Od prošlog tjedna američki Amazon nudi jedinstveni box-set pretenciozno nazvan “Masterpiece Collection”, koji sadrži 32 filma na blu-ray diskovima i raskošno opremljenu knjižicu od 126 stranica. Izuzev dokumentarca “Krv i meso: Filmski život i užasavajuća smrt Ala Adamsona”, sve su to ostvarenja redatelja koji u krugovima obožavatelja eksploatacijskih filmova uživa blistaviju reputaciju od legendarnog Eda Wooda.
Potonji se proslavio još pedesetih, nizom “camp” klasika “nultog” stila, pomoglo je i njegovo prijateljstvo s Belom Lugoshijem, najpoznatijim holivudskim Drakulom, a o njemu je Tim Burton snimio biografski film s Johnnyjem Deppom i Martinom Landauom u glavnim ulogama. Adamson se nije mogao pohvaliti takvom promocijom, ali je zahvaljujući groznoj smrti 1995. postao medijska senzacija. Nije to mala stvar kad redatelja koji je zarađivao na hororima krcatim drastičnim prizorima umlate maljem i zakopaju u njegovoj vlastitoj vili.
Novinski naslovi i televizijske najave ukazivali su na taj paradoks koristeći pretjerivanja kojima bi bio zadovoljan i sam Adamson, no tada mu filmovi nisu bili tako dostupni, njegovo zlatno razdoblje bilo je šezdesetih i sedamdesetih, međutim, kolekcija za koju se pobrinuo Severin Films, matično poduzeće Davida Gregoryja, poznatog i po dokumentarcu “Izgubljena duša: Kobno putovanje ‘Otoka dr. Moreaua’ Richarda Stanleyja”, napokon nam predstavlja kultnog redatelja kako treba. “Masterpiece Collection” ima nakladu od samo dvije tisuće primjeraka, no kako košta 300 dolara, neće se baš brzo rasprodati. Ako je vjerovati promotivnom sloganu, to je dosad najveća takva zbirka posvećena nekom žanrovskom redatelju. U nas, dakako, potpuno nepoznatom, jer su njegove produkcije igrale u Drive-In i tzv. Grindhouse kinima te nezavisnim televizijama, što su sve bili specifično američki fenomeni, a poneki naslov probio bi se do zapadne Europe i Latinske Amerike.
Prvi australski vestern
Da je poživio i da ga je to zanimalo, Adamson je mogao osnovati studij na kojem bi tumačio kako se jeftino mogu snimati profitabilni filmovi, jer je tijekom svoje karijere radio isključivo to. Zanat je naučio od oca Victora Adamsona, poznatijeg po umjetničkom pseudonimu Denver Dixon, taj je još 1910. snimio prvi australski vestern, radio je non-stop i u rodnom Novom Zelandu, sve dok se potkraj desetih godina prošlog stoljeća nije zaputio za Hollywood. Tamo mu je Universal nudio unosni ugovor, no on je preferirao samostalnost: uostalom, bio je producent i redatelj filmova u kojima je glumio. Kao što je suprugu Dolores Booth navikao da mu postane glavna glumica, tako je i sina poticao da dolazi na set: dječak se najprije okušao pred kamerama, a zatim, kad je porastao, obavljao je i druge funkcije na filmskom setu. Već je prešao tridesetu kad je pomogao ocu da završi latinoameričku romantično-akcijsku dramu “Na pola puta do pakla”, u njemu je igrao i glavnu ulogu, no premda na špici to ne piše, neke je dijelove sam i režirao. Otac ga je upoznao s filmskim zaljubljenikom Samuelom M. Shermanom koji je skupljao filmske role od osme godine i trpao ih u svoj podrum, čak se obrazovao i za montažera iako se tim poslom nikad nije bavio, a susret s Adamsonom mlađim bio je presudan. Razmišljali su slično, držali se podalje od profesionalnog Hollywooda i pokušali napraviti nezavisni imperij. Nije to bilo lako, Adamson je 1965. režirao film “Odjeci terora”, ali njime baš nije impresionirao distributere koji su tražili nešto više u duhu vremena.
