Pobjednički film ovogodišnjeg Zagreb Film Festivala, "Vjetre, pričaj sa mnom", režirao je Stefan Đorđević, kojemu je ovo prvi dugi film. Dosad je radio kratke filmove, po profesiji je direktor fotografije, a glumio je i u nekoliko filmova, posebno dojmljivo u nagrađivanom ostvarenju Nikole Ležaića "Tilva Roš". Zapravo je glavni glumac i u upravo spomenutom "Vjetre, pričaj sa mnom", samo što je tu situacija nešto kompleksnija. On, naime, glumi samoga sebe, mladog filmaša kojemu je umrla majka, a sad dolazi na 80. rođendan svoje bake. Prilika je to za obiteljsko okupljanje, a kako je o majci namjeravao snimiti dokumentarac, ostalo mu je dosta materijala koji je uklopio u ovaj film. Teško je reći je li ovo igrani ili dokumentarni film, pogotovo kad se iznenada pojavi pas lutalica Lija, koji podleti Stefanu pod auto, poslije ga liječe, a s njim su povezane i neke od najemocionalnijih scena. Na primjer, zaigrani Lija dohvatio je album s fotografijama pokojne Stefanove majke i napravio pravi masakr. Stefan ga je ukorio, pas je podvio rep i povukao se negdje gdje ga se nije lako moglo pronaći, no nakon toga je netragom nestao. Kao da je znao da je za nešto bio kriv, zbog čega je pak Stefan dobio grižnju savjesti. Što se poslije dogodilo, je li se Lija ipak odnekud pojavio? O tome više kad pogledate film, koji će se po svoj prilici naći na repertoaru naših kina. Ipak je pobijedio na ZFF-u i zavrijedio je da ga vidi širi krug gledatelja. Istina, meditativan je i melankoličan, ipak se bavi ljubavlju i smrću, no gleda se s pažnjom i njegova nagrada svakako nije nezaslužena. Povrh svega, članovi Stefanove obitelji prilično su otkačeni individualci, koji o svemu razmišljaju krajnje netipično. Neobično i poprilično hrabro ostvarenje, koje se u trenu moglo pretvoriti u melodramatični traktat, ali je to srećom izbjeglo.
Je li to zbilja bilo najbolje ostvarenje ZFF-a? Odgovor baš nije lak, budući da je na istom festivalu prikazan i film "Kako je ovdje tako zeleno?" Nikole Ležaića, koji ima puno sličnosti s ovim filmom. I taj je donekle autobiografski, ali s tom razlikom što uloge stvarnih osoba ovdje igraju glumci. Ležaić je prepričao situaciju koja mu se uistinu dogodila, njegov je protagonist redatelj koji se također zove Nikola, i poput njega zarobljen je u svijetu reklama. Htio bi snimiti još jedan dugi film, ali nikako da skupi dovoljno sredstava, pa kupuje polovni kombi u namjeri da ga preuredi u kamper s kojim bi sa suprugom i kćeri čije se rođenje očekuje uskoro putovao kud god mu se prohtije. Upravo je stigla vijest da bi posmrtni ostaci njegove bake, koja je početkom devedesetih izbjegla iz rodnog kraja u Hrvatskoj, mogli biti vraćeni u Dalmaciju, pa skuplja rodbinu s kojom bi posjetio izvorno boravište obitelji Ležaić. Poveo je i svoga oca Mirka (Izudin Bajrović), posljednjeg koji zna nešto o obiteljskoj baštini, a taj se pokaže kao neizmjerno dragocjen u podsjećanju na nekadašnje događaje. Film je koprodukcija s hrvatskom filmskom kompanijom Restart (uostalom, i "Vjetre, pričaj sa mnom" je srpsko-hrvatska koprodukcija, iako tamo to nije bilo tako presudno kao ovdje, gdje se dio radnje ipak odigrava u Dalmatinskoj zagori), i mijenjanje prostora pokazalo se vrlo zahvalnim. Osim toga, u ovom filmu ima profesionalnih glumaca, osim Bajrovića tu su i Leon Lučev, a samog Ležaića glumi Filip Đurić, dok su od poznatijih imena tu Stojan Matavulj, Branka Katić, Snježana Sinovčić Šiškov te njih još nekolicina. Njihovi nastupi su energični i efektni, što doprinosi dramskom tonu filma, a završnicu je bolje ne prepričavati, jer nešto tako suptilno već dugo nismo vidjeli. Naslov je preuzet iz rečenice jednog od aktera, koji se čudi kako u ruševinama kuće Ležaićevih ima puno zelenog raslinja, dok je uokolo samo kamenjar. Odlična obiteljska drama s dosta humora koju ćemo vjerojatno vrlo brzo vidjeti i na našem kinorepertoaru. Uostalom, Ležaić je dobio nagradu za dijalog na filmskom festivalu u Cottbusu, u Puli se natjecao u sklopu manjinskih koprodukcija i dobio tri nagrade, Zlatnu arenu za najbolju manjinsku koprodukciju (producent Siniša Juričić), zatim Zlatnu arenu za najbolju fotografiju (snimatelj Aleksandar Pavlović) i Zlatnu arenu za najboljeg glavnog muškog glumca (Filip Đurić), a na festivalu u Herceg-Novom nagradu za najbolju režiju (Ležaić). Impresivno, ali nešto od svega toga moglo mu se zalomiti i u Zagrebu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....