PIŠE JURICA PAVIČIĆ

13 priča o apokalipsi

POSTMAN, THE (1997) - KEVIN COSTNER., Image: 137054907, License: Rights-managed, Restrictions: Editorial use only. No merchandising or book covers. This is a publicly distributed handout. Access rights only, no license of copyright provided., Model Release: no, Credit line: WARNER BROTHERS - Album / Album / Profimedia
WARNER BROTHERS - Album / Album

U posljednjih 30 godina književnost, film i TV ispričali su puno postapokaliptičnih distopija. Preskočili smo one o kojima se ovih dana najviše piše. Više nas zanimaju one koje spekuliraju o tome što se dogodi ako i kad se civilizacija doista počne gasiti

Prazni gradovi, puste ulice kao s de Chiricovih slika. Javne funkcije koje trnu jedna za drugom. Prestanak putovanja, svođenje životnog obzora na doseg oka ili hoda. Grabljenje namirnica. I, da - priroda koja se vraća. Živi svijet koji u svojevrsnoj rekonkvisti uzvraća udarac i osvaja naše, ljudske prostore. Ptice i sisavci osvajaju parkove. Trava šiklja u pukotinama betona. Voda u mletačkoj laguni bistra je kao na Lastovu, ozonska se rupa zatvara, a zrak iznad industrijskih centara svaki je dan sve čišći.

To je novi kulturni i prirodni pejzaž u kojem već nekoliko tjedana živi razvijena, sjeverna hemisfera. Od početka pandemije virusom Covid-19, najrazvijenije, najproduktivnije i najdinamičnije zemlje svijeta suočavaju se sa scenarijem koji je s malim varijacijama uvijek isti. Počne s epidemijom - negdje daleko, negdje drugdje. Pa sa simptomom poricanja: “neće ovdje”. Potom bolest stigne. Pa se jedna za drugom gase institucije civilizacijske normalnosti: kina, nogomet, restorani, trgovine.

Čitavo se društvo poput kuhanog jastoga počinje privikavati na novu nenormalnu normalnost, na izolaciju, policijski sat, privođenja šetača, suspenziju parlamenta, trekiranje mobitela. Drastične mjere su prihvaćane i odobravane, jer se podrazumijeva da su kratke. No, u nekom trenutku počnete sumnjati u tu kratkoću. Kraj nove normalnosti trebao je biti travanj, pa lipanj, pa rujan - no, nitko više nije siguran kad će se i hoće li se uopće povratak dogoditi.

Pod težinom tih primisli, isprva simulirate normalnost, planirate: planirate premijere filmova, publikacije knjiga, kupnju novog auta, bojenje drvenarije, dovršetak Premier League. A onda - u nekom trenutku - shvaćate da planiranje više nema smisla. To je trenutak kad počinje depresija. Bivši svijet - svijet kava s prijateljima, izleta nedjeljom, sportskih stadiona i kina s kokicama - najednom postaje nedosežni predmet nostalgije: nostalgije za bivšim normalnim, normalnim - a izgubljenim.

To je scenarij koji u ovom trenutku žive milijuni ljudi iz najrazvijenijih regija najrazvijenijih zemalja na svijetu. No, začudo - taj scenarij kao da nam nije nepoznat. Čini se kao da smo taj “film” već gledali, kao da poznajemo dramaturški obrazac u kojem civilizacija tone u regresiju, a kompleksnije se društvene funkcije postupno gase. U tom scenariju, ne gase se samo kino, koncerti i sport. Gase se radio, novine, TV, gase se postupno vodovod i struja, a priroda nanovo osvaja i proždire prometne petlje, avenije i ranžirne kolodvore.

Zašto nam je taj scenarij tako prokleto poznat? Zašto ga možemo tako upečatljivo vizualizirati u glavi? Zato što smo ga - vjerovali ili ne - više puta čitali i gledali. Pandemija Covida-19, naime, spada u one situacije u kojima se doista može - poput Oscara Wildea - govoriti o “životu koji oponaša umjetnost”. Puno prije no što je wuhanski virus priprijetio srednjoročnom utrnuću razvijenog civiliziranog života, scenarij o distopijskom urušavanju civilizacije ispričan je u desetinama popularnih knjiga, serija i filmova.

Takvi su filmovi i knjige, naravno, postojali i ranije. Neki od tih ranijih - “Mad Max”, “Omega Man” ili “Gospodar muha” - uspostavili su glavne motive, mitologiju i ikonografiju žanra. Ali, negdje oko prijelaza desetljeća distopijski su se filmovi, knjige i TV počeli pojavljivati s učestalošću i gustoćom koja očito ne može biti slučajna. U milenarističkom ozračju prijelaza tisućljeća deseci su pisaca, scenarista i režisera počeli opsesivno varirati “mille non piu mille” scenarij naših nabožnih baba. Pri tom se događa i pomak u kulturnom polju.