Zamijetio je da su tada bile jako popularne tzv. go-go plesačice i ubacio u film nekoliko plesnih scena, naglašeno erotičnih. Preimenovao ga je u “Psycho A-Go-Go”, pa što god to značilo, ali mu je novi naslov pribavio i prve kupce. Kad se udružio sa Shermanom, njih dvojica su podijelili posao: Adamson je otprilike znao o čemu bi trebao biti film, no zapravo ga je Sherman definirao, jer je dizajnirao plakate i smišljao naslove. Ponekad bi ovo drugo ispalo važnije, pa se tome prilagodila i radnja filma. Kupili bi film iz Njemačke, na primjer, krimiće s Curdom Jurgensom (“Na Repeerbahnu pola sata iza ponoći”), dosnimili nekoliko scena i to je sad bila nova cjelina. Ponekad je isti film imao nekoliko različitih plakata i naslova, no publika i distributeri nisu protestirali. Nisu imali skrupula koga potkradaju. Upravo tada veliki hit bio je film “Goli u sedlu” (1969.), pa se Adamson nastavio na taj trend “Sadistima Sotone” u kojima su “bajkeri” bili puno zločestiji, ubijali su nemilosrdno i, dakako, pušili drogu. Nije ih smetalo što je prije toga Roger Corman producirao (i povremeno režirao) niz “bajkerskih” filmova iz kojih su iznikli “Goli u sedlu”. Adamson i Sherman tada su već osnovali vlastito poduzeće, Independent-International Pictures Corp., i naučili štošta korisnoga. Na primjer, da im uspješan film kakvi su bili “Sadisti Sotone” omogućuju da iznova prodaju prethodne, manje komercijalne naslove, samo im treba promijeniti naslov i plakate (nije baš bilo lako slagati njihovu filmografiju, jer je trebalo razdvojiti originale od kasnijih inačica). Te 1969. film godine za mnoge je bio vestern Sama Peckinpaha “Divlja horda”, a Adamson i Sherman na njega su se nadovezali “Ženskom hordom”, o curama koje ne dozvoljavaju muškarcima da dođu na njihov ranč, ali zato jeftino preprodaju drogu iz Meksika. Razmjerno originalna dosjetka bio je križanac vesterna i horora, prakticirali su ga u “Pet krvavih grobova” i postigli još jedan uspjeh.
Velika tinejdžerska zvijezda
Adamson je imao nekoliko pravila. Najvažnije je bilo - snimanje ne smije trajati više od deset dana. Zatim, u filmsku ekipu je dobro došao svatko tko je spreman raditi zabadava. Kako takvih među filmskim profesionalcima nema previše, treba se usmjeriti na bivše holivudske zvijezde koje su već dugo bez posla i na mlade talente koji tek traže priliku za proboj. Među prvima često je angažirao Johna Carradinea, koji je tada imao više od 80 godina, puno je pio, ali je odlično pamtio tekst, slično kao i Lon Chaney Jr., sin slavnog Lona Chaneyja, poznat po filmu “Vukodlak” Georgea Waggnera iz 1941. i sporednim ulogama u nizu klasika: on je bolovao od raka na grlu, pa mu je glas u “Ženskoj bandi” tako hrapav, da to u regularnoj holivudskoj produkciji ne bi otrpjeli. Kod njega je glumila i Yvonne De Carlo, ali i Sandra Dee, velika tinejdžerska zvijezda s kraja pedesetih i početka šezdesetih, koju su opjevali u mjuziklu “Briljantin” (“Look At Me, I’m Sandra Dee”): Adamsonova “Izgubljena” bio je njezin posljednji filmski nastup, no tada je već bila u osobnim problemima iz kojih se nikad nije izvukla. Slučaj s Russom Tamblynom bio je poseban.
Proslavio se kao tinejdžer u mjuziklu “Sedam nevjesta za sedmero braće”, nominiran je za Oscara za sporednu ulogu u velikom hitu “Gradić Peyton”, “Priča sa Zapadne strane” zacementirala ga je kao jednog od najsvestranijih mladih holivudskih zabavljača, ali karijera mu je zamrla nakon pustolovnog spektakla “Dugi brodovi”, snimanog u Jugoslaviji. Čak je razmišljao o tome da napusti film i posveti se slikarstvu, no tada mu se javio Adamson i ponudio glavnu ulogu psihotičnog “bajkera” u “Sadistima Sotone”. Tamblyn je točno znao u što se upušta, no sviđao mu se anarhični Adamsonov prosede, pa su poslije surađivali još u nekoliko navrata. Smatrao je da ti filmovi ništa ne vrijede, pa je bio zgranut kad je upoznao Quentina Tarantina, kojemu su se jako svidjeli “Sadisti Sotone”. Adamsonu nije smetalo da se pred kamerama pojavi pukovnik Harald Sanders, osnivač lanca Kentucky Fried Chicken, jer je jedna scena “Lažnjaka”, svojevrsne imitacije filmova o Jamesu Bondu, snimljena u njegovom losangeleskom restoranu, ali je odmah naslutio da treba izbjegavati Charlesa Mansona, iako mu se taj nudio za suradnika: na Spahnovom ranču (odlično prikazanom u Tarantinovu filmu “Bilo jednom u Hollywoodu”) snimio je dva filma, pa i “Žensku bandu”, ali nije htio kontakte s pripadnicima Mansonove “obitelji”. Posebna slabost su mu bili patuljci, i za njih je uvijek nalazio prostor pred kamerama.
