Ivo Gregurević ušao je u kinematografiju na velika vrata.
Mladom diplomcu glumačkog odjela na Akademiji za kazalište, film i televiziju (kako se tada zvala zagrebačka Akademija dramske umjetnosti) Bogdan Žižić dao je glavnu ulogu u svom filmu “Ne naginji se van”, igrao je naivnog momka koji povjeruje u hvalisanje svojih starijih mještana, posebno karizmatičnog Mate (Fabijan Šovagović), kako je lako zaraditi novac u tuđini, pa se i sam se zaputi u Njemačku.
Bio je iznimno sugestivan, ali kako je film dobio Veliku zlatnu arenu u Puli smatrali su da mu je to dovoljno priznanje. Na Puli se iste godine pojavio još jednom, u sporednoj ulozi u vrlo dobrom filmu Antuna Vrdoljaka “Mećava” po Peri Budaku, glumio je povratnika iz Amerike koji je došao po obećanu nevjestu (Vera Zima), iako se ona u međuvremenu zaljubila u drugoga, i opet ostavio jako dobar dojam.
Najveći izazov
Za njega su se počeli otimati redatelji pred kojima je tek bila karijera, Slobodan Šijan angažirao ga je za tv dramu “Gradilište” (u njoj mu je Vera Zima bila puno sklonija), a Zoran Tadić za svoje također televizijske radove, “Slučaj Filipa Franjića”, “Liberanovi” i epizodu “Čovjek u sjeni” iz serije “Nepokoreni grad”. U svima je bio izvrstan, kao i u mediteranskoj drami “Izgubljeni zavičaj” Ante Babaje, koja je kasnije postala klasik (Gregurević se pojavio samo u prvoj epizodi tog triptiha), međutim, sve veću popularnost zahvaljuje televizijskim serijama, ponajprije “Velom mistu” Joakima Marušića (uloga Netjaka) i “Mačku pod šljemom” Berislava Makarovića (uloga partizana Repice).
Već se tada vidjelo da je njegov glumački raspon golem, odlično su mu pristajali pučki likovi, neiskusni momci, pa i urbani tipovi, dobro se snalazio u komedijama i dramama, da bi kasnije tu galeriju dopunio i sočnim negativcima (“Kraljevska završnica” Živorada Tomića).
Izgledalo da je nema tog glumačkog zadatka kojeg se nije u stanju prihvatiti. I još nešto, vrlo brzo je shvatio da nema velikih i malih uloga, postoje samo one zanimljive i nezanimljive, a kad je o prvima riječ, dovoljno je i nekoliko minuta na ekranu pa da te publika zapamti. Nije se plašio sudara s glumačkim veličinama, već u “Ne naginji se van” dobro se nosio s Fabijanom Šovagovićem, u “Osuđenima” Zorana Tadića s Radetom Šerbedžijom, a u “Životu sa stricem” Krste Papića s čitavom generacijom novih glumačkih nada (Davor Janjić, Alma Prica i dr.). Nesumnjivo, najveći izazov ponudio mu je Rajko Grlić u filmu “Čaruga”, smatralo se da on nije u stanju igrati junake, da je prvenstveno karakterni glumac, no ispalo je da to baš nije točno, jer se lako nametnuo kao hajdučki vođa Jovo Stanisavljević, strah i trepet Slavonije.
Još veći odmak bila je uloga slikara Maksimilijana Vanke u filmu i seriji Zvonimira Berkovića “Kontesa Dora”, čiji se put u jednom trenutku ukrstio sa skladateljicom Dorom Pejačević (Alma Prica): nije baš lako igrati umjetnika koji se ne plaši obrađivati zemlju, no njemu to nije bio problem.
Devedesete se obično smatraju posnim razdobljem našeg filma i televizije, međutim, Gregurević je i dalje imao mnoštvo ponuda. Upravo u tom desetljeću počela je njegova suradnja s redateljicom Snježanom Tribuson, najprije u tv dramama (kultna “Mrtva točka”) a zatim u njezinim igranim filmovima “Tri muškarca Melite Žganjer” i “Ne dao bog većeg zla”. Bilo je to možda samo uigravanje za njihov najuspješniji proizvod, seriju “Odmori se, zaslužio si!”, u kojem mu je partnerica bila Vera Zima. Igrali su bračni par koji neprestano gunđa jedno na drugo i na sve oko sebe, ali zapravo dobro žive i ne žele to pretjerano isticati.
