ZAGREB - Nije lako pratiti novi film Tomislava Radića “Kotlovina”. Protagonistica je australska Hrvatica Mimi ( Melita Jurišić), koja nakon smrti supruga dolazi u posjet domovini: iz nje je otišla s majkom još kao djevojčica, ostavivši dvije sestre, koje nikad nisu došle za njima. Sada se u njenu čast priprema obiteljsko sijelo, s tradicionalnom kotlovinom, a za stolom se u jednom trenutku nađe više od petnaestak uzvanika.
Sugestivna gluma
Kolikogod se Radić trudio objasniti tko je kome bliži ili daljnji rođak, povremeno zbilja nije lako pogoditi u kakvim su odnosima svi ti likovi.
Drugo gledanje obvezatno je za poklonike redatelja legendarne “Žive istine”, koji je u 21. stoljeću neočekivano revitalizirao svoju karijeru.
Isplati li se, prema tome, pomučiti oko “Kotlovine”? Svakako, jer u pitanju je odlično režiran “ensemble” film s iznimno sugestivnom glumačkom postavom, sastavljenom - uz neke iznimke - od ne osobito poznatih lica.
Brbljanja nisu važna
Radić već na početku naznačuje da njegovo djelce neće biti nostalgična priča o sjedinjenju matice i dijaspore, jer je iz uvodnih scena očito da je četrdeset i nešto godišnja Mimi doživjela prvi orgazam tek po povratku u Hrvatsku, s dvostruko mlađim momkom ( Igor Kovač), posinkom svoje sestre Ane ( Mirela Brekalo Popović).
Dok se lamentira o Europskoj uniji, socijalizmu i hrvatskom prokletstvu, vrlo brzo shvatite da sva ta brbljanja uopće nisu važna, jedino je bitno kakvi su to ljudi, a to nam redatelj vrlo rafinirano uspijeva ocrtati.
“Kotlovinu” je gotovo reportažno snimio pokojni Vedran Šamanović, spretno se podredivši zamisli redatelja, a sjajan je posao obavila i montažerka Maja Filjak Bilandžija. Sve do odjavne špice glazbe uopće nema.
Ugušen erotski naboj
U medijima se prvijenac Irene Škorić “7 seX 7” najavljivao kao erotska komedija, no ta se žanrovska odrednica jedino može primijeniti na posljednji prilog u njezinom omnibusu, u kojem lukavi Zagrepčanin nadmudri priglupu Beograđanku, uvjerivši je da je negdje u šumi pokupila krpelja i da ga se može riješiti jedino seksom.
Ta priča ima ponešto decameronovskog štiha, na koji se autorica neprestano poziva, međutim, u ostalima toga nema ni trunke. Svih sedam priča snimljeno je u samo jednom kadru, možda i zbog uštede (redateljica je sama financirala svoj projekt), no takva strategija ugušila je bilo kakav potencijalni erotski naboj.
Bez obzira na to što se cure i dečki u filmu neprestano svlače, ljube i nadražuju, to vas teško može uzbuditi jer imate dojam da gledate nekakvu pretencioznu studentsku vježbu, u kojoj su važniji pokreti kamere negoli sadržaj.
Omnibus bez scenarista
Uostalom, jedan od priloga (“3. ožujak”) je i nastao kao studentski rad na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, pa su po tom principu kasnije napravljene i ostale priče.
Zapravo, jedino što je neprijeporno u filmu jest neosporno intrigantna ideja da se složi sedam erotskih anegdota koje će uključivati i gay protagoniste, međutim, umjesto da sama piše scenarije, Škorićka je trebala pozvati na suradnju galeriju mladih hrvatskih pisaca koje zanimaju priče o seksu i zatim se malo potruditi oko njihova uprizorenja. Autorica je inače vrstan promotor svojih proizvoda, ali ovaj će biti jako teško prodati.