Do početka 90-ih, pandemije, armagedoni i zombi apokalipse bile su predmet pulpa, campa i trivijalne kulture, u rasponu od paničarskog SF-a 50-ih do zombi stihije Georgea A. Romera. Od 90-ih, distopijske pripovijesti o civilizacijskom urušavanju prestaju biti domena masovne i zabavljačke kulture, te korak po korak ulaze u umjetnički i komercijalni mainstream. Kako je slutnja o krhkosti našeg načina života ulazila u političku i medijsku srednju struju, tako se i pripovjedačka kultura sve više igrala s apokalipsom. Apokalipsa je u tim pripovijestima imala različite uzroke i razmjere - od virusa do aliena i od globalnog zagrijavanja do čudesnog događaja.

Također, i političke su posljedice bile različite. Neki put, rezultat je bila uspostava hijerarhijske despotske kontrole, neki put socijal-darvinistički rat svih protiv svih, neki put eksplozija iracionalizma i praznovjerja, neki put reciklaža civilizacije kroz obnovu nove vrste. Svim je tim pripovijestima jedno zajedničko. U svima njima, naša se civilizacija prikazuje kao nešto što je pogrešno uzimati zdravo za gotovo. U svima se ona prikazuje krhkom i neodrživom. Poput jogurta, ona ima rok trajanja koji istekne. Danas - hvala na pitanju - znamo da u toj pesimističnoj viziji doista ima istine.

U posljednjih trideset godina, književnost, film i TV ispričali su puno takvih postapokaliptičnih distopija. Odlučili smo predstaviti neke. Pri tom smo odlučili preskočiti one o kojima se ovih dana ponajviše piše, one u kojima civilizaciju napadne virus. Zato ovdje nema genijalnih “12 majmuna”, Pekićevog maestralnog “Besnila” ili proročanskog Soderberghovog “Contagion”. Manje su nas zanimali filmovi i knjige koji su predvidjeli što se stvarno (dosad) dogodilo. Više nas zanimaju oni koji spekuliraju o tom što se dogodi ako i kad se civilizacija doista počne gasiti.

Poštar

(The Postman, Kevin Costner, 1997.)

 

Trosatni spektakl Kevina Costnera je u vrijeme nastanka kritika ismijala, a publika prezrela. I dan danas na Rotten Tomatoes ima samo 8% potpore, a u distribuciji nije vratio ni trećinu golemog budžeta. Ipak, Costnerov film nastao po romanu Davida Brina danas zaslužuje da ga se pogleda drugim očima.

U filmu i romanu - napisanom 1985. - nedefinirana apokalipsa dovede do urušavanja civilizacije, a američki se prostor pretvori u nešto sasvim nalik divljem zapadu. Vlada gola sila, a dominira sebični i jači.

Ono što film danas čini politički zanimljiv je središnji motiv: obnova civilizacije prikazuje se kao obnova države, a obnova države je obnova prezrenog “javnog sektora”. Junak filma (kojeg glumi sam Costner) lutalica je koji nađe odbačenu vreću pošte.

Odluči oživjeti civilizaciju time što će - dostaviti pisma. Samoproglašeni poštar tako postaje predvodnikom obnove, a javni sektor obrana od barbarstva. “Poštar” se, ukratko, neobično uklapa u ideološki obrat koji se odvija pred našim očima danas.

Vrijeme vukova

(Le temps de loups, Michael Haneke, 2003.)

 

Hanekeovo “Vrijeme vukova” zbiva se u distopijskoj Francuskoj bliske budućnosti. Nedefinirana kataklizma uzrokuje urušavanje civilizacijskih funkcija, u gradovima nestaje hrane i vode, a ljudska masa stihijski hrli na selo. I ovdje - kao u “Poštaru”, ali i “Mad Maxu” - društvo tone u teror jačeg i socijalni darvinizam.

Haneke je prve ruke scenarija napisao uoči 11. rujna. U jednom je od intervjua rekao kako su prve ruke scenarija sadržavale detaljan opis postupnog civilizacijskog sloma. Htio je u njima uvjeriti gledatelja kao je distopijska putanja moguća. Kad se dogodio 11. rujna, Haneke je naprosto potrgao prvu polovicu scenarija i snimio samo drugu. Više nikog, rekao je, nije bilo potrebno uvjeravati da je takvo urušavanje moguće. Bome, nije ni nas.

