Holivudski geg majstori zlatom bi platili ovakvu scenu. Gazdarica je u kriznim vremenima formalno dala blagovaonicu pomoćnici kako bi sačuvala integralnost svog lijepog stana. Djevojka u njoj nikad nije prespavala, jer joj je bilo neugodno, no jednom je naišla na simpatičnog došljaka i htjela mu je osigurati krov nad glavom. Uvela je momka u sobu, u kojoj je gazdarica s društvom večerala. Cura je zatražila svoje pravo i bijesna domaćica uzela je sve iz blagovaonice, bogatu trpezu, kompletno pokućstvo, pa i ćilim, te ih prenijela u svoj dio stana. U praznoj sobi ostao je samo jedan mrtvo pijani gost koji se klatario na stolcu. “Ne treba nam ni on”, poviknuo je šaljivo novi stanar i odgurao ga u gazdaričin odio. Iz samilosti ga je mogao položiti na obližnju sofu, no ne, on ga je vratio za stol za kojim se nastavio klatiti: pijanac je bio jedina osoba koja nije imala pojma što se tu upravo odigralo.
Prvi film iz 1927.
Je li to prizor iz nekog raspusnog filma Ernsta Lubitscha ili Ericha von Stroheima? Nipošto, to je scena iz samostalnog prvijenca sovjetskog redatelja Borisa Barneta “Djevojka s kutijom šešira”, snimljenog 1927., u kojem je Moskva prikazana kao hibrid dekadencije Berlina i novog sovjetskog ćudoređa. Barnet u Hrvatskoj ne uživa status poput Ezjenštejna, Dovženka, Pudovkina, Vertova i Kulješova, no to je naš problem. Kada je prije više od tri desetljeća Televizija Zagreb emitirala njegovo remek-djelo “Predgrađe” iz 1933., filmska redakcija bila je zasuta pozivima gledatelja koji su htjeli doznati nešto o tom filmu i redatelju. Otad nismo gledali ništa njegovoga.
Od naredne srijede HRT 3 ispravlja jedan od velikih kulturnih propusta, jer će u večernjem terminu emitirati četiri Barnetova filma: ciklus započinje fenomenalnom komedijom “Kuća na Trubnoj” iz 1928., nastavlja se s dva hvaljena filma iz pedesetih, “Pjesnik” i “Borac i klaun”, a završava njegovim pretposljednjim ostvarenjem, filmom ceste “Aljonka” iz 1961., u kojem jednu od uloga igra kasniji kultni autor Vasilij Šukšin.
Francuski novi val
Ipak, ako nekom pristaje oznaka “kultni autor”, to je prvenstveno Barnet, a ponajviše zasluga za to imaju filmaši francuskog novog vala. Iskreno su priznali da je francuski poetski realizam iz druge polovice tridesetih najavljen u Barnetovom “Predgrađu” i melodrami “Kraj samog sinjeg mora” (nije bez vraga nadimak “sovjetski Renoir”; s velikim francuskim filmašem uspoređivali su ga podjednako često kao i sa Čehovom), dok su glede stila preuzimali njegova rješenja kako im se prohtjelo. Još početkom pedesetih, Jacques Rivette je ustvrdio da je nakon Eistensteina Barnet najveći sovjetski redatelj, a Jean-Luc Godard je u povodu “Borca i klauna” izjavio: “Ukoliko vam se ne sviđaju njegovi filmovi, mora da imate srce od kamena.” Mladi Andrej Tarkovski ga je obožavao kao i većina predstavnika sovjetskog novog vala, pogotovo Elem Klimov i Aleksandr Mitta, koji su se također okušavali u komedijama: Nikita Mihalkov (tada još nije bio fasciniran Vladimirom Putinom) se, na primjer, posebno nadahnjivao “Djevojkom s kutijom šešira”.
