DRUGI FILM FILIPA ŠOVAGOVIĆA

'VISOKA MODNA NAPETOST' Nepregledne vinjete u stilu komedije apsurda koje baš i nisu smiješne

Šovagovićev najveći problem je nedostatak discipline. Svoj talent ipak ne bi trebao trošiti na filmsku režiju

Golema je razlika bila gledati film Filipa Šovagovića “Visoka modna napetost” na pulskom filmskom festivalu u kinu Valli i na redovnom kinorepertoaru u multipleksu Cineplexx u zagrebačkom shopping-centru City Centar One East. U Puli je dvorana s nešto više od 200 mjesta bila krcata, sjedilo se i po stepenicama, a publika je odlično reagirala na film, smijala se, pljeskala i bučno odobravala. U Zagrebu je bilo znatno drukčije, dvorana je bila dvostruko manja, a unatoč dobrom terminu u subotu u šest uvečer u njoj nije bilo više od dvadesetak ljudi, koji su uglavnom šutke pratili film, tek sam u tri-četiri navrata čuo prigušen smijeh, a dvoje nezadovoljnika izašlo je nakon otprilike sat vremena.

Jednom k’o nijednom

Odakle takva razlika? Jednostavno, ono prvo bila je besplatna festivalska projekcija na koju su se ugurali mnogi koji su možda znali nekoga od ekipe i htjeli vidjeti kakav je krajnji rezultat, jedan kikot povlačio je drugi, a dobro raspoloženje zarazno se proširilo na sve prisutne. Na drugoj pak projekciji zatekli su se samo oni koji su odlučili za ulaznicu izdvojiti 35 kuna, došli su se zabaviti jer su ih mediji uvjeravali da je u pitanju pomaknuta hrvatska komedija, ali po njihovim izrazima lica - dok su napuštali dvorani - dalo bi se zaključiti da se smatraju nasamarenima.

Ključno je pitanje zašto sam nakon Pule ponovno odlučio pogledati Šovagovićev film. Zato što sam tamo bio među rijetkima koji nisu dijelili opće oduševljenje, sve što sam vidio na ekranu činilo mi se proizvoljnim i ishitrenim, neprestano sam pogledavao na sat i jedva čekao da projekcija završi. Jesam li bio prestrog prema filmu, propustio prikrivene redateljeve migove? Već mi se to događalo: ne kažu bez razloga - ako ste samo jednom gledali film, niste ga gledali nijednom.

Izgledao je kao spas

Nažalost, nakon zagrebačke provjere dao sam “Visokoj modnoj napetosti” još goru ocjenu. Nažalost zato jer mi je Filip Šovagović simpatična pojava u našoj kulturi. Kada se pojavio na našim ekranima potkraj osamdesetih, izgledao je kao spas za kinematografiju koja je imala uvijek istu boljku, nikako da pronađe glumca koji može igrati junaka s karizmom. Kinematografija se u sljedećem desetljeću urušila, a on je valjda zaključio da je prepametan da se samo slika i izgovara tuđe tekstove, pa se prebacio na kazalište i tamo postao dramatičar i redatelj. Nisam gledao baš sve što je napravio, ali iz onoga što jesam, razabrao sam da je u pitanju tip sklon zafrkantskom modernom teatru socijalno kritičkog naboja.

Nešto slično je pokušao napraviti i svom debitantskom filmu “Pušća Bistra”, no filmski i kazališni prostor nisu jedno te isto: film ne podnosi glumce kojima nije jasno jesu li na pozornici ili pred kamerom, čega je tu bilo u izobilju, a i ono malo što se dalo razabrati od fabule nikad se nije oporavilo od dosjetke da se HRT-inkasator pretvara u vođu bande. Ipak, “Pušća Bistra” bila je precizan portret Hrvatske, njezine provincijalnosti, učmalosti i korumpiranosti, kakav se baš nije viđalo u filmovima toga razdoblja.

U “Visokoj modnoj napetosti” autorove oštrice kao da su otupjele: jasno vam je da je otok na kojem se zbiva radnja Hrvatska, da su tri brata, glavna protagonista, tipični Hrvati - političar, bivši svećenik i narkoman - koji se svaki na svoj način suočavaju sa stvarnošću, međutim, sve je to nepregledna gomila vinjeta koje su povremeno gorka mediteranska komedija u stilu “Svećenikove djece”, a češće ono što je Šovagoviću najbliže - komedija apsurda. Politički naboj iscrpljuje se u kratkoj i prilično besmislenoj pojavi bivšeg predsjednika Stipe Mesića, koji ima bolji filmski nastup od većine svojih profesionalnih kolega, te u činjenici da je za taj ubogi otok jedino zainteresiran talijanski mondeni gay par ( Petar Miho Mihočević i Miran Kuspahić), što je zbog prohtjeva političke korektnosti zapravo bolje i ne naglašavati.

Amorfna cjelina

U “Pušćoj Bistri” Šovagović kao da je pisao bolje, iskričavije dijaloge, a najluckastija mu je dosjetka da se narkomanova cura Ina (Marijana Mikulić) zaposli na benzinskoj crpki, pa taj neprestano ponavlja stih: “Nedostaje mi Ina, moja naftna kompanija, moje pogonsko gorivo”.

Šovagovićev je, međutim, najveći problem nedostatak discipline. Ako dvojicu od trojice braće glume Goran i Bojan Navojec, s trećim ( Mijo Jurišić) je trebao napraviti nešto da se ne doima kao da je stigao iz alternativnog svemira. Drugo, nije se znao nositi ni s izazovima moderne filmske tehnike. U “Pušćoj Bistri” bio je ograničen skupoćom filmske vrpce, te stoga birao što će snimati, no za ovaj je film koristio digitalni fotoaparat koji je poslužio kao kamera i naštancao šest sati materijala. Zato je i film tako amorfan, s proizvoljnim mijenjanjima crnobijele i kolor slike: kako je sam priznao, grubi šnit iznosio je četiri sata (verzija u kinima traje 100 minuta), a na cijeli projekt potrošio je šest-sedam godina. Po svemu sudeći, filmska režija ipak nije nešto na što bi on trebao traćiti svoj talent.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
21. studeni 2021 07:25