Koscenarist je bio Snježanin brat Goran Tribuson, mnoge od epizoda režirao je Dražen Žarković, međutim, vidjelo se da to nije nikakva tezga, imala je jedinstven rukopis i mogla se ponovno gledati nakon treće ili četvrte reprize, zahvaljujući donekle i glumcima koji su uvijek odabrali pravi i nenametljiv dramski ton. Serija “Odmori se, zaslužio si!” počela je s emitiranjem 2006., izdržala pet sezona, a možda bi ih bilo i više da Hrvatska televizija nije počela škrtariti i nuditi uigranoj ekipi sve skromnije budžete.
Kulturni aktivizam
Gregurević je već tada slovio kao najbolje plaćeni hrvatski glumac koga su po danu snimanja plaćali i po tisuću i pol eura. Nije to baš tražio od svih, Krsto Papić sigurno mu nije mogao ponuditi toliko za komediju “Kad mrtvi zapjevaju” po kazališnom komadu Mate Matišića “Cinco i Marinko”, ali glumac je uživao u ulozi koja je čista kontra onoj u “Ne naginji se van”: sada je igrao lukavog gastarbajtera, koji se odluči proglasiti mrtvim, prokrijumčariti preko granice uz pomoć prijatelja (Ivica Vidović) i u svom rodnom mjestu živjeti od njemačke mirovine. Zasigurno ga nisu puno platili ni za film “Ćaća” Dalibora Matanića, u kojem je sjajan kao otac otuđen od svoje dvije kćeri i živi povučeno u ličkoj zabiti, sve dok u finalu ne pokaže svoje pravo lice.
Nabrajati njegove upečatljive uloge moglo bi se unedogled (a i one manje upečatljive, jer nije odbijao ponude u sapunicama, npr. u “Zori dubrovačkoj”), no svakako treba spomenuti njegov kulturni aktivizam, još 1995. osnovao je Dane hrvatskog filma u Orašju (rođen je tamo 1952. u mjestu zvanom Donja Mahala), gdje je atmosfera od samog početka bila neusporedivo poticajnija negoli na festivalu u Puli. Da je poživio, vjerojatno bi i dalje vodio filmsku smotru koja se nametnula kao jedna od najsimpatičnijih u regiji.
Meta tračeva
Bio je i predmet tračeva, tvrdilo se da zaboravlja tekstove i dolazi nepripremljen na snimanja, no bit će da to baš nije točno. Kako bi onda mogao odigrati blistavu ulogu u filmu “Kosac” Zvonimira Jurića, s Mirjanom Karanović kao partnericom, u kojem je svaka njegova gesta promišljena: kad doznate da igra tipa koji je nekad bio u zatvoru zbog silovanja, zazebe vas kad gledate scene u noći kako pomaže zalutaloj ženi izgubljenoj u pustari da pronađe put, slutite najgore, međutim, on uspijeva slojevito oslikati osamljenika, svojedobno možda i krivo optuženog.
Ne bi bilo fair ne spomenuti njegovu suradnju s Tomislavom Radićem, osobito u filmu “Što je Iva snimila 21. listopada 2003.”, gdje je glumio skorojevića, spremnog da dade sve za sklapanje sporazuma za stranim partnerom, sve dok ne shvati da postoji cijena koja se ipak ne isplati dati. Među njegovim važnijim filmovima su i ratna drama “Crnci”, također u režiji Jurića i korežiji Gorana Devića, nešto demonskog naznačeno je u liku koji mu je pristajao kao saliven, a kroz godine je impresivno surađivao i s Brankom Schmidtom, počeli su na televiziji, nastavili u njegovim igranim filmovima (“Sokol ga nije volio” i dr.), da bi vrhunac dosegli u ruralnoj drami “Imena višnje”, zapravo televizijskom filmu, koji je u kinima zaslužio puno bolju sudbinu od one koju je imao.
Teško je pisati o glumcu koji je igrao u bar 90 filmova i 19 serija, no nepravedno bi bilo ne spomenuti njegovu glumačku minijaturu u “Osmom povjereniku”: dočarao je zločestog oca koji šikanira dobroćudnog sina, ali to radi podmuklo rafinirano. Za tako nešto potreban je golemi glumački talent, a Gregurević ga je potvrdio u tko zna koliko navrata.