PIŠE JURICA PAVIČIĆ

Žbanić je ostvarila povijesni uspjeh, a epilog njenog filma prijeteće se pretapa s friškim vijestima iz BiH

Kadar iz filma.

 Bfa/Alamy/Alamy/Profimedia
Film sarajevske redateljice osvojio je nagradu za najbolji europski dugometražni film, režiju, te žensku ulogu.

Bosansko-hercegovački film "Quo vadis, Aida?" redateljice Jasmile Žbanić uvjerljivi je pobjednik 33. Europskih filmskih nagrada koje su dodijeljene u subotu navečer u Berlinu. Film sarajevske redateljice osvojio je nagradu za najbolji europski dugometražni film, za najbolju režiju, te za najbolju žensku ulogu. Tu je nagradu za ulogu naslovne junakinje Aide dobila srpska glumica Jasna Đuričić.

Drugi film koji je sjajno prošao na dodjelama nagrada EFA je "Otac" (Father) francuskog redatelja i dramatičara Floriana Zellera. Zeller je za taj film dobio nagradu za najbolji scenarij, a Anthony Hopkins je nagrađen za naslovnu ulogu u tom filmu. Velški glumac tako je dobio nagradu EFA za istu ulogu za koju je u ožujku ove godine dobio i Oscara.

Treći veliki pobjednik EFA-ine večeri inauguracija je danski animirani dokumentarac "Flee". Taj film-koji kroz animirani crtež izlaže bijeg jednog azilanta od Afganistana do Danske – osvojio je nagrade i za najbolji europski dokumentarac, i za najbolji animirani film.

Nagradu "European Discovery" za najbolji debitantski film osvojila je Britanka Emmerald Fennell za film "Djevojka koja obećava", a nagradu za najbolju komediju osvojio je norveški film "Ninjababy" autorice Yngvild Sve Flikke.

Najveći uspjeh ex-YU filma

Veliki gubitnici večeri EFA su fillmovi koji su imali tri ili četiri "žive" nominacije, a ostali su praznih ruku. To su canneski pobjednik "Titan" Francuskinje Julie Ducournau, te "Bila je to božja ruka", autobiografska humorna drama napuljskog redatelja Paola Sorrentina koja premijeru ima na Netflixu ove srijede. Radikalno karnalni i brutalni "Titan" očito se ispostavio kao too-much za glavninu EFA-inih glasača, a čini se da europski filmaši nisu tako skloni nagrađivati naslove Netflixa kao članovi američke akademije. Kako god bilo, uspjeh sarajevske redateljice sigurno nije nezaslužen. "Quo vadis, Aida?" je od šest filmova nominiranih u zadnjem krugu vjerojatno najbolji film.

Uspjeh "Quo vadis, Aida?" je dosad najveći uspjeh nekog bh-filma i filma iz bivše Jugoslavije na Europskim filmskim nagradama. Filmovi i autori iz ex-YU dosad su nagrade EFA dobivali rijetko, u nekim manje bitnim kategorijama: među ostalim, glumica Marta Keler dobila je 1991. nagradu za žensku ulogu u filmu "Virdžina", a hrvatski režiser Jure Pavlović nagradu za kratki film "Piknik". Dosad– međutim- ni jedan filmaš s ovog prostora nije osvojio nagradu za najbolji film i režiju.

image

Kadar iz filma.

