Američki glumac Willem Dafoe, legenda s više od 150 uloga, više od 80 nagrada i četiri nominacije za prestižni Oscar, primio je na 31. Sarajevo Film Festivalu počasno Srce Sarajeva za svoj doprinos filmu.
U četvrtak, 21. kolovoza, u dupkom punom Bosanskom kulturnom centru (BKC), Dafoe je održao predavanje o svojoj dugogodišnjoj karijeri i ulogama koje je odigrao. Predavanje je moderirao Neil Young, novinar, kustos i filmaš, koji je istaknuo: „Postoje glumci koji su svojim radom podigli razinu filmske glume. Willem Dafoe, količinom i kvalitetom tijekom desetljeća, nije samo to učinio. Za mene je on jedan od rijetkih glumaca koji je podigao samu razinu filma.“
Kada je u BKC-u zasvirala pjesma „The Rapture“ iz filma „Animal Factory“ redatelja Stevea Buscemija – prikazanog u Sarajevu 2000. godine, kada je Dafoe prvi put bio gost festivala – publika ga je dočekala gromoglasnim i dugotrajnim aplauzom. Glumac se prisjetio tog prvog posjeta: „Bilo je to nedugo nakon rata. Sarajevo je tada bilo drugačije, ali festival je bio fantastičan. Družio sam se sa Steveom, poznajem ga godinama iz New Yorka, još dok je bio vatrogasac prije nego što je postao glumac. A tu je i Mike Leigh, vrlo šarmantan čovjek kada ga bolje upoznaš.“ Dodao je da su mu ti trenuci ostali u lijepom sjećanju i da mu je drago što se mogao vratiti.
Odlazak iz rodnog grada
Novinara Neila Younga zanimalo je zašto Dafoe dosad nije režirao, barem na filmu. Kazalište je druga priča. Glumac je rekao da ga režija, za razliku od njegova dobrog prijatelja i suradnika Stevea Buscemija, ne zanima. „Nemam tu osobnost. Volim raditi ono što mi netko pokaže i pokušati to utjeloviti. Ponekad vidim stvari koje čak nisu ni moja vizija, ali upravo je zabavno kretati se prema tuđoj viziji. Uvijek naučiš nešto i izazivaš vlastite predrasude i uvjetovane reakcije“, objasnio je.
Dodao je da mu rad kao redatelju ne odgovara jer zahtijeva vođenje drugih. „Kao glumac možeš ponekad biti neodgovoran, sve dok si angažiran. Kao redatelj imaš odgovornost usmjeravati ljude i znati što radiš, a to nije moja osobnost“, rekao je.
Dafoe se potom osvrnuo na svoje djetinjstvo u Appletonu, u Wisconsinu, mjestu od oko 50.000 stanovnika poznatom po tvornicama papira. „Bilo je to dobro mjesto za odrastanje, ali želio sam otići od tamo. Čitao sam o životu u New Yorku i ostatku svijeta, a u Appletonu nisam poznavao nikoga tko je bio umjetnik ili glumac“, rekao je.
Rođen u velikoj obitelji, sa sedmero braće i sestara, Dafoe je istaknuo podršku roditelja – oca kirurga i majke medicinske sestre – ali i svoju osobnu stazu. „Gluma je profesija. Iako su svi moji brat i sestre išli u druge profesionalne karijere, ja sam išao svojim putem.“ Prisjetio se i prve recenzije iz lokalnih novina kada je imao 13 godina: „To je bilo davno. Sada mi to ništa ne znači“, našalio se pred publikom.
Prekretnica u karijeri
Godine 1976. Willem Dafoe stigao je u New York. Grad je tada bio na rubu bankrota, stopa kriminala bila je visoka, ali je u isto vrijeme bujao kulturni život – od književnosti i glazbe do kazališta. Upravo u takvom ozračju Dafoe se priključio avangardnoj skupini Wooster Group, koju opisuje kao „punk kazalište“ koje je rušilo norme i nudilo nove, nekonvencionalne pristupe scenskoj umjetnosti.
„To je bila mala, ali snažna zajednica u kojoj većina ljudi nije bila školovana za glumu, ples ili umjetnost. Postojao je osjećaj nezrele ljubavi prema stvaranju i nije bilo karijerizma – sve se temeljilo na energiji mladosti. Svaki smo dan radili, to nas je oblikovalo i činilo sretnima“, prisjetio se. Dodao je kako ga je takvo okruženje pripremilo i za film jer je u trupi vladao princip jednakosti između glumaca i tehničara. „To me naučilo poštovati tehničare i njihovu vještinu, ali i kako voljeti kameru i ‘plesati’ s njom.“
Prvi filmski nastup stigao je zahvaljujući Kathryn Bigelow, koja ga je zapazila u kazalištu i pozvala da glumi u svom debitantskom filmu „The Loveless“, koji je režirala zajedno s Montyjem Montgomeryjem. „Nisam imao pojma o filmu. Nisam znao ni koliko da tražim za honorar pa sam pitao prijatelje. Na kraju sam dobio 10 tisuća dolara, što mi se tada činilo kao ogroman novac jer sam živio od danas do sutra“, prisjetio se.
„The Loveless“ nije postigao veći uspjeh u SAD-u, ali je stekao kultni status u Japanu. Film je vidio i redatelj Walter Hill te ga angažirao za „Streets of Fire“, a ubrzo ga je William Friedkin pozvao na audiciju za „To Live and Die in L.A.“ i dao mu ulogu odmah po dolasku. Iako ti filmovi nisu bili veliki hitovi na kino-blagajnama, otvorili su mu vrata Hollywooda.
Prekretnica je uslijedila 1986. s Oliverom Stoneom i „Platoonom“, nagrađenim Oscarom za najbolji film i režiju. Dafoe je bio nominiran za najboljeg sporednog glumca, a njegovu smrt u slow motionu, s rukama podignutim prema nebu, publika pamti kao jednu od najupečatljivijih scena ratnog filma. „Sve je bilo vrlo jednostavno konstruirano. Imao sam walkie-talkie, znao sam gdje su eksplozivi i morao sam potrčati, dok sam istovremeno aktivirao pirotehniku. Nisam razmišljao o interpretaciji, samo o tome da zadatak izvedem jasno i precizno. Kasnije, kada se tome pridodaju kamera, glazba i boje, vidiš koliko je film zajednički rad.“
Na pitanje je li taj prizor zahtijevao mnogo ponavljanja, odgovorio je: „Ne, ljepota je bila u jednostavnosti. Sve je bilo spontano, a rezultat je bio snažan upravo zato.“
Prisjetio se i očeve reakcije na njegov rad. „Bio je vrlo konzervativan, ali imao je smisla za humor. Znao bi reći: ‘Will, Will, sviđa mi se onaj film u kojem igraš silovatelja.’ Govorio je to o Bobbyju Peruu iz ‘Wild at Heart’ Davida Lyncha. To me uvijek zabavljalo jer je moj blagi otac nalazio zadovoljstvo u tome što igram okrutnog kriminalca.“
Najveći izazov
Nakon „Platoona“ Dafoeova je karijera krenula uzlaznom putanjom, a ključni trenutak dogodio se kada ga je Martin Scorsese pozvao na večeru i ponudio mu ulogu Isusa Krista u „The Last Temptation of Christ“. „Prvo nisam ni znao koji je to film. Kada je rekao da misli na Isusa, iznenadio sam se. Ali objasnio mi je da se inspirira ‘Evanđeljem po Mateju’ Piera Paola Pasolinija, želeći napraviti nešto elementarno i primitivno,“ prisjetio se.
Iako tada nije pročitao roman Nikosa Kazantzakisa po kojem je film nastao, postupno je shvatio da je riječ o jednoj od njegovih najzahtjevnijih, ali i najljepših uloga. „To je Isus koji ne misli da je… to jest, naglašava se ljudska strana. Onaj koji odbija odgovornost koja mu je dana. To je bilo zanimljivo mjesto za biti.“ Film je snimljen s vrlo malo novca i u skromnim uvjetima. „Ali upravo je u tome bila ljepota. Nismo se gubili u spektaklu, morali smo se osloniti na ono najosnovnije.“
Kako bi se pripremio, Dafoe je, kaže, morao odbaciti sve unaprijed stvorene slike. „Kada igraš Isusa Krista, moraš znati da nisi ‘onaj’ Isus Krist, nego ‘jedan’ Isus Krist. Najvažnije je bilo osloboditi se svih predodžbi i očekivanja.“
Premijera filma izazvala je lavinu kontroverzi. „Iskreno, bilo mi je šokantno. Ljudi su se bunili i prije nego što su ga pogledali. Najviše je to dolazilo od američke vjerske desnice, koja je u tom trenutku tražila nešto iza čega će stati. Posebno ih je sablaznila ideja da Isus odbacuje svoju misiju i zamišlja život običnog čovjeka – da ima djecu, da ima seksualni život. To im je bilo neprihvatljivo,“ kaže. „A meni je bilo nevjerojatno da u doba supernasilnih filmova i ratnih spektakala jedan ovako iskren i ozbiljan pokušaj potakne takvu reakciju.“
Zbog filma sam sedam godina tražila pastire po obroncima Dinare
Ključni suradnici
Prisjetio se i rada s Geneom Hackmanom u „Mississippi Burning“ (1988.). „Bio je tvrd, ali prema meni vrlo blag. Znao je biti težak, no nikada nije imao potrebu da me sruši ili nadigra. Bio je tip koji ne trpi budale, ali ako si mu dao prostora da radi svoje, bio je sjajan partner.“