Djed Englez
Barnet je rođen 1902. u Moskvi, djed mu je bio Englez, posjedovao je tiskarsko poduzeće, i stjecajem okolnosti završio u carskoj Rusiji. Mladi Barnet nije znao čime se sve ne bi bavio: studirao je arhitekturu i slikarstvo, bio scenograf u Moskovskom umjetničkom teatru, prijavio se u Crvenu armiju, a kada su ga otpustili zbog bolesti, upisao je školu za fizičko obrazovanje radnika gdje je svladao boksačke vještine. Zapazio ga je filmski avangardist Lev Kulješov i uključio u svoju ekipu kao glumca, no kada su zahladili odnose, Barnet je u svojim prvim samostalnim redateljskim radovima itekako koristio sve što je od svoga mentora naučio o montaži. Dio tadašnje sovjetske kritike podrugivao se njegovoj “infantilnosti”, međutim, nisu shvatili kakvo su filmsko blago dobili, redatelja koji je briljirao u urbanim komedijama i - bar tada - zazirao od ruralnog te objedinjavao populizam i eksperimentalna filmska rješenja.
Jedna od najvećih zagonetki je kako je Barnet sačuvao slobodoumnost u razdoblju dok je staljinizam sve više ograničavao pravila ponašanja u kulturi i postupno nametao socrealizam. Potkraj dvadesetih još se štošta moglo, no 1933., kad je nastalo “Predgrađe”, već su kulturni komesari određivali što je dozvoljeno a što ne. Nekim čudom zažmirili su na pacifističku priču koja se odigrava u ruskoj provinciji uoči i tijekom 1. svjetskog rata, u kojoj se bratime Rusi i Nijemci, a kada usred štrajka odjekne zvuk štektanja mitraljeza, ispostavi se da to neki dječačić ima igračku koja se tako glasa.
Veliki protivnik patosa, Barnet je svaku potencijalno bombastičnu situaciju pretvarao u njezinu suprotnost: detalj mu je bio podjednako zanimljiv kao i veća cjelina, a držao se gesla da u humornoj situaciji treba pronaći tragičnu notu i obrnuto.
Narudžbe i zabrane
Nije se uvijek uspijevao izvući od ideoloških packi: danas je njegov omiljeni klasik “Kraj samog sinjeg mora” iz 1935., film u kojem se dva mlada inženjera zaljube u predsjednicu kolhoza (igrala ju je junakinja “Predgrađa” Elena Kuzmina, druga od njegove četiri supruge), međutim, nema u njemu parolaštva kao u popularnim sovjetskim filmovima toga razdoblja, sve je u odnosima među likovima i u ugođaju. Službeni kritičari su to okrstili kao “emocionalizam” i takva nepoželjna skretanja bila su mu ubuduće zabranjena.
Tu i tamo Barnet bi napravio poneki naručeni film (osobito je loše ocijenjena “Moskva u Oktobru”, napravljena u povodu desete obljetnice Oktobarske revolucije, u istom “paketu” kao i Ejzenštejnov “Oktobar”), takve poslove obavljao tako što se nije trijeznio, ali to ga nije poštedjelo od zabrana: “Stari jahač” iz 1939. odmah je bunkeriran i pušten u kina tek dva desetljeća kasnije, a filmove iz prve polovice četrdesetih malo je tko vidio, jer im nisu omogućili redovnu distribuciju.
Uzor generacijama
Zato je “Podvig obavještajca” iz 1947., priča o sovjetskom agentu koji dojavljuje Moskvi sve što se zbiva u Kijevu okupiranom od nacista, bio veliki međunarodni hit i donekle mu popravio uzdrmanu reputaciju (dakako, kod ideološkog establishmenta).
Padom staljinizma za njega se nije puno promijenilo, Mihail Kalatozov i Grigorij Čuhraj bili su junaci novog razdoblja “Otapanja” i njegovali agresivniji filmski stil, no Barnetu nije padalo napamet vraćati se svojim radikalnim počecima: u međuvremenu se izvještio u neosjetnim pomacima kamere, u nenametljivom stilu, te nastavio birati teme koje su bile samo njegove i izmicale suviše očitim interpretacijama.
Filmski znalci ga nisu ništa manje cijenili, nova generacija sovjetskih filmaša uvrštavala ga je u svoje uzore, ali njemu to nije previše značilo. U umjetničkim krugovima u kojima se kretao uvijek je bilo puno samoubojstava (tako se ubio i Vladimir Fogel, sjajni komičar iz “Djevojke s kutijom šešira” i “Kuće na Trubnoj”), pa je i on tako završio život: našli su ga obješenog o pecački štap, u Rigi 1965. godine.