BRILLIANTE MENDOZA

ALFA - PRAVO NA UBIJANJE Zašto je novi krimić istaknutog filipinskog redatelja nezaobilazan za svakog pravog filmofila

Ostvarenje vodećeg predstavnika kinematografije koju je Zapad tek nedavno otkrio, hrvatska publika u prilici je vidjeti na Festivalu novog filma u Splitu

Na prijelazu iz prošlog u ovo desetljeće zapadno je festivalsko tržište otkrilo jednu živahnu kinematografiju koja je unatoč golemoj produkciji za Zapad dotad bila bijela pjega. Bila je to kinematografija Filipina.

Oko 2007./2008. Veneciju, Cannes i Berlin zapljusnuli su filmovi filipinskih redatelja poput Lava Diaza, Khavna de la Cruza ili Brillantea Mendoze. Bilo je tu svega, od radikalnog “slow cinema” do žestokih žanrovskih filmova, no svi su ti režiseri imali neke zajedničke provodne teme. Eksploatirali su ili tegobnu filipinsku povijest punu kolonizatora, satrapa i pučeva, ili su se pak bavili urbanom džunglom Manile, megalopolisa koji su prikazivali kao kloaku kriminala, sirotinje i meteža. Paradoks je da je zapadna festivalska niša u tom pomodnom obratu otkrivala i neke filmaše koji su za sobom imali desetljeća rada i desetke filmova.

Poput neorealista

Unutar tog vala ponajviše je iskočio Brillante Mendoza (1960.). Nakon što je 2006. filmom “Praćka” pobijedio u Locarnu, ovaj je redatelj filmom “Serbis” 2008. prvi put ušao u natjecateljski program Cannesa, da bi tijekom idućih 10 godina postao redovni canneski miljenik. Kruna karijere mu je bila 2009., kad je u jednoj godini dobio nagrade za dva filma na dva top europska festivala: nagradu za režiju u Cannesu za film “Kinatay” te nagradu u Veneciji za sjajan film “Lola”.

U tim filmovima Mendoza se predstavio kao perfektni križanac De Sice i Scorsesea. Poput talijanskih neorealista, Mendoza filmove snima na ulici i o ulici, koristeći vibrantnu i zastrašujuću scenografjiu sirotinjske Manile. Istodobno, njegovi su naslovi pripovjedno čvrsti žanrovski filmovi o uličnom kriminalnom kodu, policiji, mafiji i korupciji.

 

Serija na Netflixu

Pretplatnici Netflixa u prilici su odnedavna gledati i Mendozin prvi izlet na TV, trinaestodijelnu seriju “Amo” (2018.) koja se bavi trgovinom, drogom i policijskom korupcijom. A ovog je tjedna festivalska publika u Hrvatskoj u prilici vidjeti i njegov posljednji kinofilm “Alfa - pravo na ubijanje” (2018.) koji se bavi sličnom temom kao i TV serija. “Alfa - pravo na ubijanje” u četvrtak je na programu Festivala novog filma u Splitu.

Mendozin film već u naslovu nosi jasnu političku konotaciju. Radnja filma zbiva se u ambijentu bezobzirnog rata protiv narkotika koji je poveo filipinski predsjednik Duterte, među ostalim ovlašćujući policiju da kažnjava/ubija dilere bez procedure i suda. “Alpha” počinje jednom takvom akcijom. Policija kreće na dilersko leglo, noćnim Manilom odjekuju hici i bezobzirni obračuni, a Brillante Mendoza prati dva lika koji u toj situaciji imaju svoj naum. Prvi od njih je policajac Espino (Allen Dizon), a drugi njegov ulični doušnik, sitni narkić Elijah (Elijah Filamor). Rano u filmu se ispostavi da stvari nisu baš onakve kakvima se na prvu čine.

Premda je ponajviše pridonio hapšenju, Espino je daleko od uzornog policajca. On koristi metež racije kako bi sam ugrabio kovčeg droge i da drogu Elijahu da je ovaj sakrije pa da podijele dobit. Dvojica muškaraca s različitih ljestvi na socijalnoj hijerarhiji surađuju, a oba za to imaju obiteljske i materijalne razloge. Za predsjednika Dutertea rat protiv droge je možda igra, pucačina. No, Mendozin film pokazuje da su stvari na ulici kudikamo zapetljanije, a odnos droge, kriminala i tzv. običnih ljudi daleko od crno-bijelog.

Divlja Manila

Oni koji poznaju Mendozine filmove poput “Kinataya”, “Lole” ili “Ma Rose” (2016.) znaju što mogu očekivati. Mendozin glavni lik je uvijek grad - mračna, pulsirajuća, divlja Manila, najveći Gotham među Gothamima. Mendoza lunja kroz taj megalopolis dugim kadrovima, uvijek pokretnom kamerom, eksploatirajući nepriređene eksterijere i mase statista. Njegovi filmski prostori su prostori uličnih štandova s hranom, policijskih stanica, sudnica, trgovina, oljuštenih kina.

Likovi su mu uvijek u nekoj vrsti klasne prinude, prikliješteni okolnostima, najčešće siromaštvom ili ucjenom. Imaju svoju misiju, a najčešće ih pritišće i vrijeme pa Mendozini filmovi imaju element “dramaturgije štoperice”. Ti mikrotrileri nerijetko se zbivaju u jako kratkom vremenu, u suženom socijalnom, a često i u suženom fizičkom prostoru jednog kvarta ili bloka, nekad u par stotina metara.

“Alfa - pravo na ubijanje” ne spada u najbolje Mendozine filmove, to mu je prvi dugi film nakon 2007. koji su top-festivali preskočili pa je premijeru imao na (svejedno uglednom) festivalu u San Sebastianu. No, ako ne doseže “Lolu” ili “Serbis”, “Alfa” je svejedno rasni komad filma, krimić pun vibrantne energije i moralne kompleksnosti, nezaobilazan za pravog filmofila.

Više na Jutarnjem...


Tagovi

Izdvajamo