naslova, a sve drugo što su još pripremili prikazat će ujesen, vidjet ćemo gdje i u kakvim uvjetima. Koronavirus im je suzio i popis gostiju, glavna atrakcija festivala trebao je biti izraelski redatelj Yaron Shani, čija je ambiciozna “Trilogija ljubavi” prošle godine izazvala popriličnu pažnju na svjetskoj festivalskoj sceni, no danas se više ne putuje tako lako kao nekad, pa se Festival tolerancije ograničio na dva zanimljiva imena iz susjedstva, mađarskog filmaša Lászla Illésa, čiji je uzbudljivi ratni triler “Pastir” nastao zahvaljujući crowfundingu, te najproduktivnijeg i najprestižnijeg slovenskog redatelja Damjana Kozolea, koji će premijerno predstaviti svoje lanjsko ostvarenje “Polusestra”.
Rad s Ridleyjem Scottom
Festival se otvara u nedjelju filmom nešto starijeg datuma, to je “Dobra godina” iz 2006., u počast pokojnom producentu Branku Lustigu, osnivaču i kreativnom pogonu te smotre, koja sada bilježi već 14. izdanje. Lustig ju je pokrenuo kao Festival židovskog filma, da bi joj kasnije proširio tematski raspon.
Kako je sam pričao, “Dobra godina” bila mu je najugodnija i najneopterećenija suradnja s Ridleyjem Scottom, redateljem s kojim je snimio ukupno pet filmova, među njima i Oscarom nagrađenog “Gladijatora”. “Dobra godina” realizirana je na Scottovom imanju u Provansi, razlog više da su se mnogi osjećali kao kod kuće, a Russell Crowe bio je dobro raspoložen do neprepoznatljivosti (inače je znao izazivati sukobe, zbog čega je izgubio gotovo sigurnog drugog Oscara za “Genijalni um”).
Najviše će pažnje zasigurno izazvati spomenuta “Trilogija ljubavi”, koja traje nešto manje od šest sati, no bitno je da je pogledate u cijelosti, i to onim redom kako su filmovi nastajali. Već u “Skidanju”, predstavljenom na venecijanskom festivalu 2018., upoznat ćete neke od likova koji figuriraju i u kasnija dva filma, a neka vas ne začudi digitalno maskiranje intimnih dijelova tijela glavnih glumaca i sporednih likova koji se samo uzgred pojavljuju.
Yaron Shani htio je što opuštenije izvedbe, a i držao se pravila da svatko mora dati privolu za svoje pojavljivanje na ekranu (mala djeca to, dakako, nisu u stanju). S glumcima je probao skoro godinu dana, prepustio im da sami istražuju tip junaka koje igraju, tako da im je dozvolio intervencije u scenarij i dobio rezultat koji donekle podsjeća na “Živu istinu” Tomislava Radića, samo puno strože forme. Poigrava se on i vremenom, ako niste jako pažljivi, neće vam biti jasno što se odigrava prije a što poslije, no njegov modernistički i gotovo naturalistički postupak kao da sve dozvoljava.
Šokantna završnica
Nisu slučajno u Veneciji “Skidanje” predstavili kao doku dramu, međutim, to je donekle pretjerivanje. Njezini su junaci 34-godišnja spisateljica Alice, koja je postigla uspjeh prvim romanom, ali ga ne može promovirati kako spada jer je u latentnoj psihičkoj krizi.
Njoj nasuprot stanuje 17-godišnji klasični gitarist Ziv, čeka ga trogodišnja vojna obaveza, međutim, on ne može zamisliti svijet bez glazbe i nada se statusu iznimnog umjetnika, koji bi mu omogućio da svira i u vojsci. Njihov susret dojmio se više nje nego njega, no raspleta, zahvaljujući Shanijevom načinu izlaganja, zapravo i nema.
U drugom filmu “Vezanje” policajac ima problema u obitelji, njegova žena nikad nije kod kuće (uostalom, kao ni on), a 13-godišnja kći iz njezina prvog braka ne želi prihvatiti poočimov strogi režim.
Za nevolju, dvojica tinejdžera, koje je pretresao zbog sumnje da dilaju drogu, optužila su ga za seksualno zlostavljanje, što još više podriva nesigurne temelje obiteljskog života. Završnica je vrlo drastična, zapravo šokantna, i svakako ćete je dugo pamtiti. Treći film “Rođenje” vraća se malo unatrag, njegova je junakinja policajčeva supruga koja prolazi emocionalnu terapiju s novim znanicama. Mora da se i taj film jako dugo pripremao, jer stupanj intimnosti među glavnim glumicama upravo je nevjerojatan.
Shanija inače znamo kao koredatelja i koscenarista urbane kronike “Ajami” iz 2009., nominirane za Oscara za najbolji strani film, no “Ljubavna trilogija” uvrštava ga među najzanimljivije europske redatelje.
Što još pogledati na festivalu? Svakako “Pastira” Lászla Illésa, majstorski spoj klasičnog i modernog filma, koji započinje sporo, dok prati dnevni ritual naslovnog protagonista, ali se naglo ubrzava kad nedaleko njegove farme prolazi kamion kojim nacisti odvode Židove u logor. Prepreka na putu omogućava nesretnicima da se razbježe po šumi, ali nisu računali na metodičnost njemačkog časnika, koji ne dozvoljava da mu nekakva slučajnost poremeti planove. Izvanredno je inteligentan i pronicljiv, sušta suprotnost pastiru koji bi htio zaštititi bjegunce, i njihovo odmjeravanje dramska je okosnica.
Pritom Illés ima začudan vizualni prosede, njegova se kamera kreće neosjetno i puno kao i u Tarantinovim filmovima, a sličnost im je u neočekivanosti priče, koja se razigrava potpuno suprotno očekivanjima gledatelja.
Nizozemski fašisti
Zanimljiv je dokumentarac “Svi protiv svih”, koji nas upoznaje s malo poznatom scenom nizozemskih fašista: dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća oni su bili nevjerojatno rascjepkani, no kad je Hitler okupirao njihovu zemlju, našao je dovoljan broj pouzdanih slugana, od kojih su neki smaknuti nakon okupacije.
Odlični dokumentarni materijali i sugestivni svjedoci prošlosti glavni su adut filma. Još jedan vrijedan dokumentarac je “Tijelo istine”, sa četiri konceptualne umjetnice kao protagonistice (među njima je i Marina Abramović), koje tumače svoje ponekad potpuno različite prosedee.
Damjan Kozole opet je napravio dobar film.
Njegova “Polusestra” zbiva se između Izole i Ljubljane, dvije junakinje imaju istog oca ali različite majke, u Izoli su jedva kontaktirale, no u Ljubljani su prisiljene živjeti u istom stanu. Ima tu svega, i obiteljskog nasilja, i nepovjerenja prema imigrantima (majka jedne od njih je Albanka), no sve je to prilično nenametljivo izloženo. Koscenarist je naš Ognjen Sviličić, koji je već u dva navrata surađivao s redateljem (“Slovenka”, “Noćni život”), a sudeći po zaokruženosti ovog filma, vjerojatno ne i posljednji.