Cesta

(The Road, Cormac McCarthy, 2006.)

 

Cormac McCarthy najpoznatiji je po svojim neovestern i southern-gothic romanima punim fatalizma i fascinacije ljudskom zloćom. “The Road” je jedini McCarthyjev izlet u vremenski izmještene svjetove. Riječ je o distopijskom romanu u kojem se civilizaciju budućnosti uruši iz nedefiniranih razloga. Nema više države, reda, zakona ni komunikacija, a preostali ljudi troše zalihe hrane i vode kojih je sve manje. I ovdje vlada zakon jačeg, nasilnici se udružuju u lovačke čopore, a kanibalizam je opće raširen.

“Cesta” je - kao i mnogi McCarthyjevi romani - razorno pesimističan. Nema tu obnove, poštara, mesija, svjetla na kraju tunela. Hepiend je ako likovi - otac i sin - dožive još jedan dan, a oca pri tom muči samo jedno pitanje: je li pogriješio što tjera dalje, umjesto da je i sina i sebe - ubio?

Djeca čovječanstva

(Children of Men, Alfonso Cuarón, 2006.)

 

Riječ je o distopijskom filmu kojeg režijski potpisuje Meksikanac i budući oskarovac Alfonso Cuarón. Film je baziran na istoimenom romanu iz 1982., rijetkom izletu u SF kraljice engleskog krimića P.D. James. Film i knjiga se jako razlikuju, no imaju središnji zajednički motiv. U bliskoj budućnosti, ljudsku vrstu zahvati epidemija neplodnosti. Film se zbiva 17 godina nakon što je rođeno posljednje dijete, svijet tresu radijacija i kuga, a glavni junak se skrbi o čudu: mladoj, trudnoj imigrantici.

Nadahnuti kršćanstvom, knjiga i film pripovijedaju o egoističkoj kulturi koju priroda kazni neplodnošću i starenjem, da bi priroda (ili Bog) preživjelima naposljetku podarili obnovu. Danas u eri Covida-19 svjedočimo scenariju koji je okrutno obratan. Priroda i virus milosrdni su prema mladima, djeci i trudnicama koji zarazu prožive jedva okrznuti. Istodobno, priroda je najokrutnija prema starima i bolesnima koji od Covida-19 neproporcionalno stradavaju.

Umjesto prema scenariju milosrdne providnosti, virus se ravna prema scenariju darvinističke okrutnosti, likvidirajući stare, slabe i “suvišne”, one koji zauzimaju resurse, a ne pridonose sebičnom genu.

Igre gladi

(Hunger Games, Suzanne Collins, 2008.)

 

Ima puno onih koji o seriji young-adult romana Suzanne Collins imaju mišljenje, a da ih nisu čitali. To mišljenje se temelji ili na (sasvim solidnim) holivudskim adaptacijama, ili na bahatom elitizmu.

Za početak, romani Suzanne Collins su - dobra proza. Proza koja je dobro napisana, s nezaboravnim pripovjednim glasom hladne, sarkastične djevojčice - pripovjedačice. K tomu, “Hunger Games” su po mnogo čemu pionirsko djelo “neomarksističkog popa”, kulturnog trenda kojem je izdanak i “Parazit”.

“Igra gladi” temelje se na distopijskoj premisi koja inspiriranoj ekonomijom globalizacije. Privilegirani centar živi u obilju i bezbrižno, a uokolo - u perifernim okruzima- vladaju siromaštvo, divljaštvo i bolest. Taj svijet povezan je igrama: nisu liga prvaka, nego igre gladi.

Aktualni virus na zanimljiv je način poljuljao tu socioekonomsku sliku svijeta. Suprotno od intuitivnog, nije (još) napao najsiromašnije i obespravljene. Naprotiv; napao je baš Panem. Napao je Lombardiju, Koreju, New York - najbogatije dijelove najbogatijeg dijela svijeta.

Wall-E

(Andrew Stanton, 2008.)

 

Pod ruku s narastajućom klimatskom krizom, Hollywood je u 21. stoljeću počeo proizvoditi niz ekoloških distopija. Možda najneobičnija je “WALL-E” Andrewa Stantona. Riječ je o crtanom filmu o produkciji Pixara koji je bio iskorak po mnogo čemu, pa i po tome što počinje s 45 minuta bez izgovorene riječi.

