Piše Jurica Pavičić

Vinjete iz Zagorja: djevojka se udaje za mjesnog budalaša, no zatrudnjela je zapravo s naočitim mjesnim svećenikom...

Nosila je rubac črleni

 /Press
‘Nosila je rubac črleni‘ možda je i najugodnije iznenađenje ovogodišnjeg Pula Film Festivala. Ipak, film nije bez mana. Najveći teret je kontekstualizacija u ratnu 1991.

Blizina koji put može biti prokletstvo. Barem tako stoje stvari kad je posrijedi filmsko Zagorje.

Hrvatsko zagorje regija je koja je geografski, kulturno i lingvistički najbliža Zagrebu. Premda se nalazi u najbližem susjedstvu centra simboličke proizvodnje i kulturne industrije, Zagorje je uvelike i bilo i ostalo kulturno nevidljivo. Percepcija Zagorja nerijetko se svodila na uski repertoar mentalitetnih i pejzažnih stereotipova. Zagorje je tijekom silnih desetljeća bilo i bijela pjega hrvatske kinematografije. Padaju mi napamet samo dva važna hrvatska filma koji se zbivaju u zagorskom ambijentu. Oba su bili kostimirano-povijesni. I oba su- ironija ili ne- napravili Dalmatinci: Mimica "Seljačku bunu", a Babaja "Brezu". Hrvatski film- trajno fiksiran za Zagreb, Zagoru i otoke- nije primijetio regiju koja mu je tako blizu, a koja je među ostalim i iznimno fotogenična.

Dio tog duga sad je isplaćen. U nedjelju je, naime, u glavnom programu pulskog festivala prikazan film koji ispisuje najljepšu filmsku posvetu Zagorju. Riječ je o filmu "Nosila je rubac črleni" kojeg kao autori potpisuju režiser Goran Dukić i scenaristica Sandra Antolić. "Nosila je rubac črleni" pučka je dijalektalna komedija koja ima i nemale elemente melodrame. U jednom dijelu, "Rubac črleni" je i animirani film. S obzirom na važnost koju u filmu imaju songovi i muzika Cinkuša, mirno bi se moglo reži da je Dukićev film (i) zagorski mjuzikl. Kad se tomu doda da je glavna junakinja filma jedna prasica, te da je narator filma drveni Isus s raspela uz cestu, onda vam je jasno da "Nosila je rubac črleni" nije baš uobičajeni hrvatski film.

Radnja Dukićevog filma zbiva se 1991. u dva susjedna zagorska sela nadomak Zagreba. Rat je (još) vijest s radija, povremeno se čuju sirene i nadlijetanja aviona, no selo živi svojim mirnim životom. Stoka se oplođuje i koti, usjevi obrađuju, a mjesne žene odlaze jutarnjim busom u Zagreb da bi kao kumice prodavale sir, luk i jaja. Glavna junakinja je seljanka Anka (Nataša Dorčić) koja vodo gazdinstvo s pitomim užem (Pjer Meničanin). Cijelo selo je uzbuđeno zbog svadbe. Junakinjino kumče (Tesa Litvan) udaje se za mjesnog budalaša. Svi u selu znaju da je brak farsa. Mlada je, naime, zatrudnjela s mladim i naočitim mjesnim svećenikom pa joj treba makar kakav muž da ne rodi "fačuka". Dan nakon svadbe Anka odlazi s mladom prasicom do rasplodnog prasca za oplodnju. Žena i prasica putuju bukoličkih pejzažem, a tijekom puta pred njima se odvijaju dogodovštine iz seoske svakodnevice. Seljanka i sinkronizirano prase pri tom razgovaraju kao dobre prijateljice.

Nema puno fabule u scenariju "Rupca črlenog". Film je uglavnom niska vinjeta i slatko-smiješnih epizoda koje se vrte oko svadbe, seoskih poslova i proštenja. Dramski klimaktična scena filma kao središnji motiv ima jednu- haubu za trajnu. "Rubac črleni" nije film koji se da prepričati. Najjača karta filma je eksploatacija zagorske ikonografije, antropologije, pejzaža i jezika. Film izgleda kao razglednica turističke zajednice. Pun je hrane da vam dođu zazubice. Ruralni svijet je ljupko mistificiran, s primjesom magijskog realizma. Lokalnu boju zaokružuju efektni dijalozi na pušćanskoj kajkavici koji će od nekajkavskih gledatelja katkad tražiti stanoviti trud.

Goran Dukić proveo je trideset godina karijere skakutajući između američke i hrvatske kinematografije. U hrvatskoj i danas je vjerojatno najpoznatiji po svom kultnom kratkom filmu "Mirta uči statistiku" iz 1991. Onima koji poznaju taj film treba reći da "Nosila je rubac črleni" najviše nalikuje "Mirti". Dukić i Antolić ležerno skaču s naracije na esejističku dijegezu, igrani se film učas pretvori u animirani, a sve to povezuju Cinkuši, te crtani Isus narator. Očito je da se Dukić kao autor najbolje osjeća u takvim postmodernističkim poigravanjima. U ovom filmu povratio je lakoću koju njegovi "obični" igrani filmovi nisu uvijek imali.

"Nosila je rubac črleni" je možda i najugodnije iznenađenje ovogodišnje Pule. Ipak- film nije bez mana. Najveći teret filmu je kontekstualizacija u ratnu 1991. S tim ratnim kontekstom Antolić i Dukić ne naprave ništa osobito, a tmasta sjena rata nepotrebno muti jedan baš FeelGood- film. Dok gledate film ne možete se oteti dojmu da je perolakom, nepretencioznom i vedrom filmu rat nadodati samo zato da bi ga se shvatilo ozbiljnije i dalo mu kulturni prestiž. Bez ikakvog razloga- jer, "Nosila je rubac črleni" je posveta selu i zemlji, krotkim i radinim ljudima, posveta koja je baš mogla i trebala ostati kakva jest.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
07. prosinac 2022 12:37