Bfa/Alamy/Alamy/Profimedia

Jasmila Žbanić rođena je 1974. u Sarajevu. Filmsku je karijeru otpočela koncem 90-ih, neposredno nakon rata, i to s dokumentarcima poput nagrađivanog "Crvene gumene čizme" (1999). Godine 2006. snimila je svoj prvi cjelovečernji film "Grbavica". Bio je to film napravljen sa skromnim budžetom u koji u to doba nije previše ljudi vjerovalo. Film se, međutim, pretvorio u iznenađenje filmske arthouse sezone. Drama o majci (Mirjana Karanović) koja izbjegava kćeri (Luna Mijović) priznati da je začeta ratnim silovanjem osvojila je te 2006. Zlatnog medvjeda na festivalu u Berlinu, što je bio dotad najveći uspjeh bosansko-hercegovačkog filma u trenutku kad je bio najuspješniji. Taj je film, ujedno, bio i paradigmatski film jednog generacijskog zaokreta koji se dogodio u bosanskoj, hrvatskoj i srpskoj kinematografiji oko 2000-05. Umjesto egzotizirajućih, balkansko-baroknih filmova kakvi su dominirali 90-ih, novi su redatelji radili jednostavne, realističke, pripovjedački pomne filmove koji su se bavili problemima poratne generacije i tematizirali materijalni i moralni ambis koji su im ostavili stariji. Tu žudnju za uspostavom nove normalnosti i građanskog etosa Žbanić je nadograđivala s crtom jasnog feminizma.

Politički filmaš

Jasmila Žbanić je ponajprije politički filmaš. Stoga nije čudno da su tri od četiri filma koja će snimiti nakon "Grbavice" zapravo politički filmovi. "Na putu" (2010) film je koji se bavi klizanjem mlađe generacije Bošnjaka prema religijskom fanatizmu- u tom filmu glavne su i odlične uloge odigrali hrvatski glumci Leon Lučev i Zrinka Cvitešić. Idući redateljičin film "For Those Who Can Tell No Tales" (2013) temeljen je na istoimenom australskom kazališnom tekstu, a bavi se ženom koja otkrije da je hotel-banja pokraj Višegrada u kojoj noće turisti bio kamp za silovanja. Svoj treći film Žbanić je snimila u hrvatskoj produkciji, u Rovinju. Taj film – "Otok ljubavi" (2014) - bio je njen prvi pokušaj komedije, no nije završio osobito uspjelo.

image

Jasmila Žbanić

Miguel Medina/Afp/Profimedia

"Quo vadis, aida?" dosad je najskuplji, najambiciozniji redateljičin film, a i film s najvećim ulogom. Riječ je o filmu u kojem se tematizira masovni pogrom bošnjačkih muškaraca i djece u Srebrenici koji su počinile bosansko-srpske trupe pod vodstvom Ratka Mladića. Postojala je ozbiljna prijetnja da se taj film pretvori u još jedan od državotvorno-viktimomanskih filmova koje u Jugoslaviji snimaju sve tri strane, od hrvatskih primjera 90-ih, do bošnjačkog "Go Westa" i srpske "Dare iz Jasenovca". Žbanić je inteligentno i promišljeno izbjegla tipične mane takvih filmova.

Za početak, središnja tema njenog filma nije ono što su načinili Srbi, nego ono što (ni)su načinili Nizozemci- dakle, nizozemski bataljon UNPROFOR-a koji je propustio braniti enklavu, propustio zaštiti civile, pa je stjeran u kut Mladićevom nasrtljivošću čak asistirao u transportu onih koji će biti ubijeni. Nadalje, Žbanić za glavnu junakinju nije uzela nevinu žrtvu, nego ženu koja je spletom okolnosti imala privilegij da se spasi. To je Aida (Jasna Đuričić), prevoditeljica u nizozemskom bataljonu koja kao suradnica UN ima zajamčen izlaz, ali se tijekom filma na sve načine trudi na sigurno izvesti sina i muža. Završnica filma donosi i uznemirujući, politički provokativni prikaz današnje BiH. U poratnoj Srebrenici na školskoj su priredbi izmiješani ubojice, politički krivci i obitelji žrtava, simulira se neka normalnost, no oni koji su izgubili bližnje misle svoje. Ima u tom epilogu filma nečeg što se prijeteće pretapa s friškim vijestima iz BiH koje gledamo u TV dnevniku.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
18. prosinac 2021 23:31