Za redatelja Leslieja Normana vjerojatno nikad niste čuli, zasigurno vam je poznatiji njegov sin Barry Norman, BBC-jev filmski predstavljač čije su se lako čitljive i pregledne knjige o filmu ("Holivudski velikani", "Slike koje govore: Priča o Hollywoodu") dobro prodavale i u nas u stranim knjižarama.
Ipak, ako se potrudite, još se uvijek stignete upoznati s nevelikim opusom Normana starijeg, drugog od jedanaestero djece radničke obitelji iz londonske četvrti Fulham, koji je sa 14 godina napustio školu i sa 16 ušao u filmsku industriju, ali s najniže pozicije, čistio je sobe za montaže prepune filmskih okrajaka u poznatoj kompaniji Ealing.
S 19 godina postao je montažer, radio s mnogim poznatim redateljima, u 2. svjetskom ratu dobio je čin majora i bio u timu koji je u Burmi zavaravao Japance, tako što su u džungli puštali zvučne snimke marširanja britanskih trupa. Pedesetih postaje producent i redatelj, a samo dva naslova - od kojih nijedan nije prikazan u nas, ali su oba dostupna putem Amazona - dovoljna su da shvatite o kakvom je majstoru riječ.
Za uvod bih vam preporučio "Dunkirk", crno-bijeli ratni film iz 1958., koji se bavi istom temom kao i nedavni blockbuster Christophera Nolana, no dok se potonji iscrpljuje u formalnom konceptu, iz prvoga možete shvatiti što se tamo zapravo događalo. Impresivne su scene u kojima na stotine engleskih i francuskih vojnika uzaludno traže sklonište među pješčanim dinama dok ih odozgo nesmiljeno mitraljiraju "štuke".
Paljba ne prestaje ni tijekom nedjeljne molitve (to je jedan od najspontanijih vjerskih rituala koji sam ikad vidio na filmu), a pomoći niotkuda. Istodobno, s druge strane kanala mobiliziraju male brodice kako bi izvukli vojnike iz škripca, jer su razarači lak plijen njemačkih aviona, no kad njihovim vlasnicima poruče da ih dovezu Temzom do odredišta, oni za to ne žele ni čuti: ipak su ta plovila sami održavali i sada ih ne žele prepustiti profesionalnim pomorcima, a osim toga, rat je i to je jedini način da u njemu naprave nešto korisno.
Zbilja je neobično kako taj film nije otkupljen za jugoslavensku distribuciju, ipak u njemu glume poznate face John Mills, Richard Attenborough i Bernard Lee (uskoro će glumiti M-a u serijalu o Jamesu Bondu), a podigrani patriotizam bio bi koristan orijentir domaćim filmašima koji su se tada okušavali u partizanskim sižejima. To što nisu otkupili Normanov "Noć kad je izvučen moj broj" (The Night My Number Came Up) iz 1955. manje je neobično, budući da taj pripada žanru fantastičnog realizma koji su u nas redovno zaobilazili.
Redatelj je pročitao autentičnu zgodu objavljenu u The Saturday Evening Postu 1951., učinila mu se kao zgodan štof za film, napisao po njoj sinopsis, ali je producent Michael Balcon inzistirao da renomirani A.C. Sheriff potpiše scenarij. Norman se kasnije bunio da Sheriff nije bogzna kako obogatio njegov sinopsis, ali držao se pravila da je producent uvijek u pravu.
Radnja počinje na večeri u Hong Kongu, gdje pomorski časnik Lindsay (Michael Hordern) otkriva časniku Kraljevskog zrakoplovstva Hardieju (Michael Redgrave), koji se sprema na let u Tokio, da zna nešto više o njegovoj sudbini. I zbilja, ubrzo zatim ustanovi se da se Hardiejev zrakoplov srušio u Japanu, ali ne zna se gdje: u tamošnjoj kontroli leta nađe se Lindsay i sugerira lokaciju udesa. Kad ga pitaju kako to zna, odgovara im: "Ne mogu vam to reći, ne biste me shvatili ozbiljno".
Radnja se vraća unatrag, uoči Hardiejevog puta, on je čuo samo dio Lindsayjevih prognoza, nije praznovjeran, ali ga ipak umiruje što se ništa ne odigrava onako kako mu je rečeno.
Ipak, on je upoznat samo s dijelom onoga što je Lindsay govorio, mlađi časnik Mackenzie (Denholm Elliott) bio je puno pažljiviji slušatelj i kad su počele izmjene u posljednji trenutak, postaje jasno da se sve odigrava onako kako je zacrtano. Pritom je sve sjajno režirano, zrakoplov s 8 putnika i 5 članova posade nije zastrašujući stroj, ali dok leti noću duž japanskih otoka, ne možete se oteti dojmu krajnje neugode.
Dio scena odigrava se u pilotskoj kabini u koju svako malo navraća Hardie, pilot i kopilot nemaju pojma o proročanstvu, što je i bolje, jer bi odmah dobili živčani slom. Još je veća tenzija među putnicima, čiji je profil točno onakav kako ga je opisao Lindsay. "Noć kad je izvučen moj broj" nominiran je za nagradu BAFTA, no te je godine pobijedio "Richard III." Laurencea Oliviera, vrijedno ostvarenje no ne tako poticajno i uzbudljivo kao Normanov film.
Potonji je dobio veliku zadovoljštinu kad je krajem tog desetljeća počela s emitiranjem "Zona sumraka", njezin autor Rod Serling rado bi se pohvalio nečim takvim u svojoj seriji, no to si produkcijski i kreativno nije mogao priuštiti, jer je u tom pogledu kinematografija tada ipak bila superiornija televiziji.