U Svijetu “WALL-E-a”, ljudi su iscrpli Zemlju i pretvorili je u beživotno smetlište. Preostali privilegirani žive na zemljinom satelitu gdje na rade ništa i pate od pretilosti. Zemlja je svedena na veliki deponij na kojem ordinira robot-radnik: Waste Allocation Load –Lifter (dizač tereta za premještanje otpada, WALL-E). I u “WALL-E-u”, civilizacijska je kataklizma samonikla: nju nisu kreirala ni bolest, ni alieni, ni priroda, nego neodrživi razvoj, a priroda nije okrutni domaćin koji uklanja štetočine, nego dobrostivi genij koji pruža novu šansu.

Snowpiercer

(Bong joon-ho, 2014.)

 

Prije nego što će snimiti “Parazita”, korejski oskarovac Bong joon-ho snimio je svoj jedini film na engleskom jeziku, koji kao i “Parazit” spada u neomarksističke pulp-alegorije.

Nastao po francuskom stripu autora Loba, Legrandea i Rochettea, “Snowpiercer” se zbiva u svijetu budućnosti u kojem je (pretpostavljam - klimatska) kataklizma zemlju pretvorila u ledenu pustinju. Jedini preživjeli ljudi živa na vlaku koji se kreće ukrug i ne smije stati, jer bi se smrzli. Vlak je, naravno, privatno vlasništvo, a mjesto u vlaku ovisi o kupovnoj moći. U prednjim su vagonima bogataši koji orgijaju, u stražnjima sirotinja preživljava u uvjetima konc-logora.

Šest godina nakon nastanka, “Snowpiecer” se pretvorio u proročansku alegoriju potkapacitiranih i štednjom podlokanih zdravstava. Okolna prijetnja nisu mećave nego virus, ruski oligarsi kupuju sebi privatne respiratore, a u lombardskim javnim bolnicama čeka se da netko umre da prikopčaju onog koji se guši.

Djevojka sa svim darovima

(The Girl With All The Gifts, M. R. Carey, 2014.)

 

Posljednjih godina zombi-apokalipse su jako ušle u srednju struju kulture. Nekoć domena krajnje alternative, zombiji su danas područje kojim se bave autori poput Dannyja Boylea, Jima Jarmuscha ili Alexa Garlanda. Istodobno, zombiji su izgubili subverzivni naboj i postali zezanje.

Osim u ovom slučaju. Jer, roman Britanca R. M. Careyja nije samo zombi apokalipsa, nego i jedna od najprovokativnijih političkih distopija dekade. Roman - po kojem je snimljen jednako izvrstan film Colma McCarthyja - zbiva se u svijetu koji su poharali zombiji, a preostali ljudi žive u enklavama izolacije. Zaplet knjige temelji se na bioetičkoj kontroverzi: što ako barem jedan od zombija - recimo, briljantna djevojčica - pokazuje kognitivne sposobnosti, svijest i afekt?

U trenutku dok virus/priroda “čisti” zemlju od metastaziranih ljudskih “nametnika”, zanimljivo je razmišljati o takvoj politici apokalipse. Kod Careyja zaraza služi tome da jedna vrsta ode, a druga i mlada stupi na njeno mjesto.

Preostali

(Leftovers, Damon Lindelof i Tom Perrotta, 2014.)

 

Velika je nepravda što HBO-ova serija “Leftovers” nije stekla kultni status poput nekih drugih, ni po čemu boljih HBO-ovih televizijskih serija. Jer, “Preostali” - nastali po istoimenom Perrottinom romanu- jedna su od najoriginalnijih i najpronicljivijih distopija novije kulture.

U “Preostalima”, čovječanstvo zadesi neobjašnjivi događaj: jedna dvadesetina čovječanstva netragom nestane u istom trenutku. Nikad ne biva jasno ni kamo, ni zašto su nestali. A taj neobjašnjivi fenomen trajno potrese “preostale”. Kultura “preostalih” tone u opskuranstvo, društvom se šire mistične sekte, vjerski ekstremizmi i terorizam, a svi autoriteti - znanstveni, moralni i politički - postaju smiješni. U “Leftoversima” nema ni infekcije ni zaraze.

No, neodoljiv je dojam da su Lindelofa i Perrottu inspirirale upravo kuge srednjovjekovne Europe. Jer, i nakon kuga “preostale” bi zarazili flagelanti, propovjednici, istjerivanje krivaca, te vjerska zadrtost.

Blade Runner 2049

(Denis Villeneuve, 2017.)

 

U izvornom “Blade Runneru” Ridleya Scotta civilizacija nije propadala, ona je samo živjela umornu dekadansu. Tridesetak godina kasnije, na stvari i Hollywood gleda drukčije. U novom “Blade Runneru”, planet je doživio nedefinirani kolaps ekosistema, zemlja je zatrovana, a ljudi žive u enklavama. Proteini za prehranu dobivaju se plantažiranjem kukaca, a mesa i povrća više nema.

