PIŠE JURICA PAVIČIĆ

AD ASTRA Moćna SF drama s Bradom Pittom

 

Režiser James Gray imao je samo 25 godina kad je 1994. snimio svoj dosad najslavniji film, “Malu Odesu”. Ta gangsterska drama smještena među ruske emigrante u Brighton Beachu osvojila je Srebrnog lava i nominaciju za Oscara, a mladom režiseru priskrbila filmofilsku slavu.

“Little Odessa” doista je bio gangsterski film. No, Grayev je film više od toga bio drama o slatkoj, ali i zagušljivoj represiji obitelji. Grayev se film bavio vezom dvoje braće, tiranskim očevima, obiteljskom besom i krvnom osvetom. Te će teme ostati središnje i u kasnijim, slabijim Grayevim filmovima. Ti filmovi, poput “Yards” ili “Two Lovers”, naizgled su krimići ili melodrame, naizgled se bave sindikatima ili drogom. No, uz rijetke iznimke, oni se uvijek bave braćom i braćom, očevima i sinovima. Gray je vrlo neamerički režiser čiji svjetovi kruže u orbiti roda i krvi.

To jednako vrijedi i za najnoviji Grayev film “Ad Astra”, film koji je ujedno i njegov najveći uspjeh od 90-ih. U novom filmu Gray je svoj lik poveo na putovanje od milijun kilometara. Odveo ga je čak s onu stranu Saturnovih prstena, da bi se vratio na temeljni zaplet kojem njegovi filmovi uvijek teže: onaj o tiranskom ocu i odbačenom sinu.

Odbačeni sin u “Ad Astri” je major Roy Mc Bride (Brad Pitt), uvaženi američki astronaut kojeg to uvaženijim čini prezime. Royev otac Clifford (Lee Jones) netragom je nestao na misiji Lima kad je Royu bilo šesnaest. Oca NASA uzdiže kao svog heroja. Jednog dana Roya šefovi pozivaju na razgovor. Otkriju mu da priča za javnost, priča o junaku koji je stradao u misiji, zapravo nije istina. Clifford je, ispostavi se, sam pobio vlastitu posadu i ostao na brodu s one strane Saturna. NASA je odlučila prikriti istinu, sve dok Lima nije postala pogibelj za zemlju. Sada im odbačeni sin treba da urazumi oca.

 

Sam Gray u više je intervjua rekao kako mu je temeljno nadahnuće za “Ad Astru” bila glasovita pripovijetka “Srce tame” Josepha Conrada iz 1899., ista pripovijetka koja je bila temelj i “Apokalipse danas”. Analogije su doista tu. Junak Conradove priče odlazi u ekstremni zakutak znanog svijeta da bi urazumio šefa kolonijalne ispostave kojeg je opila moć. I Grayev junak odlazi u jedan drukčiji kraj znanog svijeta da bi urazumio još jednog luđaka opijenog moći, luđaka koji je tamo poslan da bi “razborito” kolonizirao svemir. Razlika je, tipično za Graya, u tome što je njegov Marlow njegovom Kurtzu sin.

Rezultat ove parafraze je ambiciozan i ozbiljan film koji, opet tipično za Graya, uzima izvanjsku mitologiju žanra, ali je ispod oplošja svodi na obiteljsku dramu. U “Ad Astri” ima svega što SF ište: i spektakla, i trikova, i zamišljanja budućnosti. No, kad se pročeprka ispod, dolazimo do duboko introspektivnog filma o sinu traumatiziranom time što ga je otac odbacio.

“Ad Astra” ima mana. Gray ponegdje odviše zagušuje film objašnjavalačkim unutrašnjim monolozima. Treći čin počiva na dva pripovjedna obrata koja su tako nategnuta da ozbiljni scenarist mora zakolutati očima. MacGuffin s očevim samovanjem na Saturnu, blago rečeno, nije najbolje obrazložen. No, unatoč tim manama, “Ad Astra” je dojmljivo iskustvo. Poniranje u svemirsko “srce tame” izvedeno je sjajno, film je režiran moćno, glumci su izvrsni. S nešto scenarističkog plijevljenja, “Ad Astra” je mogla biti bolja od “Interstellara” ili “Arrivala”. Ovako nije, ali je, kako god, film vrijedan gledanja.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo