CANNES - Na ovogodišnjem Cannesu vidjeli smo filmsku scenu koja prikazuje nastanak svijeta. Ona se nalazi u prvom dijelu filma “Drvo života” Terrencea Malicka i prikazuje povijest svemira od velikog praska do dinosaura. A nakon nastanka, 67. Cannes donio nam je - eto - i propast svijeta. Nju je u prvih pet minuta svog filma “Melancholia” inscenirao danski režiser Lars Von Trier.
Planet Melankolija
Von Trierov film “Melancholia” - prikazan u konkurenciji u srijedu - počinje doslovce propašću svijeta: planet pod nazivom Melankolija, osam puta veći od Zemlje, skreće pod utjecajem sunčeve sile teže s putanje i smrska zemljinu kuglu u mrvice, zbrisavši svaki trag života i civilizacije.
Nakon tog kataklizmičkog uvoda praćenog Mendelssohnovom glazbom, Von Trierov film vraća se pet dana unatrag i prikazuje život bogate građanske obitelji u danima uoči propasti.
Obitelj junaka “Melankolije” sakupila se u dvorcu uz golf igralište uz morsku obalu da bi proslavila vjenčanje Justine ( Kirsten Dunst), naizgled vesele, sretne i uspješne copywriterice. Međutim, nitko, pa ni mladoženja ( Alexander Skarsgaard) ne zna da je Justine zapravo čemerna osoba koja se hrve s teškom depresijom. Jedina osoba koja zna istinu o Justine je njezina sestra Claire, brižna, praktična i realna žena koja pokušava razbiti Justininu sjetu vjenčanjem iz snova.
Ujutro, kad se gosti raziđu, sestre s terase vide Melankoliju kako se prijeteći približava Zemlji. Clairein muž ( Kiefer Sutherland ) uvjereva ih kako je dokazano da sudara neće biti, ali se prvi ubije otrovom u konjušnici. Dvije sestre ostaju same, a njihovo raspoloženje se obrće. Trezvena i “zdrava” Claire guši se u ogorčenju i teško nosi s neumitnošću uništenja. Melankolična Justine armagedon prihvaća sa stoičkim mirom.
Filmom “Melancholia” Lars Von Trier se vratio u Cannes, na festival na kojem se 1991. proslavio “Europom”, na kojem je 1998. lansirao “Dogmu 95”, a 2000. pobijedio “Plesom u tami”. U jedanaest godina koliko je prošlo otada, Von Trier je snimao, liječio se od depresije, opet snimao, ali u čitavom desetljeću nije snimio stvarno bitan film. “Melankolijom” Danac se vraća na stare staze i pokazuje da nije gotov.
Doduše, i “Melankolija” je ovdje dočekana s pomiješanim ushitom i negodovanjem, no za danskog režisera to nije čudno. Kao i uvijek kod Von Triera, i u “Melankoliji” postoji debeli sloj bombastične poze.
No, u boljim Dančevim filmovima (a među njima je i ovaj) ispod tog pozerstva znale su se kriti uvjerljive studije karaktera. Takav je slučaj i s “Melankolijom”, koja je negdje do pola bezobrazna studija građanske obitelji u stilu Strindberga i Krleže, a negdje od pola pretvara se u fascinantan film o depresiji i stoicizmu. Von Trier se vratio ozbiljnom filmu.
Politička doku drama
Osim “Melankolije”, natjecateljski je program u srijedu donio još dva naslova, francusku poslovno-političku dramu “Pater” Alaina Cavaliera i “Hanezu”, elegični film o ljubavnom trokutu na ladanjima japanske autorice Naomi Kawase.
Ipak, ovdje u Cannesu kudikamo je više pažnje izazvao film “La Conquete” (Osvajanje) Xaviera Durringera. Nikakvo čudo, s obzirom na to da se ova politička dokudrama bavi usponom na vlast i bračnim lomom francuskog predsjednika Nicolasa Sarkozyja.
Elementi farse
“Osvajanje” je dramatizirana “faction” kronika Sarkozyjeve političke karijere od 2002., kad prvi put postaje ministar unutrašnjih poslova, do 2007. kad pobijedi na predsjedničkim izborima. U političkom smislu, film se najviše fokusira na antagonizam Sarkozyja i Jacquesa Chiraca, te njegovu borbu protiv stranačkog rivala de Villepina.
Film prati i krah njegovog braka se Cecile Sarkozy, koja ga je ostavila praktički na dan izborne pobjede. Film - koji ima elemente farse - Sarkozyja prikazuje kao vlastohlepnog arrivista koji ne preza ni od čega, hiperaktivca koji ne pije vino i guta junk hranu.
Durringerov film pojavljuje se u Cannesu upravo u vrijeme kad u Francuskoj traje veliko preispitivanje Sarkozyjeve politike. Početkom tjedna Le Monde je objavio tekst “Sarkozy - razlaz s intelektualcima” u kojem pokazuje kako su predsjednikovi veliki predizborni pobornici poput Andre Glucksmanna ili Pascala Brucknera danas prema njemu jako kritični, a negdje na tom tragu je i film u kojem se Sarkozy oslikava kao političar bez programa, ideologije i skrupula.
Sarkozyjeva supruga Carla Bruni nije se pojavila u Cannesu na premijeri filma “Ponoć u Parizu” Woodyja Allena (u kojem glumi), a dio medija to povezuje s tim da je na programu i “La Conquete”.