To je svijet u kojem (baš kao danas) više nema putovanja i kretanja, ljudi ovise o sve nejasnijim lancima dobave, a u uvodnoj sceni filma farmer za sebe uzgaja stručak češnjaka. Češnjak je, naime, postao predmet žuđenog luksuza.

Puno je ekoloških distopija Hollywood snimio u 21. stoljeću. Villeneuveom “Blade Runner” zanimljiv je jer prikazuje spoj beskrajnog luksuza i sofisticiranosti u četiri zida, te negostoljubive prijetnje vani. To je nešto s čim se sad možemo poistovjetiti.

Mjesto tišine

(A Quiet Place, John Krasinski, 2018.)

 

“Mjesto tišina” je naoko relativno banalni film o zombi-invaziji. Svijet budućnosti poharaju moćni i superiorni predatori koji potamane većinu ljudskog roda. No, ti kukcoliki monstrumi su slijepi, a jedini im je predatorski orijentir nenadmašni sluh. Stoga preostali ljudi žive pod imperativom apsolutne tišine, u predmodernoj kulturi bez strojeva, aparata, ali i govora. Govora, koji samim tim ne mogu prenijeti ni idućoj generaciji - djeci.

U trenutku kad nestaje zvuk, nestaje i govor, a s njim u distopiji Krasinskog postaju suvišne i sve kompleksnije društvene organizacije: vlast, škola, mediji. Društvo se atomizira, a jedina jedinica društva postoji obitelj po mjeri hrvatskih nadbiskupa: otac, mater, djeca.

Zanimljivo bi bilo “A Quiet Place” gledati opet, u trenutku kad je rad od kuće obitelj zgurao u četiri zida, a temeljna dnevna aktivnost postaje nabavka za obiteljsku ćeliju. Mi danas šaljemo emisara u opasnu misiju zvanu šoping. Šalju ga i junaci “Mjesta tišine”. Samo što on prebire trajne konzerve po poharanim policama.

Godine i godine

(Years and Years, Russell T. Davies, 2019.)

 

BBC-jeva televizijska serija “Godine i godine” šokirala je mnoge gledatelje, pa i mene, kad se prošle godine pojavila na TV. Serija Russella T. Daviesa je - naime - distopija koja se u međuvremenu - već dogodila! Kroz kroniku deset godina jedne engleske buržujske obitelji, Davies prikazuje kako se solidna, ekonomski razvijena i stabilna demokracija u samo jednoj dekadi povije i pretvori u populističku diktaturu. Pri tom je autokratska vladarica ujedno i estradna populistica (Emma Thompson).

Zanimljivo je da je i u Daviesovoj seriji ključni kataklizmički “klik” koji civilizaciju gurne u ponor stigao iz - Kine. U seriji to nije virus, nego nuklearni incident. U vremenima kad postupno prihvaćamo kao neizbježne zabrane kretanja, uhođenje mobitela i suspenzije parlamenta, tko se ne bi prisjetio “Years and Years”?

Posljednji i prvi ljudi

(Last and First Men, Jóhann Jóhannson, 2020.)

 

Samo koji tjedan prije nego što je Covid-19 zaustavio život Europe, na berlinskom je festivalu prikazan jedan film koji priča o distopijskoj propasti velebne i superiorne civilizacije. Autor tog filma je preminuli islandski skladatelj Jóhannson, a glavni “likovi” filma - jugoslavenski partizanski spomenici.

Dok crno-bijela 16 mm kamera dugim švenkovima gladi spomenike u Jasenovcu, Podgariću ili Kadinjači, Tilda Swinton čita distopijski tekst britanskog SF pisca i filozofa Olafa Stapledona. Taj tekst je pismo koje posljednji ljudi šalju svojim precima uoči propasti svijeta. To je sjetna ispovijest ljudi koji su imali sve, čak i moć telepatije i telekineze. No, neumitni astronomski incident uništio je tu utopiju.

Posljednji ljudi postupno tonu u predcivilizacijsko stanje, prisjećajući se kako im je sjajno bilo. Divotu drevne utopije u filmu opredmećuju objekti titovskog brutalizma. A to osjećanje - osjećanje kako nam je do maloprije bilo dobro - padne napamet mnogima od nas. Meni, recimo, kad se sjetim kako sam pred tri tjedna uživao u nečem tako banalno samorazumljivom: recimo, utakmici Lige prvaka.

Izdvajamo