Popis kasnije proslavljenih imena s kojima je Adamson surađivao prilično je intrigantan. Scenograf Phedon Papamichael, otac vrhunskog holivudskog direktora fotografije koji se isto tako zove, već tada je surađivao s Johnom Cassavetesom, ali je usprkos tome radio na “Ženskoj bandi” i figurirao kao asistent režije. Laszlo Kovacs, mađarski imigrant i jedno od prvih imena Novog Hollywooda snimio je Adamsonov fantastični horor “Krv s Drakulinog zamka”, a njegov prijatelj Vilmos Zsigmond imao je opremu koja je redatelju trebala, no cijena iznajmljivanja bila je 100 dolara po danu. Adamson je pristao na uvjete, ali je u jednom trenutku zamolio Zsigmonda da umjesto njega režira nekoliko scena: izgubio se, nije ga bilo dva-tri sata, no vratio se s novcem, dosta usitnjenim, a djelomično i u kovanicama. Ispalo je da on raznosi i novine, pa je sada naplatio neke od dugova. U toj prigodi sve je bilo u redu, no Zsigmond tvrdi da mu je redatelj jednom kasnije ipak ostao dužan. Gary Graver, direktor fotografije “Sadista Sotone” i još jednog vrlo komercijalnog Adamsonovog filma, “Drakula protiv Frankensteina”, bio je bliski suradnik Orsona Wellesa i u nekim fazama jako važan za dovršavanje njegova posthumnog filma “Druga strana vjetra”. Graveru je žao što se dva redatelja nikad nisu upoznala, jer su po gerilskom načinu rada imali dosta zajedničkog.
Smrt supruge, prsate glumice Regine Carrol (“Sadisti Sotone”), preminule u studenome 1992., učvrstila je Adamsona u uvjerenju da je za njega film stvar prošlosti. Uostalom, Drive-In kina poslovala su sve slabije i nisu trebala friške naslove. Ispalo je da on ima dosta nekretnina, koje je trebalo preurediti i prodati, pa se povezao s građevinskim poduzetnikom Fredom Fulfordom. Taj se nije dopao nijednom od njegovih znanaca pa ni njegovoj novoj ljubavnoj vezi Stevie Ashlock, no Adamson ga je smatrao sjajnim tipom. Bizarno je što je taj počeo nositi njegovu odjeću i sve više izgledom podsjećati na redatelja, no da nešto nije u redu bilo je očito po incidentu s kreditnim karticama: redatelj mu ih je dao da nabavi materijal za preuređenje kuće u gradu Indio pokraj Palm Springsa, no Fulford ih je koristio kako mu se prohtjelo. U jednom trenutku je očito pretjerao, pa je smatrao da je najbolje da se riješi svoga šefa. Zatukao ga je čekićem i maljem i sahranio u rupi u podrumu iz koje je prije toga izvadio jacuzzi (iz nekog razloga Adamson je htio bazenčić u kući, a ne pokraj nje).
Svima je postalo sumnjivo kad im se Adamson nekoliko dana za redom nije javljao, Fulford je tvrdio da on obilazi svoje nekretnine po Americi, no zašto je isključio mobitel? Nakon nekoliko mjeseci policijska istraga je ustanovila što se dogodilo. Samuel Sherman bio je zgranut ubojičinom glupošću: Adamsonov leš zakopao je u pokojnikovoj kući, umjesto da ga skloni negdje u obližnjoj pustinji, gdje ga nikad ne bi pronašli.
Prsate glumice
Je li Adamson bio karizmatični diletant poput Eda Wooda? Njegovo je geslo bilo “Snimamo da zabavimo publiku, a ne da dobijemo Oscara”, no tako su se izvlačili mnogi redatelji danas negledljivih filmova. Kad pogledate “Žensku bandu” skloni ste tezi da on o filmskoj priči ne zna puno (iako radnja ima zanimljiv vremenski okvir), pa ni o režiji, važnije mu je pronaći prsate glumice koje će se što više skidati, a kad se publika zamori od golicanja, čeka je puno prizora nasilja. Izvjesnu napetost stvara činjenica da se puno toga odigrava na ranču na kojem je živjela Mansonova “obitelj”, ali to nije osobit filmski argument.
Ipak, kad pogledate “Sadiste Sotone”, niste baš tako sigurni da je Adamson puki diletant. Likvidiranje važnih likova prilično je neuobičajeno čak i za to krajnje nekonvencionalno razdoblje, ima tu štošta što se ne uklapa u holivudsku poetiku, ponajprije opsjednutost ružnim i neuglednim. U odnosu na Eda Wooda, koji ima svojih vrlina, Adamson je puno dinamičniji redatelj, svjestan da mu ciljna publika traži upravo takav provokativan spoj seksa, nasilja i neugode. Vrijeme je za revalorizaciju Ala Adamsona, koja će nakon pažljivog gledanja ove kolekcije zasigurno uslijediti.