S Davidom Lynchom radio je samo jednom, na filmu „Wild at Heart“. Upravo mu je redatelj dao ideju za prepoznatljivu protezu zubi kojom je oblikovao lik Bobbyja Perua. „Kad sam stavio te zube, nisam mogao zatvoriti usta. Osjećao sam se drukčije, kao da mi je tijelo zadalo nešto novo. To je bio okidač – vanjski detalj otvorio je maštu i dovršio lik. Ponekad ne treba istraživanje ni duga priprema, sve dođe izvana, a ti samo moraš biti spreman da primiš.“ O Lynchu, kojeg je nedavno izgubila filmska zajednica, govori kao o „pravom umjetniku“: „Znao je reći stvari koje zvuče potpuno apstraktno, poput ‘počinjemo zeleno, pa prelazimo u smeđe’. I onda bi se svi smijali, ali to je bio njegov način.“
Devedesetih je, kaže, ključna poglavlja ispisao u suradnji s Paulom Schraderom i Abelom Ferrarom. „S Abelom je sve osobno, fluidno. Često nema klasičnog scenarija, improviziramo, snimamo brzo, s malim budžetima. To je sirovo, intimno i vrlo iskreno. ‘Tommaso’ je bio potpuno improviziran, što zvuči zastrašujuće, ali zapravo je funkcioniralo jer smo obojica znali što film traži.“
Schrader, pak, radi na drukčiji način. „On dolazi iz pisanja, uvijek ima puno ideja, ali ne radi konvencionalno s glumcima – očekuje da znaš svoj posao. ‘Light Sleeper’ bio je prvi film koji smo radili zajedno. Taj lik mi je bio blizak, mogao sam ga zamisliti kao sebe u nekom drugom životu, osim, naravno, tog dijela s dilerom,“ našalio se Dafoe.
Podrška novim generacijama
U novom tisućljeću Willem Dafoe ostvario je zapažene uloge, među kojima se posebno ističe Norman Osborn u „Spider-Manu“. Posebno je ostala zapamćena scena u kojoj njegov lik razgovara sam sa sobom pred ogledalom, što je Dafoe opisao kao šekspirijansko. Njegova rečenica „I’m somewhat of a scientist myself“ ubrzo je postala kultni meme. „Daleko od toga da mi je to bilo u mislima,“ prisjetio se glumac.
Sličan je entuzijazam pokazao i kad je u kinima gledao „The VVitch“, film redatelja Roberta Eggersa. „Nisam rekao konkretno da želim glumiti u njegovom sljedećem filmu. Samo sam mislio da želim upoznati tog čovjeka, filmaša. Upoznali smo se, razgovarali o stvarima koje imamo zajedničke. Privukao me, dobro smo se slagali, i onda je rekao da bismo trebali nešto raditi zajedno. Bio sam oduševljen,“ prisjetio se Dafoe.
Sličnu dinamiku opisuje i u suradnji sa Seanom Bakerom. „Ponekad, ako vidim nekoga tko radi nešto što mi se jako sviđa, kažem, želio bih upoznati tog čovjeka ili tu osobu.“ Nakon susreta s Bakerom surađivao je na „The Florida Projectu“, za što je dobio svoju treću nominaciju za Oscara. „Sean se uranja u ta mjesta, živi s tim ljudima, ima ideju, a oni mu doista kažu kako će se priča razvijati. S glumcima radi slično, jer većinom surađuje s ljudima koji nisu profesionalni glumci. To mi se jako sviđa. U Abelovim filmovima također radim s neglumcima. Oni rade ono što rade, nemaju ego glumca, ne štite ništa, nemaju unaprijed definirano mišljenje. Na neki način, s njima se osjećam bliže nego s glumcima – pratiš njihov ritam i svijet i moraš pronaći način da živiš u njemu. To je predivno, jer možeš se osloboditi svojih uobičajenih impulsa. Sean je sjajan, veliki podržavatelj drugih filmaša i veliki zaljubljenik u film.“
Dafoe se prisjetio i scene iz „The Lighthousea“, filma kojeg je također režirao Robert Eggers, u kojoj njegov lik biva živ zakopan: „To je vrlo konkretna situacija. Nisam to prije radio. Volim situacije koje te aktiviraju, a ne podsjećaju te na išta. Ne pokušavaš ništa objašnjavati, jednostavno si u tome. Tražim te trenutke transformacije, čak i na kratko. To otvara novu perspektivu, a to je za mene oslobađajuće. Uči te kako živjeti. Ako to radiš iskreno i transparentno, publika također na neki način osjeća to iskustvo. To je najveća moć filma. Takve stvari mogu biti bolne, i jesu, ali na kraju su vrlo zadovoljavajuće.“
Scenu su snimili vrlo rano, već prvog ili drugog dana snimanja. Novinar je primijetio koliko je to bilo važno za Eggersa i cijelu ekipu te ga upitao kako to da gledanje Dafoea živog zakopanog u ledenoj hladnoći daje energiju cijelom timu i da li se on uopće osjeća kao veteran koji pokazuje mlađima kako se radi. Dafoe je lakonski odgovorio: „Da.“ Publika se na njegov odgovor glasno nasmijala.